ZDENKO JELČIĆ – “SPONZORUŠA U PARIZU”

VBZ 2015.

Novi roman našeg poznatog kazališnog i filmskog glumca, politologa i pisca Zdenka Jelčića strastvena je i burna počast jednom, ako ne nužno slobodnijem, a onda barem prakticiranju osobne slobode u najširem smislu naklonjenijem dobu i pripadajućoj generaciji, ljudima koji su od toga vremena stvorili mit, a sami uglavnom ostali negdje u međuvremenu sretno izgubljeni.

Jelčićevo je pisanje grubo, divlje i razuzdano, i istodobno sasvim ljubavnički nježno. Glavna mu je pokretačka energija, kao i protagonistu ove knjige, snažan, iskonski libido koji dirigira prostorom svijeta i teksta. Naći će se tako na ovim vibrantnim, životne energije punim stranicama lijepa količina čvrste erotike, lutanja, pića, mondenoga života kao i onog s egzistencijalnoga ruba, ali i suptilne ljubavi i specifičnoga odmetničkog morala koji jednadžbu drži na okupu. Jelčić je i u svojim pisanim rečenicama potpuno izložen, na sceni – a ondje je, to je već odavno dokazao, nepogrešivo uvjerljiv.

 

Sjedili smo u «Dači». Ljubo, uspješni građevinski poduzetnik  iz Imockog, Daša, najobrazovanija sponzoruša in spe u Parizu, pametna i razvratna. Prototip razbludne, pravoslavne Salome koja je baš procjenjivala da li je kršni vlaški gazda dostojan da je ševi i izdržava neko vrijeme dok piše doktorsku disertaciju o Becketu i ja, podvijenih nogu na stolici i ruku dignutih u zrak, koji sam s Rusima, muzikantima, pjevao ciganske pjesme iz filma»Cigani lete u nebo». Bio sam Makar Čudra ruskog komunjare Gorkog u najboljem izdanju. Opraštao sam se od Pariza. Konobari su stalno dolazili za naš stol, gasiti vatru i prijetiti mi izbacivanjem, ali ih je uspješno smirivao galantni Ljubo djeleći im bogovske napojnice. Nije žalio novca šarmirajući lijepu Dašu za kojom je istinski žudio i pokušavao joj se uvaliti da je sponzorira sljedećih nekoliko mjeseci pa i čitav život ako ustreba.. Daša je očijukala s Gazdom i čeznutljivo gledala u raspusnog mene znajući da me nikad neće imati, jer smo oboje bili golaći  ko crkveni miševi, a neko je morao platiti ceh. Poilo se, popilo se…potrošilo se.

A sve je počelo jutros. Kod «Deux Magot», blizu hotela i njezine sobice na St. Germain des Pres. Sjedio sam na kavi s Dašom i opraštao se od nje i Pariza.

«Koliko još ostaješ»? pita me frendica, budući doktor dramaturgije.

«Dva, tri dana» odgovaram» Ostala mi samo hiljadarka. To je dosta za tri skromna dana… da još jednom prosmucam Montparnasom, Montmartrom, Latinskom četvrti…Klopat ću u bircuzu kod Kolje…na veresiju…Kartu sam izvadio u Zagrebu… povratnu…Danas idem kod Granića u JAT… aktivirati je, a on je drugar pa će me prebacit do aerodroma».

« Joj, da barem i ja mogu».

« Pa ko ti brani»?

« Savest. Moram da doktoriram. Odgađam već godinama. Dokurcala sam i sebi i svojima. Pa i ta stipendija…Nikakva, ali bi se moglo da nisam kuja i da ne volim provod».

«Pa što ti Duška ne pomogne»?

« A šta misliš ko plaća hotel i klopu. Al ne mogu ni nju toliko klati. Sestra je nije nitkov. Drži koncerte, satove klavira za gomilu balavaca bogatih mudonja, bori se za monegaško državljanstvo…Ima i ona svojih briga. Pomaže koliko može…i više….Jel bre imaš li kakvog svoga…s lovom… da me malo podrži …sponzorira.»

Na pamet mi odmah pade Ljubo. S njim sam i došao u Pariz. Mlad, zdrav, lovaroš, simpatičan, drag i dobar prijatelj. Zašto ne bi učinio uslugu i njoj i njemu. Nisam skot

….drugar sam.

« Imam» kažem…»Ljubo…Ima sve što mlada žena može poželjeti. Mlad, zdrav, zgodan, a love do za vrat».

« Šta radi»?

« Građevinac…ali uspješan…upravo obnavlja hotel»Henri IV», a ti znaš kakav je to hotel i koja je to lova».

«Je li sam»?

«Sam…neoženjen…Stan na Champs Elysee»

« Uh, jebo te…Kad mogu da ga vidim»?

« Ne znam…Odmah…Ako ne radi odmah…Subota je…Možda ne radi… Idem na telefon…Imaš li sitno pet franaka»?

Imala je.

Ljubi sam rekao, gdje sam i s kim sam i neka požuri.

Za pola je sata već sjedio za stolom, gledao lepu Dašu i ona njega. Ja se ispričah da imam posla i ostavih ih da se upoznaju. Daša me je gurala nogom ispod stola da ostanem, a Ljubo tjerao očima da odem. Poslušah naravno prijatelja. Dogovorismo navečer za devet u «Dači».

Evo sad je jedanaest, a mene dvojica glupana gura, nimalo nježno, napolje iz ruske verzije raja, jer sam nepunu minutu prije pretjerao i zafrljacio čašu muzikantima pod noge. U Rusiji bi to prošlo kao i u Mađarskoj, Baranji i Bačkoj, ali u Parizu ne. Pred «Dačom» se malo pogurasmo, ali me jedna od nekulturnih životinja  potkači koljenom u stomak, a druga brcnu šakom po gubici…da se ne izmakoh ostadoh bez zuba. Ipak razbi mi usnu i dobio bih još da ne uleti Ljubo i uvali svakoj zvjeri po nešto franaka pa me ostaviše na miru. S Ljubom su izašle Daša i jedna gospođa sa susjednog stola koja me je pasla očima cijelu večer i divila se mojoj neprimjerenoj bahatosti. Valjda tako što nije vidjela u svojh pedeset, pedeset pet godina života u civilizaciji. Ljubo se vrati da plati ceh. Daša i gospođa u godinama, kasnije će se ispostaviti Jarmila Belmeire, Poljakinja, arhitektica udana za također slavnog Belmeira, arhitekta bogatih, ostadoše da me čuvaju i tješe.

Sjedio sam pred «Dačom, lizao krv s razbijene gubice i smijao se dostojnom oproštaju balkanskog kabadahije s kultnim mjestom u Parizu.

Gospođa Jarmila vadi svilenu maramicu i tare mi krv. Daša se smije i govori budalo.

U to dođe i Ljubo…Poplaćao čovjek i pita da dićemo dalje.

« Idite vas dvoje di oćete, a ja ću se snaći».Ostavljam prostor njemu i Daši da otpočnu uspješno sponzorstvo, a i nije mi se više dalo zajebavati s netolerantnom Europom i pizdunskim, seljačkim Parizom.

Zamislite, molim vas, divlje Ruse koji u centru Pariza u ulici St. Andre des Art otvore restoran nazovu ga po seoskoj vili u Rusiji i napišu:»La Datcha des Arts», da bi raspoložili, najeli i napili ljude pa onda iste te raspoložene, najedene i napijene ljude izbacuju na ulicu, jer su se previše najeli, napili i raspoložili.

Na njihovo inzistiranje da me odvezu barem do kuće, poslah ih tamo odakle su došli i rekoh da ima taxi, a da imam i noge.

Odoše.

Osta samo gospođa Jarmila Belmeire da mi vida usnu i zabrinuto uzdiše.

Gledam je dvadesetak godina starija od mene, što bi se u nas reklo» ni za bacit ni za jebat», još uvijek dobro držeća, mala, okretna i jako uzbuđena nasmijanim i natučenim pustahijom sa dalekog juga.

«Da vas prevezem kući»

«Neću…Nemam ja kuće»

«Kako»?

«Zapravo, imam mali atelje tamo na Charles Michels, ali mi nije do toga. Idem dalje. Rano mi je».

«Samo da se pozdravim s prijateljicama. Odmah sam tu». I otrča u «Daču».

Ona dva ruska majmuna su se kliberila s vrata.

Jebeš Hercegovca bez bičkije…. I ja sam se kliberio njima.

U to gospođa Jarmila Belmeire, ogrnuta svilenom jaknicom, doleprša do ranjenog Gala i krenusmo u noć.

Taxi je bio blizu i kad Jarmila procvrkuta:»Rue du Bec» znao sam da ne idemo kod mene nego kod nje.

Uz put, koji je bio kratak da smo mogli i prošetati, mi objasni da je glupo tražiti drugi lokal kad sve što bi mogli naći ima kod nje u stanu.

Nisam se nikad odlikovao čvrstinom karaktera, posebno kad su žene u pitanju pa ne rekoh ne, a posebno ne sada krvav i  probadan brižnim pogledima zabrinute dame u godinama.

Veliko predvorje pa salon pa još jedan koji se nastavljao na prvi sa malim barom i vratima koja su očigledno vodila u spavaću i ostale sobe. Za barom Jarmila natoči šampanjac koji sam vješto uspio otvoriti. Kucnu smo se, popismo po jednu, a meni se učini glupo da sve mora biti kao u filmovima…po redu…šampanjac…pa malo priče… pa ševa…pa bolni rastanak u rano svitanje…prije dolaska muža.

«Ne, muž je u Compiegnu, u vili…ili u svom stanu tu u blizini. Ovo je samo moje. Dogovor».

Europa  je glupa, ali bi se od nje nešto moglo naučiti posebno kad se ima love… Naprimjer to… te odvojene stanove.

«A odakle je junak»? zajebavala je.

«Iz Zagreba, Hrvatska. Jugoslavija».

«Pretpostavljala sam to. Po govoru.»

«Prisluškivala si…To je nepristojno».

«Nisam prisluškivala. Čulo vas se i u drugu ulicu. Nisam morala prisluškivati.»

«Ipak jesi».

« Pa sličilo je na moj maternji jezik…Poljski…ponešto sam čak i razumjela… Baš ste se luđački zabavljali».

«Do krvi».

« Zašto to malo ne operete…Malo sredite».

«Gdje ti je kupatilo»?

Pokazala je prstom  na jedna vrata.

Pod tušem je bilo divno. Spirao sam znoj i smradove dana, ispirao gubicu i pljuckao krv. Topla voda čini čuda.

Zaprepastila se kad me ugleda gola. Očekivala je mužev penjoar ili barem ručnik oko bedara, ali nisam uzeo ništa.

Vratio sam se za bar. Pravila se da da nisam gol i gledala u svim pravcima osim u jednome koji ju je najviše zanimao.

« Obožavam Poljakinje…Imaju strog kućni odgoj i vjerovanje u Boga…Kod nas su slične Slovenke i Hrvatice…Zapravo sve pripadnice katoličkih slavenskih naroda… i Slovakinje i Čehinje…Ta fina i čvrsta vjera u Boga i privlačna misao da sve može riješiti jednom iskrenom ispovijedi…».

«Licemjerke»?

«Ma ne….Razumne…».

Uzeo sam čašu. Kucnusmo se..Popismo.

Pozna ona Zagreb. Mama i tata su je često vodili na ljetovanje u Dubrovnik i onda bi obavezno, na povratku, ostali nekoliko dana u Zagrebu, jer je mamu Gornji grad jako potsjećao na rodni Krakov u koji nije smjela putovati.

«A vi»?

Petljao sam nešto…Uglavnom govorio istinu.

Oni su u «Dači» slavili otvorenje izložbe.

«Čije»?

«Marie-Claude. One vesele crnke što je sjedila do mene.»

«Aha».

«Mari – Claude Gilly…Niste čuo»?

«Ne. Ne bavim se umjetnošću».

«Pa i sami ste umjetnik»?
»Da u Zagrebu. U Pariz sam se došao zabaviti. Bavim se zajebancijom i preživljavanjem.»

«Odvešću vas na izložbu».

«Nećeš. Ne osjećam potrebu. Nisam bio ni u Louvre.»

«Ni u Louvre»?

«Ne idem po muzejima i crkvama …Dosadno je…Uostalom sve što se tamo ima vidjeti već sam vidio u knjigama…To mi je dovoljno…Zadržavam se po birtijama

..na otvorenim prostorima i s lokalnim stanovništvom…

«Odvešću vas.»

«Nećeš».

«Zašto»?

«Idem za dva, tri, četiri dana natrag.»

«Jel, baš morate»?

«Ne moram…Moram…Ne moram…Moram».

Dodirnuo sam je lagano po obrazu. Naslonila je glavu na moj dlan. Pomilovao sam je po vratu. Uzdahnula je.

«Besparica, draga gospođo…U početku je bilo brdo love pa se smanjivalo, jer je Pariz divan i zahtjevan i skup, a ja sam jedan od onih koji se ne žale i ne cijede tubu zubne paste do kraja».

«Ako je samo to problem»?

«Samo je to problem. Vremena imam do za vrat».

«Ako je samo to problem…Mislim…Mogli bi ga riješiti».

« Ti ga gospođo sigurno nećeš rješavati.Ti imaš pametnijeg posla. Dva su sata. Mi pričamo…pričamo…Umjesto da se skineš kao svi normalni ljudi…»

« Vi to što ste uradili,…. to što tu sjedite gole guzice smatrate normalnim»?

« Da…Iz čega si mogla zaključiti da sam u celibatu»?

Ustala je. Povukla rukama suknjicu…popravila košulju i stala pred ogledalo iza bara.

Sasvim pristojna dama u godinama…Malo ciknula…al još uvijek za potrošiti.

«Što vidite»?

« Jednu lijepu Franko- Poljakinju koja se nije dugo ševila, jer muž puno radi i ima mlađu, a ljubavnici se prorijedili što prirodnom selekcijom što mlađim kokama čak vjerojatno i iz Poljske i susjednih zemalja…izvoznica mladih pušačica».

« Niste mogli malo lagati»?

«Ne. Ako smo neiskreni sada…bit ćemo neiskreni i u krevetu, a onda je bolje i da ne idemo u njega.»

«Tko vam govori da ćemo u krevet»?

«Moje sedmo čulo».

«Valjda šesto»?

«Sedmo». Sišao sam s barske stolice i pokazao joj organ sedmog čula.

Pogledala je …ugodno iznenađena…prišla i primila ga nježnim, dobro njegovanim ručicama…Zadrhtala…skinula štikle i spustila se na koljena.

Nešto mu je šaptala…ispitivala jezikom i usnama, a onda počela pričati s njim koristeći se internacionalnim jezikom, usnama i šestim čulom…intuicijom.

Utočio sam si šampanjac i pijuckajući ga promatrao u ogledalu biblijski prizor kako Sara sprema Abrahama na oplodnju.

Blago sam je digao i stisnuo uz golo tijelo…Otkopčao bluzicu…pa suknju…pa grudnjak….zatim nježno uzeo u naramak…Pokazala je prstom u pravcu spavaće sobe…Položio na krevet…i zgulio gaćice.

Bila je bolja nego što sam pretpostavljao. Nisu česte dame koje u tim godinama zadrže čvrstinu guze i bedara…Nije to čvrstina balavica od dvadest pet, trideset, nego jedna popustljiva, zrela čvrstina…čak je koža bila glatka i sa sasvim malo bora …koje pametan čovjek lako zanemari…a mene je pamet baš tad obasula.

Razmaknula  je lagano bedra, a ja sam joj podvukau ruke pod stražnjicu i podigao do harbije…Sad očekujete da ću opisivati sve…baš sve, ali neću. Opisi ševe su uvijek isti: ulaženje Kokota u Nježnicu, vrćenje dupetom, uzdasi, kolutanje očima, krici i šaputanja  pa namjerno sve izostavljam….Bilo je to sve tako, ali meni je najbitnije ostalo u sjećanju…To nježno i blaženo primanje dugo nejebane dame koja zna što dobiva, zatim uzdah zadovoljstva i prelaženje jezikom po usnama, pa sklapanje očiju u punom povjerenju da se neće desiti ništa ružno…nego…naprotiv. Alkoholizirani predstavnik muških rasplodnih organa je stajao kao kolac, kao ražanj za naticanje janjadi…u ovom slučaju već ovce…i spreman na dugo pečenje. Koja na mahmurku nije sjedila, ne zna šta je pendrek. Odlučivao sam se da li da pjevam ili da gudim. Ako zagangam bit će žestoko i kratko. Za nas Hercegovce je ganga ono što je za Talijane belcanto, ali većina kulturnog svijeta to tako ne shvata nego se prepadne, jer više liči na artiljerisku pripremu pred odlučni juriš nego na pjesmu. Zašto da ženu prepadam odmah na početku…bolje da žesticu i vučje zavijanje ostavim za kraj kad joj i tako i tako bude sve svejedno. Ako zapjevam ljubavnu liriku bit će nježno i samo nešto malo dulje od gange. Ako okrenem na sevdalinku bit će i ljepo i dugo, ali možda ne dovoljno dugo da dugo nenaticana frankopolska mučenica proradi strašću kakva priliči dami u  njenim godinama i kroničnoj nejebici. Odlučio sam se da gudim «Razgovor ugodni naroda slovinskog» našeg prosvjetitelja fratra Andrije Kačića Miošića. Ako je to ne prosvijetli ne znam šta će.To mora trajati dugo, a vremena imam i odluka je bila to lakša što je ispod mene uzdisala jedna predstavnica naroda slovinskog pa bi razgovor, ako se odulji, mogao biti stvarno ugodan. Počeo sam dakle polako guditi najprije nježnu baladu:»Marko Kraljević i brat mu Andrijaš», pa onda malo lirike, a onda prešao na uskočki ciklus u kome znameniti vojvoda Stojan Janković vadi sablju i kolje sve što mu dođe pod ruku.

Cičila je ko miš u procjepu i šaptala:» Merci…merci…merci…»

Dodao sam guđenju  još i prvo pjevanje Mažuranićevog:»Smrt Smail-age Čengića» zvano»Agovanje» sa svom pogubnošću nesmiljenog uzimanja svega što ti dođe pod ruku bez obzira na posljedice i završio s nadignutim i ponosnim uzvikom iz okrutnog «Harača»:

«Sramota je takvome junaku,

kupit harač, ne skupit harača,

džilitnut se, ne pogodit cilja,

kamo l’ šljepit mješte raje Turke».

Raja ispod mene je stenjala pod stoljetnim izrabljivačkim jarmom nesmiljene i slijepe bezobzirne sile i migoljila se nastojeći se što više nataći na kolac, da joj ošteti i vitalne organe pa da se ne muči na njemu satima nego da što prije krepa. Ali dželat je dželat i zna točno kako usmjeriti kolac da ne ošteti jetru, pluća i srce pa da se rajinski skot muči dok ne svisne.

Preračunao sam se…Ponosna frankopolska licemjerka je izdržala i to i još nešto malo prostačke lirike iz dalmatinskog zaleđa:

«Nataknem te na debelu štangu,

sve uz vino, pivajući gangu…Oj…Oj»

Ispali smo dobar gangaški duet…Ja sam zameća, a ona je ojkala…to jest ja sam vodio pismu, a ovo «Oj, Oj» je dodavala onemoćala Jarmila Belmeire, izdržavajući slatko mučenje zahvaljujući samo svojim slavenskim genetskim korjenima zakopanim negdje daleko na istoku u ponosnom Krakovu, prvom gnijeznu poljskih kraljeva.

Zatim smo spavali.

Probudilo me je nježno draškanje po donjem stomaku. Jarmila Belmeire je nježno utrljavala nekakvu mast po onoj modrici od koljena one ruske svinje i divljaka, koju sam zaradio pred»Dačom», i nježno očijukala sa mahmurnim i već dobro otvrdlim predstavnikom ponosne Hercegovine. O čemu su pregovarali ne znam, ali su se nakon nekoliko poljupčića brzo dogovorili. Meko južnjačko srce u tvrdom južnjačkom tijelu.

Pritisnu me malo jače na onu modricu…ja jeknuh…

«Budan si» upita.

«Jesam» i pomilovah je po kosi.

«Onda dobro.»

Polako se pope i nataknu na tvrdo, što nijedan pametan jahač ne bi učinio…Ali ženske i pamet…?

Počela je jahati kao na izletu..lagano…lagano…kao da jaše i priča s društvom jahača koje je prati…Zatim pređe u lagani kas…i kad joj puče proplanak pred očima i nevidje nikakvu preprepreku svršavanju natjera konja u ludi galop i svrši uz cičanje i smijeh.

Mislio sam da je gotovo…da je gotova i da bi mogli izaći u grad.

Kroz zastore se naziralo svjetlo dobro poodmaklog dana…Ali hoćeš…

Zaboravio sam s kim imam posla. Poljakinja. Uvijek su imali najbolju i najhrabriju laku konjicu u Europi. Sjetih se legende, ali i istine o jurišu lake poljske konjice na tenkove kod Gdanjska 1939.

Jarmila Belmeire me potsjećala upravo na tu ludu poljsku pukovniju koja gine u mahnitom jurišu na oklopne njemačke grdosije i usijane tenkovske cijevi. Natakla se Jarmila Belmeire na jednu taku cijev, prima metke u najosjetljiviji dio tjela i ne popušta,… jaše…krvari…prima udarce…izlaže poljsku rupicu udarcim sile bezumne i ne popušta niti za jotu.

Legenda kaže da je ta pukovnija izginula do posljednjeg, ali da nisu popustili. Ni Jarmila nije popustila i ona je hrabro nasrtala na nesmiljenost zvijeri i kad je u kriku savladala i u čvor zavezala usijanu tenkovsku cijev, ispusti još jedan pobjednički krik i osjetih ili sam samo ja čuo ponosno mrmljanje zadovoljstva:»Ješće Poljska nje zginjela dok mi živimo».

Gdanjsk je bio spašen…Poljska je bila spašena…Rat je trajao kratko…Laka poljska konjica je savladala sto puta  jačeg neprijatelja…Iz 1939 i bezumno herojskog  juriša se ušlo u 1945 i u porušeni Berlin.

Ustala se ponosna poljska jahačica…Mala Atlanta s prvih crta obrane…Odvrckala živahno pocupkujući u kupatilo…a poraženi, fašistički Berlin je ostao u krevetu zgažen, ponižen i u ruševinama.

Probudih se. Bilo je kasno popodne. Ispod spuštenijeh trepavica začuh otkucavanje … jedan…dva…tri.

Ništa od nedelje…Idem kući…Navečer kod Marokanaca, u susjedstvu, na šiš – ćevap pa u krpe.

Na stolu me čekala poruka:» Kući sam, u Compiegnu. Nedeljne, familijarne obaveze. Ostavi broj. Javit ću se», i ček PNB…4 soma franaka. Kao pravi Hercegovac preračunah u njemačke marke…1.000 maraka. Nije loše…Šta nije loše…Nisam valjda za to tucao? Niko mi nikad nije za šturac platio…Neću uzeti…Ostaviću…Zašto ostaviti…? Možda je u Francuskoj takav red…? Uzet ću ček  pa ću poslije razmisliti jeli u redu ili nije…. Valjda je u redu. ..A ako i nije četiri soma su četiri soma…

Okrenuh papir s porukom i ostavih svoju: »Hvala ne svemu…posebno na lovi», i upisah broj telefona.

Otuširah se, obukoh i odvezoh na stanicu St. Lazar. Tamo je i nedeljom otvorena banka…najviše za strance, jer odatle vozi turistički vlak za Versailles.

Zatim se taksijem odvezoh kući…Ima se pa se rasipa.

Nisam ni ušao u stan zazvoni telefon…Ljubo… da kakva ti je ono ludača?

«Daša? Dobra cura. Pametna. Sama je tražila da te upozna».

«Pametna? Zajebavala me do tri ujutro…Obišli smo po pariške ekskluzive i onda navalila kući».

« I «?

«Šta i? Ništa. Odvezo sam je kući.»

«Sad ću ja nju nazvati. Sredićemo to.»

«Što se mene tiče ne moraš».

Nazvah Dašu.

«Joj, moram da te vidim. Odmah.»

«Ne mogu odmah tek sam ušao u kuću. Doći ću u devet u «Magot». Vodim te na večeru.»

U devet sam sjedio u Magotu i ispijao prvu čašicu hladnog alzaškog rizlinga. Oko mene žamor engleskog, njemačkog i tu i tamo francuskog. Kasna jesen. Vrijeme za bogove. U to i Daša. Sva nacifrana, uređena, odmorna, vesela.

«I meni jednu».

I konobar joj donese.

« Imaš li mi što pričati….? Ljubo me nazvao…Tuži se…»

«Jao, nisam mogla.»

« Šta nisam mogla»?

« Pa to…s Ljubom…u krevet».

«Imaš menstruaciju»?

«Ma ne…»

« Za mene bi jedino to bilo kakvo takvo opravdanje…Ali čak ni to…Pristojna cura ne zakazuje spoj ako ima mengu…Šta ćeš na spoju? Molit Boga»?

«Ma ne …nego…malo je bedast».

«Ljubo bedast? Pametniji je i od mene i od tebe deset puta».

«Znam…ali priča mu je za kurac…Sve nešto o građevini…o lovi…o stanu na Champs Elysee…Pa onda to vodanje po nekim klubovima…Jednostavno nisam mogla».

«Jebeš me cijeli dan da ti nađem sponzora…Nađem ti ga…I to kakvog…a ti onda jao nisam mogla».

« Pa nekako…nisam…Nema priču».

« A šta si očekivala francuskog akademika  iz Imockog. Uostalom svi francuski akademici su preko sedamdeset i imaju povađene prostate. Etablirani umetnici imaju žene i rade čitav dan ko konji, a ove drkadžije koji ko i ti znaju sve o Becketu i novoj francuskoj drami nemaju za sladoled…Nisam mogla. Nisi mogla malo raširit nogice… dva put uzdahnut…A kakav je Vlah možda bi bilo i pravog kresanja. E, Dašo, Dašo, nikad žene od tebe».

«Nemoj mi i ti pristajati na muku. Znaš da sam komplicirana…

«Nisi ti komplicirana nego nisi normalna. Zaputi se iz dosadnog Beograda u veseli Pariz pisat doktorsku dizertaciju o smrtno ozbiljnom Becketu…Upitaj Becketa… on je sigurno ne bi pisao…Bilo bi mu dosadno…».

«E, pa ako hoćeš i meni je sinoć bilo dosadno…Da  je bilo veselo, možda bi i popustila».

« Ma nemaš ti šta popuštati…Krivo si odgojena…Mater bi ti sinoć sigurno bila ponosna kako je odgojila karakterno dijete…I je li ti pomoglo…Potroši dvadeset godina da te lijepo odgoji, a onda poštenu čovjeku treba još dvadest da od takve napravi pristojnu jebicu. Ne naučite osnovne stvari, a onda se kasnije čudite što vam se brakovi raspadaju i što vam muževi malo malo završe u kupleraju ili kod kakve raspuštenice koju je majka pravilno odgojila i koja nema pojma o filozofiji, kemiji i dramaturgiji, ali se šiba ko zvijer i puši ko Turčin ».

«Nisam ja protiv toga, ali bi dobro došlo malo duhovitosti…malo veselja».

« Pa onda traži kakvog  gologuzog klauna, a ne sponzora…Ti znaš kako je skup život u Parizu…Sponzori moraju raditi…Kako da bude veseo i duhovit čovjek koji mora raditi. Uostalom neka radi …Tko mu je kriv…Neka radi i nek bude ozbiljan, a ti se zajebavaj. Ovo je zadnji put da ti namještam drugara  i da ti pogodujem…Nađi kakvog mladog kuratog Haićanina i idi spavat pod most pa će ti biti veselo za popizdit».

« Jebote, glumac…pravi si…barataš samo klišeima».

« A ti bi život uzdigla iznad klišea…pa vidiš kako ti uspjeva…Kliše i jest kliše zato što je život…Život sam…Svakodnevica…Da nema svakodnevice ne bi bilo života… Sirotinja je kriva za sve…Ne može platiti skupe zabavljače pa uzmu jeftine koji pjevaju za sitne pare, ali te ne razvesele nego rastuže. Pogledaj se…filozof opće prakse…Direktni nasljednik velikog Imanuela Kanta samo što si njegov kategorički imperativ zamjenila svojim:»Nedam ribicu»!

«Šta da radim…Takva sam i gotovo».

« A to ti nije kliše…Šta da radim takva sam….Pa promijeni se…Možeš se braniti, neuspješno, ravnodušnošću i uspješno erotikom i s nešto malo lascivnog cinizma  koji prostaci tako i tako ne primjećuju i ne osjećaju, jer im se refleksi za to još nisu razvili… Ajde, reci šta hoćeš i ja ću ti pomoći»?

«Hoćeš me vodit sutra na Schilerovog «Don Carlosa» u Nacionalni.»?

« Evo ti…Ja u drvo ti u kamen…Neću».

« A baš mi se gleda».

«Meni ne. Hoćeš da te vodim na večeru. Gdje hoćeš?»

«A lova»?

« Ima love. Ja plaćam».

«Odakle»?

«Opljačko banku».

«Može u»Procope»?

«Može».

Šetali smo od St. Germaina prema trgu Odeon do «Le Procope», a mene je kopkalo pa upitah:

«Čuj stara…Jeli četiri soma puno ili malo za jednu dobro projebanu noć».

«Namam pojma…Nije malo…To je dosta love…Pola profesorske plaće».

« I meni se čini da je dosta».

« A što pitaš»?

«Sjećaš se one starije gospođe pred «Dačom»?

«Sećam…Ona fina dama».

«E, ona…Odvezli smo se kod nje…malo šarmirali…poderali se dva put, a jutros mi na stolu ostavi ček na četiri soma».

« U jebo te»…pucala je od smjeha…»Ja krenula u sponzoruše, a ti postao».

« Ne može se za muškog reći da je sponzoruša».

«Može».

« Ne može…To je imenica ženskog roda».

« Jebeš gramatiku i pravopis. Ko se tuca za lovu taj je sponzoruša. Ako će ti biti lakše neka bude gigolo».

«Onda bolje sponzoruša. Gigolo mi je uvijek nekako mali, usran, bez karaktera, a sponzoruša mi zvuči više naški: guzata, sisata, plećata i runjava. Baš nako za nategnut…»

«Četiri soma, jebote»?!!!

«Četiri i da će se ponovo javiti».

«Kako je bilo»?

«Šta te briga. Da si htjela znati znala bi. Ko ti je branio da probaš. Ljubo ti bio je pod rukom.»

Sjedili smo u «Procope», jeli, pijuckali burgundac.

«Hoćemo li na «Don Carlosa»?

«Jebo te «Don Carlos».

Daša je bila dobra cura, pametna i draga, ali ambiciozna, zahtjevna i stalno švorc.  Mene je profesor i poznanik Petar Selem odveo u parišku ispostavu ITI – ja, garantirao za mene da sam kazališni djelatnik, a kao što je poznato kazališni djelatnici su i Tati, Picolli, Mnoushkin, Moliere i Artaud i isposlovao iskaznicu s kojom sam mogao ići badava na sve teatarske predstave. Trebalo je samo prije telefonirati na blagajnu i karte bi čekale.

II.

Vodio sam ambicioznu štrebericu u teatar «Le Soleil», koji je tad bio najbolji u Francuskoj na «Les Aveugles» jednu potpuno genijalnu predstavu od gospođe Mnoushkin  i u teatar u ulici Mogador da gleda Michel Picolija kao Mizantropa i to je bilo to što se je u to vrijeme moglo i dalo gledati u Parizu. Nacionalni teatar mi se zgadio jer je to bila, a vjerojatno je i sada,  jedna od onih mrtvih teatarskih kuće u kojima se klasnično igra klasika. Nije mi se dalo ići gledati lošije budale od mene kako se kurče po sceni, kolutaju očima, kerebeče i potežu mačka strasti za rep.

To joj i rekoh.

«Ali ipak …»Don Carlos»…

«Jebote don Carlos….Šta radiš sutra»?

«Ništa».

« E lijepo, dođi u deset pred Operu. U onaj kafić, na trgu s desne strane. Mislim da se zove de la Paix. Sto metara odatle je centrala ITI-ja. Vodim te tamo. Garantiram za tebe ko što je Selem za mene. Dobivaš iskaznicu i možeš do kraja života ne izlaziti iz teatra. Nisam došo u Pariz da se kulturno uzdižem nego da se zajebavam. Poslije te još vodim kod Kolje na ručak da upoznaš zemljaka i da ti ga ostavim za nuždu, ako budeš krepavala od gladi.»

U deset sam sjedio preko puta Opere. Pio kavu. Daša je kasnila. Odvedoh je do ITI-ja i sve sredismo za pola sata. Imala je iskaznicu, a ja, tako sam barem naivno mislio, mir božji od francuskog teatra.

Poslije odosmo do Kolje u birtiju-restoran na Foubourg St. Martin. Kolja i Rada me, kao i uvjek, dočekaše ko sina, a kad im rekoh da je Daša, naša,…da je iz Beograda, da je Kovačević i kći onoga Žike, gradonačelnika, proradi srpska  nacionalna solidarnost i na stolu smo imali sve najbolje što se moglo naći u kući, a Rada je stvarno bogovski kuhala i na kraju ni govora o plaćanju nego da dođemo kad hoćemo, a može i Daša sama kad god joj padne na pamet.

Rekoh Daši da koristi Kolju samo u nevolji, a kad ima lovu da se ne grebe nego da plati pa će sve biti u redu. Ostavljam joj ga u nasljeđe…Dobar je i ne treba ga derati i meni ga je ostavio Sejo Francuz, moj prijatelj iz Čapljine. Monumenti se ne ruše i ne potkopavaju nego čuvaju i njeguju za buduće generacije.

« Vidiš katedralu Notre Dame, vidiš Dom Invalida, vidiš Ajfelov Toranj…e, Kolja je puno vrjedniji i treba ga bolje paziti i maziti».

Smjestio sam se u krevet i taman počinjao popodnevni pižulet, baciti oko poslije ručka, kad zazvoni telefon. Daša..da je nabavila karte za «Don Carlosa».

«Jebo te «Don Carlos», po treći put. Jesam ti reko da ne idem».

«Htela sam probati da li funkcionira iskaznica….Funkcionira».

«I sad bi se ja zbog toga trebo zajebavat s dosadnim Schilerom».

« Zašto dosadnim»?

« Zato što je u nacionalnoj, dotiranoj kući, a kao što znaš tu se igraju samo sranja za prosječne. Umjesto da čitaju klasiku kući idu u teatar na književne večeri…i uz to još mogu pokazat i toalete. Kad počinje».

« U osam».

« Dobro. Doći ću u sedam, u bar u predvorju».

Bilo je sve onako kako sam predvidio. Monumentalna zgradurina… na monumentalnom trgu…monumentalna pozornica sa monumentalnom scenografijom, nebo pada, šuma se pretvara u dvorac, brda i oblaci monumentalni, a pod njima monumentalni kostimi na monumentalnim glumcima, koji se monumentalno krevelje i viču i moraju odigrati baš svaku riječ, jer je taj monumentalni komad režirao monumentalni režiser iz Berlina da bi tim monumentalnim klasikom širio monumentalnu njemačku kulturu u monumentalnom Parizu. Sve skupa za kurac.

Nakon tri sata s jednom kratkom pauzom koju nisam mogao iskoristiti za bijeg praćen budnim okom ambiciozne Daše, prvi put sam osjetio da nekoga iskreno mrzim..Dašu.

To joj i rekoh.

«Zašto? Baš je bilo dobro».

«Blago teatru u kojem ćeš ti biti dramaturg».

Srećom je još bilo vremena da se ode u jedan prekrasni bircuz u čijem je podrumu Guy Marchand pjevao šansone i recitirao.

Spasio sam noć.

Ponedeljak, utorak, srijeda. Nitko se ne javlja …ja se nikom ne javljam… smucam se po St. Michelu, po Luksemburškom parku…pijuckam…uživam u kasnoj, vedroj jeseni… love do za vrat…kupio Rene Chara, Micheaua…čitam…gledam mlade pice kako šlajfaju Latinskim kvartom i uživam, što bi Nijemci rekli, ko Bog u Francuskoj.

U četvrtak popodne, taman kad sam, poslije ručka, bacao popodnevnu očadu, zazvoni telefon:

«Jarmila Belmeire»…da ima slobodna dva – tri sata da može li svratiti. Objasnih joj kako se dolazi i adresu, a sam nastavih gledati neku dosadnu utakmicu na televiziji.

Domalo zazvoni na vratima.

Gospođa Belmeire uđe u atelje od dvadest pet kvadrata i skoro je kap trefi. Nije imala kamo odložiti kaputić…Šta da uradi sa suknjom…gdje skinuti cipele… pomogoh joj…

Sve se sredi u krevetu gdje smo sljedeći sahatak pomagali jedno drugome… Poslije tucanja ode pod tuš…i kad se vratila:

« Pa kako možeš ovako stanovati»?

«Lijepo».

«Moraš smjesta mijenjati stan».

«Ne moram».

« A da za početak preseliš…»

« Kod tebe? Ne dolazi u obzir. Saberi se. Ovaj stan su mi dali prijatelji džabe. U njemu imam sve slobode i mogu ostati koliko hoću…dan…mjesec ili godinu. Kod tebe

gubim sve slobode…Zašto smo se borili…? Koliko će trajati naša veza…i onda…? Gdje onda? …Pod most?… Na ulicu?… Osim toga možemo se sastajati kod tebe u stanu…Šta bi u njemu sam radio…Ovdje ionako samo prenoćim».

«Nisam to mislila…Nego da iznajmiš neki bolji stan».

« S čim…Ne radim…a i da ima posla neću da radim…Došo sam se zezati ne raditi».

« Ja ću ti platiti stan».

« Pa to ti je isto…Imaš love …Platićeš…ali dokle. Uostalom zašto bi ti meni plaćala stan.»?

«Lijepo mi je s tobom. Ugodno i dobro».

« U redu…To je u redu…Plaćaj dakle ugodu…a stan ću plaćati ja».

«Kako to misliš»?

« Tebi je lijepo sjediti na mojoj muškoj izbočini i red je da platiš. Ako se tu dogovorimo sve ostalo plaćam ja…Onda mogu reći da mi je egzistencija zasnovana na kurcu i da me kurac hrani. Ti pri tome ništa ne gubiš, a ni ja, jer mi nije sjebana muška sujeta. Mnogi bi čovjek bio ponosan da se kurcom izdržava».

Šminkala se…Morala je još do kuće na presvlačenje pa na poslovnu večeru.

« A kakav bi stan volio..Naime naša se firma osim gradnje bavi i tim… Iznajmljivanjem…»

« Ne veliki. Mali stan na mansardi…s terasom. Još od djetinjstva zamišljam svoj boravak u Parizu u malom stanu na mansardi s terasom…Znaš ono iz filmova sa Gerard Filippom, .pariška boema…»Amerikanac u Parizu»..»Trijumfalna kapija»…

«Gigi» sa Lesli Caron…pa Belmondo i gonjanje po pariškim krovovima… tuberkolozni pjesnici i slikari…pogled na pariške krovove i veš koji se suši po terasama, golubovi koji ti slijeću na stol dok doručkuješ s ljubavnicom i sve takva sranja. Kad sam došao spavao sam u hotelu, na drugom katu pa u ovom stanu, na trećem…mansarde ni od korova.»

« Naći ću takvo nešto. Do utorka se neću javljati. Kćer mi ima rođendan. Sutra radim. Preko vikenda idemo svi u Compiegne. Nazovi mi taksi. Žurim».

U žurbi izvadi čekovnu knjižicu i upisa šest somova.

« Ej, koke, zašto danas šest. Ne kažem da je previše…Bilo je dobro…ali zašto šest»?

« Vidim da si se opremio samo za ljeto i jesen. U Parizu zime mogu biti oštre…Kupi nešto toplije. Neću da mi se smrzneš».

«Misliš da ću ostati i preko zime»?

«Nadam se».

Otpratio sam je do taksija.

U petak sam švrljao po kvartu. kupovao stvari za zimu…potkošulje, košulje, cipele, čizme, nekakvu vindjaknu – kaput.

U subotu me nazva Daša da oćemo li na «Ćelavu pjevačicu», tu u Latinskom kvartu.

«Bio…Neću više…To možeš pogledati dobro je i ne traje dugo. Dođi poslije u «Alssasiene», na L’ ile de France, na klopu, pa ćemo u Minde u bar, preko puta, na jazz i piće»

Minda, drugar, pijanist jedva dočeka da ima s kim trusiti bijelo ohlađeno…Publika su ionako bili turisti kojima je u Parizu baš sve dobro i zabavno pa i Mindine supijane improvizacije… većinom Ameri koji su trusili wiski i gin tonik.

Barili smo usput nekakve mlade Engleskinje, studentice…Ja sam iznosio tezu da se u Parizu ne smije raditi. Pariz je za zezanje, a onaj koji radi je konj i ništa bolje nije ni zaslužio…Studirati se isplati, ali samo tako da nikad ne završiš…Rondaj gore – dolje, omlaćuj sa sobom dok možeš i dok ti roditelji šalju lovu, a Sorbonu uslikaj iz daljine i pošalji kući da se ponose sinom studentom u Parizu.

«A tvoj prijatelj»? i pokazaše na Mindu…

«A jest se slomio. Sjedne za klavir u deset uvečer. Kljuca po njemu do četiri ujutro pa u krpe …pa na šalabazanje do deset navečer…Lijepo mi ga žao.»

Minda je svojim buljavim očima nabadao jednu slatkicu u minici i ona njega…Daša se upustila u ozbiljan razgovor s jednim polucrnim s nekog od francucuskih kolonijalnih otoka, a ja vješto izbjegavao zamčice jedne punašne mladice da me ne bi krv povukla i da ne bi završio na neplaćenoj, dobrovoljnoj radnoj akciji.

Družba je družba, a služba je služba.

U ponedjeljak sam otišao na otvaranje izložbe Jože Ciuhe, u jednoj prekrasnoj podrumskoj galeriji. Veličanstveni Slovenac se opustio…U neka doba sam mu recitirao Ujevića i Cesarića pa se raznježio, kao i jedna stasita mlada Slovenka, kolegica iz Ljubljane, koja je došla na stipendiju kod Marceau-a na pantomimu. Da se počnem uvaljivati…?…Ma ne dolazi u obzir…Sutra je utorak…Ipak razmjenismo telefone…za svaki slučaj…Takvo se što ne propušta…Slovenke su mi oduvijek bile bolna rana…Široke, pametne, demokratski raspoložene…Bit će valjda vremena i za humanitarne slobodne aktivnosti, ako me, nedaj Bože, uhvati ludilo bratstva i jedinstva i solidarne međurepubličke dobrovoljne ispomoći…

U srijedu sam odradio dva tucanja kod Jarmile…Sa subote na nedelju još dva… Počeli smo se navikavati i bivalo je sve ugodnije…Jarmili nije trebalo puno, a plaćala je odmah i u gotovom…Lijepi kapitalistički, izrabljivački moral…Loše plaćen radnik se dugoročno ne isplati…pri tom se dugo tinjajući stari panj razgorio tako da je svršavala ko zečica na svoju i moju radost…Lijepo je vidjeti damu da je sretna i da uživa, ako je pri tom i tebi dobro i ako znaš da si ti uzrok te sreće i vrelo tog užitka…Šefica mi je ugađala na sve načine, čitala želje iz očiju i trudila se da mi bude što bolje…Valjda se nakon dužeg vremena dočepala nečeg čvrstog za šta se konačno može dobro uhvatit i na šta se po potrebi može dobro nataknuti, tako da me je u nedelju odvela u nekakav salon na masažu i cjelokupni tretman kod mladih Tajlanđankih i za to sam je trebao počastiti samo jednim produženim tucanjem.

U utorak ujutro baš kad sam se rastezao u krevetu i smišljao kako sjebati dan dok me navečer ne nazove Jarmila Belmeire, zazvoni telefon…Jarmila…Da će danas biti ranije gotova s poslom da dođem do nje u četiri, jer u devet imamo zatvaranje izložbe Marie – Claude i poslije prijem i večeru….Da se obučem pristojno…

« U četiri»?

« Da, danas ću prekinuti ranije s poslom…da mogu malo biti s tobom…srediti se…Frizer, maser i vižazist će doći u sedam…imaćemo malo vremena za nas… i onda kod Marie  – Claude».

Malo sam zakasnio. Nađoh je u brigama i potpuno sluđenu.

«Možda te nisam ni trebala zvati. U žurbi sam».

«Kakvoj sad žurbi»?

«Pa moram se srediti… Pa kod Marie – Claude…A sutra s mužom putujem u Megeve, završavamo jedan hotel…mora biti gotov do početka zimske sezone… Ostajem desetak, petnaest dana…Moram se spremiti…»

«Pa stigneš…Sada je pola pet…Frizerka i ostali ti dolaze u sedam…Vremena do za vrat…»

« Misliš»?

«Kao prvo…jesi li za jedno dobro tucanje»?

«Zato sam te i zvala.»

« U redu…Idemo sve po istilahu».

«Po čemu»?

«Po istilahu…polako i razgovjetno…po lijepom božjem redu. Vi ste ženske u stanju iskomplicirati i «Očenaš., a život je tako jednostavan, kako kaže Queneau, da ga se ne usuđujemo dotaknuti. Prvo idemo obaviti najvažniju stvar na svijetu…Vidjećeš kako je to blagotvorno i kako pozitivno utječe na rad ženskih moždanih ćelija, pa ćemo poslije obavljati druge najvažnije stvari na svijetu kao što su šminka, masaža i pakiranje».

Počeli smo za šankom u salonu, pa nastavili u krevetu i završili pod slapom tuša u kupatilu…gdje sam joj još istrljao leđa i pomogao da dođe sebi poslije više nego mladalačke gimnastike».

« E sad …šta te muči, cakana»?

«Ništa…sve je u redu».

« Eto vidiš Kokotovog blagotvorja…Hektika je nestala…a nastupio mir božji…Hoćeš da ti ja isplaniram veče…Sada se spakiraj …imaš dovoljno vremena…Mirno dočekaš frizerku, masera i poljepšivača i u devet si….Gdje»?

« Tu na kraju ulice du Bac, na boulevardu St. Germeine 196, u galeriji Denise Rene, tu je zatvaranje, a onda idemo na St. Germeine des Pres u atelier Marie – Claude, na klopu i piće….Doći će i Gabriel…moj muž».

« Što ću ti onda ja tamo…Samo ću smetati…»

« Obećala sam Marie – Claude i Isabelle da ću te dovesti».

«Da im pokažeš novog zagondžiju?…To je bez veze….Ti pričaš s mužem, a ja kao upoznajem društvo….Nije mi neka fora…I što imaš ti od toga …Ne možeš se kurčiti pred društvom…Ne možeš se privijat uz mene i pokazivati novoosvojeno privatno vlasništvo…Što će ti to»?

« Znat će Marie – Claude i i Isabelle….Radovaće se rogovima na Gabrielovom čelu. Dosta ih je on meni nabijao».

« Ala poklona….Dobro…Ja sada idem malo prošetat po Boulevardu…a u galeriji sam na vrijeme…Doći ću, zapravo, malo kasnije…».

« Predstavi se Marie – Claude, a ona će učiniti ostalo.»

Pogledao sam na sat…Bilo je tek šest i petnaest.

«Hoćeš li još jednom na brzaka»?

« Ni u ludilu…I ovako kasnim».

Maši se za čekovnu knjižicu…

« Ne treba…Obračunat ćemo to kasnije».

«Treba idem na petnaest dana….Moraš imati love…»

Pametna žena…Na sve misli.

« Pa dobro…ali onda ne škrtari».

I nije.

Zakasnio sam namjerno petnaestak minuta dok se društvo skupi. Uplovih u žagor lijepo uređenih polovnjača i gospode u godinama. Jarmila me pokaza Marie – Claude koja me prigrli kao neku svoju novu akviziciju i upozna s ostalim pametnjakovićima pa me ostavi s Isabelle, a ona nastavi dočekivati goste. Jedan pametnjaković, nekakav poznati likovni kritičar, profesor nečega i još nečega, održa mali pohvalni govor…Nešto prozbori i Marie – Claude…i svi se mašiše za čaše i razgovor. Upoznah se sa skoro svima, a najviše me iznenadio Gabriel. Pravi pariški gospodin, naočit, zgodan, prosjed, blagoglagoljiv …Takvo što sam do tada viđao samo u dekadentnim francuskim filmovima. Mora da dobro zajebava Jarmilu kad ga vara s ovakvom prostačinom…Malo se zadržah u razgovoru s njim i Jarmilom i već je bilo vrijeme da se kreće u atelje. Prošetah s Isabelle, prijateljicom Jarmile i Marie – Claude, koja se pokazala brbljiva i draga do prekrasne kuće odmah iza trga des Pres. Nisam ni pomišljao da takve kuće postoje u centru Pariza. Katnica u prelijepom vrtu, u prizemlju je bio atelier u kojemu je ekipa iz nekakvog dobrog restorana već postavila stol i očekivala nas…ugledne goste.

Marie – Claude me smjesti do Jarmile i Gabriela, a sama sjede do mene i uza se smjesti onoga uglednog pametnjakovića kritičara.

Svirao je nekakav gudački kvartet…Jelo je bilo za bogove kao i piće…Društvo veselo i razgovorljivo…

Prvo su otišli Jarmila i Gabriel…, jer moraju ujutro na put…Atelier se polako praznio, a na mom odlasku mi Marie – Claude reče da bi me rado vidjela…to jest da bi rado da joj poziram za jedan akt…

«Imaš li vremena»?

«Imam. Ako ičega imam to je vrijeme».

«U petak u jedanaest u «Flori» na kavi pa ćemo poslije ovamo…u atelier».

Sjedio sam u «Flori» i pijuckao hladan Sauternes. Marie – Claude nije dolazila. Nije mi ni nedostajala, jer je bilo lijepog svijeta ko u priči, a i vino je bilo baš kako treba… i …vrijeme baš kakvo treba za ljenjčarenje i krađu dana Bogu. Već sam se mislio gdje ću na ručak kad dotrča sva zadihana Marie – Claude. Zbigecana, malo pojača dama, još sasvim u redu, ljepota i forma na izmaku, ali još uvjek za masovnu upotrebu.  Najljepše od svega je kad prave dame zakasne. Moraju se ispričavati, grize ih savjest pa su u takvim trenutcima ranjive i pogodne za podle ucjene.

To je činila damski izmišljajući stotine prepreka, koje su bile uzrokom kašnjenju.

Rekoh joj da je sad kasno da nisam više za atelier nego za klopu što odmah prihvati i mučena grižnjom savjesti odvede u obližnji «Vagenende», na lukulski ručak i još bolje vino.

Sve sam joj oprostio… Oprostio bih joj i da nije došla…U nas se u Hercegovini kaže kada ti je svejedno…U kurac došla u dva ne došla…

Uz vino mi se činila sve ljepša i sve sam manje primjećivao njenu punašnost… zapravo se punašnost, uz njeno pametno i bezbrižno brbljanje o slikarstvu i općenito umjetnosti, pretvarala u zamamnost. Bila je podla i primamljiva. Predloži da s vinom nastavimo u atelieru…. Teško ti mene nagovorit.

Konačno smo bili u prostoru za proizvodnju visoke umjetnosti. Dade mi da otvorim bocu rujnog burgundca, a ona ode da se presvuče u radni kombinezon i pripremi za slikanje.

Pijuckao sam vino…razgledao atelier…Čulo se fućkanje.. pa šum vode kod tuširanja..

pa opet fućkanje i na koncu se s kata iznad ateliera, gdje joj je vjerojatno stan, spusti potpuno nova, radna Marie – Claude.

« Još se nisi skinuo»?

« Nisam….Ti to ozbiljno»?

« Pa dogovorili smo akt».

« Nisam to shvatio ozbiljno».

« Ozbiljno je».

« E kad je ozbiljno moramo dogovoriti i cijenu».

To je malo zbuni…

« Nemoj se zbunjivati…Ti svoje slike ne daješ džabe…Jeli tako»?

« Tako je…Soma»?

« Soma po satu je u redu…Prodajem ti svoje skupocjeno vrijeme…O skupocjenom tijelu da i na govorim».

I prije nego je mogla shvatiti što se dešava odbacih, vindjaku, košulju, potkošulju, gaće i gaćice uz put guleći i cipale i čarape. Bio sam gol dok si reko britva.

« Kako hoćeš da se postavim»?

«Ostani tako…samo se pomakni jedno pola metra u lijevo da uđeš u svijetlo prozora».

Brzo je pravila jednu skicu…pa drugu…pa treću…

« Mogu li uzeti čašu s vinom»?

« Možeš…Natoči i meni jednu».

Zatim smo pijuckali vino … i razgovarali o pravljenju skica…Ja sam zastupao mišljenje da ne treba praviti skice nego odmah slikati. Praviti skice je gubljenje vremena…Kad bude slikala i tako i tako će biti u drugom raspoloženju pa od početne inspiracije koju ima danas neće ostati ništa kad bude pravila sliku sutra… Isto je tako mogla i ne imati model nego zamisliti muškarca i praviti skice…

Nije se slagala… Ona je profesionalac i od ovoga što sada radi može nastati cijela serija slika…aktova…Te pločice na trbuhu…pa skladna guza…pa pomalo pokvaren pogled i bezbrižnost…»Kad mi bude trebao Pan ili Satir samo pregledam skice i gurnem te među nimfe….Lezi malo na trosjed».

Legao sam. Namještala me je kao da će slikati «Golu Mayu»…To joj i rekoh i još da tako muškarci ne leže…Mislim tako koketno…Muškarci se izvale i pokazah joj kako to muškarci rade…Ne da ona neće tako…Možda poslije…da za sada legnem…onako… koketno…kao «Gola Maya».

«Ajde» mislim «Jebe mi se… radi što hoćeš…Ti plaćaš».

Nakon nekog vremena:

« Senko…Nešto mi je mali…Uvukao se…Možeš li ga malo nadignuti»?

« Molim»?

« Kažem da ga malo nadigneš».

«Kako»?

« Pa rukama…Znaš».

«Ne mogu».

« Zašto»?

« Gadi mi se. Nisam ga nadigao rukama već dvadest godina. Ja sam naime odavna prestao drkati…Već dvadest godina jebuckam…To mi obično rade žene…»

« Ali kad bi ipak….».

« Ni u ludilu…Ja ću učiniti sve što ti hoćeš…Na koncu plaćen sam … A ti s drugarom dogovori kako ga hoćeš imati…Ja s njim neću da imam posla…Nismo mi tako dobri prijatelji kako ti misliš…Izdao me je nekoliko puta kad mi je bio najpotrebniji.»

«Pa šta ćemo sad»?

« Radi šta hoćeš…Mene u umjetnost ne mješaj…Dogovaraj se s njim…Upotrebi ga po potrebi, a meni natoči vina».

Natočila mi je vina …i sebi… Tužno pogledala malog usranca koji joj se nikako nije uklapao u koncepciju jebežljivih satira i Pana…Ja sam se lijepo razbaškario na trosjedu i gledao zabrinuto lice umjetnice kojoj propada sudbinski projekt…

« I stvarno nećeš»?

« Riječ je riječ. Ja s budalama ne razgovaram…kamo l’ da se rukujem».

Uzdahnula je prišla mi i blago ga primila u ruku…Pomilovala ga po ćelavoj glavici, a budalaš kao da je samo to čekao poče da se uzdiže i vrpolji.

Marie – Claude se odmače i zadovoljno poče risati moju umiljatu i nježnu zvijer, ali joj zadovoljstvo ne potraja dugo…Ponovo ga primi u prebijele ručice i on se ponovo razbudi….Opet malo skiciranja….pa malo maženja…i slikarici je postajalo sve simpatičniji…Žene najlakše padaju na nemoć i sirotinju…Sažaljenje je onaj osjećaj koji vrlo često tjera žene da učine i ono što ne bi htjele….Kao da joj u jednom trenutku sinu da bi bilo bolje činiti djela Bogu ugodna i spašavati tužno skvrčenog popišanca i da ga je ljepše maziti i paziti nego slikati… ostavi blok i olovku i približi mu se usnama… Na prvu pusicu momak skoči kao oparen i zagleda joj se u plave oči i pune usne koje ga uvukoše u ždrijelo.

Vani se noćalo…Radni kombinezon je spao sam od sebe i sada je Marie – Claude bila u odjeći koja je pravljena za ljepše stvari nego za stvaranje umjetnosti…I kad smo već od umjetnosti…Što je to zapravo umjetnost…I je li ona toliko važnija od primarnih ljudskih potreba…to jest…od maženja, uživanja u čvrstoći uda, naticanja na njega i otvaranja dubina umjetničke duše iz koje će nastati, pjesma, uzdah, vrisak pohlepe i gugutanje gluposti…»A što je lijepo…Ah, što je lijepo…To je život. C’est la vie…C’est la vie…C’est la vie»».

Dobro jerekao stari Brecht:» Zum erst fressen, dann Kultur»,» prvo žderati pa onda kultura».

Tijelo bogato pregibima rasne umjetnice se naticalo, valjalo i stenjalo znojeći se po stražnjici, grudima i međunožju.

Nisam nikad mislio da ću stenjati pod takvom masom. Rubensove guzare u to vrjeme nisu bile u modi…Svi smo trčali za tvigicama…ali mi to začudo nije nimalo smetalo… dapače…Od sada ću odbaciti predasude prema moćnim bapcima…i pade mi na pamet jedan, situaciji podoban, stih:

» Ako hoćeš da ti kokot stoji kao štok,

ja sam tada, ajmo reći, više za barok».

To joj i rekoh….Nje mala vremena za duhovitosti…Okrenu se i postavi na sve četiri stavljajući u prvi plan dva ogromna, prostrana brežuljka i ovlaženo planinsko jezero.

Ko bi tome odolio….? Nekakav uzvišeni esteta…? Možda…? Ja nisam od tih, a i karakter mi ne dopušta da uzburkano jezero uzaludno čeka…Probudila je u meni pjesnika…Lorku…okrutnog i nježnog…Zatrčah se u jezerske vode, spreman na sve pa i na utapanje u beskrajnim dubinama. Ambis me dočeka svojim pohlepnim prostranstvom i toplinom i uvuče sve do devetog kruga pakla…ili uzdiže do devetih rajskih nebesa…Tu granice ne postoje…Nema ljutih i dosadnih carinika…Nema pokazivanja pasoša…Široka duša kulturne Europe rado prima azilante koji bježeći od veće nesreće i političkih progona obavljaju loše plaćene poslove nedostojne pravih Europljanja:… Čišćenje ulica, kanalizacije i zapuštenih ženskih međunožja.

« Živio ti meni, bio živ i zdrav,

što se pice tiče…nisam sitničav».

Poslije sam ležao na trosjedu, naslonivši glavu na vruće i uznojeno krilo zadovoljne umjetnice…

Mračilo se…Uzdahnu…Ode…Čulo se šuštanje vode s kata iznad…Ja sam točio vino i pijuckao…

Siđe mokra, ogrnuta penjoarom…natoči i sebi i meni…Sjede preko puta  i poče se smijati.

« Što smo to učinili»?

« Ništa što ne bi učinila dva normalna zdrava čovjeka kad se nađu u prilici i sami».

« A Jarmila»?

« Jarmila je tristo kilometara odavde. Vjerojatno negdje na večeri s mužem i partnerima… Ne padamo joj na pamet ni ti ni ja».

« Nećeš joj reći»?

« Ne pada mi na pamet…A i da zna preživjela bi…Nije to takav grijeh da se ne bi mogao oprostiti…Bog je čudo…Ispoljava se u raznim oblicima…Nekad kroz umjetnost

…nekad kroz jebačinu…Večeras se iskazao kroz ovo drugo…Moramo vjerovati da nismo griješni…a za to imamo i potvrdu…jer nas podržava…Da nas ne podržava ne bi bilo toliko dobro i slojevito…Imaš li što za večeru..?.Izvukla si iz mene zadnjeg pužića od današnjeg ručka…»

«Idemo na kat»

I kad smo došli na kat u kuhinju koja je bila spojena s ogromnom blagovaonicom baci se na pripremanje večere.

«Skini penjoar».

«Što»?

«Skini penjoar».

Skinula je. Bogato tijelo se vrtilo po kuhinji…punašne ruke su sjeckale, mješale, pekle, a debeli guzovi podrhtavali…

Ako ovaka bude i večera neću se dati iz ovog raja.

Zapekla je kamenice, pa nešto malo nareckanog bifteka, a la Stroganof, zapečeni kruh nalik na bruskete, a ja sam dolijevao vino. Večerali su Pan i majka svih gorskih nimfi, podatna i gola.

Kod serviranja bi me obavezno dotakla grudima po licu, glavi i ramenu pa bi se sagela pokazujući prostranu pozadinu … ja bih je kao slučajno gricnuo za dojku i pomazio po jednoj ili po drugoj poli stražnjice i opipao vlažni centar svemira pa onda srknuo kamenicu.

«Vidim tu dobrog prkna se nađe…

Od zamamne dojke jedva šta je slađe…

…pili smo dobro crveno vino…

s krvlju i gorućim terpentinom…»

Dok bi lijevao vino, naklanjajući se kao posluga u dobrom restoranu, stojeći s lijeve joj strane, ona bi uzela gutljaj, malo ga promućkala u ustima pa popila i onda se primila usnama mog ponosnog zastupnika u donjem domu parlamenta, malo ga okušala kao što se kuša vino i kimnula glavom da može, da je vino u redu i da mogu natočiti još.

Pričali smo usput o smislu života, umjetnosti…o smislu stvaranja u umjetnosti i životu i oko ponoći zaključili da je najbolje da se ona nasloni laktima na stol, a da joj ja priđem s leđa da iskušamo i dubine strasti koje smo dotad u razgovoru zanemarivali.

«Vidim tu bujnih jaja se nađe…

Od dignute kare jedva šta je slađe…

…pili smo dobro crveno vino…

s krvlju i gorućim terpentinom…»

Ja sam radio ulazeći u prostrane daljine ženskog univerzuma, a Marie – Claude mi je povemeno dodavala komadiće deserta sa stola pri tome i sama grickajući. Ja sam se naginjao preko njenih leđa i točio vino po protokolu…prvo dami pa sebi…

«Pili smo dobro crveno vino,

s krvlju i gorućim terpentinom».

Probudio sam se kasno. U nepoznatoj sobi…Aha…Marie – Claude…Na zidovima je visilo nekoliko izvrsnih muških aktova…ono kao trofeji u kućama dobrih lovaca Aha…Uskoro će visjeti i moj i poželih da moj bude moćan kao punjena glava lava ili barem bizona, ali mi ne bi mrsko, jer su aktovi bili, stvarno, dobri. Imati posla s talentiranim ženama je zadovoljstvo koje se ne propušta…Ako je talentirana u jednome talentirana je i u drugome što je jučer i pokazala.

Iz kuhinje se čulo lupkanje i dopirao miris kave.

Zatekoh Marie – Claude kako namače croissane u bijelu kavu…još uvijek gola… Uključih aparat pa sebi napravih jaki espresso. Zapalih prvu jutarnju. Gledali smo se, smješkali….Bilo nam je lijepo.

« Da nastavimo s onim od jučer»?

«Nisi normalna».

« Jesam. Stvarno mi se slika…Mislim da sam danas sposobna napravit bilo šta…i da će sve biti lijepo…i dobro».

«Mogu li pušiti»?

« Radi što hoćeš…Ja se idem obući».

Napravio sam si još jednu kavu. Uzeo pepeljeru i cigarete…primakao stolić do trosjeda i počeo raditi…to jest ležati i ne misliti ništa…Pogledao sam na sat … jedanaest ….Naplatit ću joj svaku minutu…Nisam ovako naporno radio godinama… Težak  je život nas umjetnika…

Domalo siđe i ambiciozna štreberica i poče raditi…

Ja sam ležao, pijuckao kavu, pušio i zamišljao rudare u rudničkim hodnicima kako štemaju čekićima, boraju borerima i pale mine, Aliju Sirotanovića kako od Tita, za udarnički rad, traži za nagradu veću lopatu, industrijske radnike u čeličanama kod visokih peći, zavarivače na brodogradilištima, orače i kosce na plodnim livadama i poljima širom Europe, vozače tramvaja, gaučose kako skupljaju goveda po argentinskim pampama i sve mi se to činilo teškim poslom.

Zatim pređoh na lakše poslove na činovnike, kipare, glumce kako se znoje na sceni, …pa surfere i jedriličare, a čak i ležanje u ligeštulu na plaži mi se učini teškim… Banauzi… Možda je i lijepo praviti skulpturu ili ulogu znojeći se na sceni u stvaralačkom zanosu, ležati na plaži…ali ipak…svi se oni znoje…Banauzi…Plebejci … Manufaktura….Ljudi koji se znoje ne mogu misliti…A ja…Evo mogu…Radim i mislim…

« Što se smješkaš»?

« A ništa….Mislim nešto…Umorio sam se».

« Da se malo odmoriš»?

« Ne bi bilo loše».

« Pol ure pauza»  i ode u odaje gornje.

«Plaćena…molit ću lijepo».

«Naravno».

 

III:

U hladnjaku nađoh jedno bijelo s krečnjačkih obala Loire, ohlađeno i kao da je samo mene čekalo. Nisam ga smio razočarati…i taman kad sam počeo uživati u njegovoj bistrini i mirisu s kata se spusti stvaralac…

« Pol sata je prošlo…Daj lezi onako kako ti zamišljaš muško ležanje…Ono što si jučer rekao…Ne koketno kao «Gola Maya»…nego kao muško».

« Velike ambicije žena uništavaju ljubav».

« Radiš li ili ne radiš»?

« Evo radim» i raspečih se na trosjedu podižući nogu na naslon…

« To je to»?

« Da…upravo tako zamišljam idealnog muškarca».

« Ja ne…Pomakni malo…»

«Neću…Slikaj ovako ….Ovo je najbolje od najboljega što ti mogu pružiti».

Počela je slikati….

« Pa nije loše…Zapravo …jako je dobro….Izvrsno…»

« Ti ćeš mi reć».

Slikala je i bila sve zadovoljnija…Onako raspečen činio sam se bolji model za raspusnog Holoferna nego za vesele i pristojne grčke jebežljive satire.

«Zbog tebe ću promijeniti način slikanja».

«Da…to i hoću…Neće biti slatkasto ko oni aktovi u spavaćoj sobi… To je dobro za pariške galerije i za tvoju srednju klasu…Ovo će biti dobro za zabraniti…Pazi da te ne izbace iz dobroga društva…».

« Ti aktovi nisu slatkasti…Istina su».

« Onako koketni, pederčići» bio sam ljubomoran i raspečih se još jače….»Ovo je istina…».

«Ostani tako».

Nije mi bilo teško…. Pomislih da izvršim dodatni  napor i da se počešem po jajcima, ali mi se to učini bespotrebnim i teškim poslom pa ostadoh miran ispijajući posljednje hladne kapljice bijelog iz Loire.

« Šefice…Može li još jedno…Osjećam da se gubim u filozofskim mislima, a to bi aktu moglo dodati težinu dubokog razmišljanja…Učini i ti nešto za umjetnost…Nemoj samo risati … Vidiš kako ja činim…».

Utočila mi je još bijeloga….I sebi.

« Ovo mi možeš odbiti od honorara…Ja častim».

U to zazvoni na vratima.

« Isuse…Isabelle…Potpuno sam zaboravila…» Pogleda na sat…» Pa da jedan je … dogovorile smo ručak….» Baci mi nekakvu pregaču…» Pokrij se»… a sama otrča da otvori.

Naravno da se nisam pokrio.

Prvo sam čuo šuškanje i šapat u predvorju i onda se na vratima pojaviše Marie –Claude i Isabelle.

Marie – Claude je očekivala da sam se pokrio i kad me ugleda prevrnu očima…Bilo je kasno za popravak i povlačenje.. u atelier je već ulazila Isabelle i šokirana stade pred prizorom kakav se obično vidi na slikama renesansnih majstora kad slikaju raspusnog Lota prije skrnavljenja svojih kćeriju….Najrađe bi u zemlju propala, ali se nije imalo kud. Hrabro ustupa u atelier, pozdravi me i pruži ruku na poljubac što revno i učinih.

« Ja se idem obući, a vi me pričekajte» prozbori Marie – Claude i još dobaci»Obuci se i ti idemo zajedno na ručak».

«Ne pada mi na pamet da vam smetam. Ručajte i tračajte same…Tako ste i planirale …Ja ću se snaći…Isabelle, jeste li za jedno bijelo s krečnjačkih polja Loire»?

« Jesam».

Otišao sam do hladnjaka… natočio čašu i dodao potpuno izgubljenoj Isabelle. Nije znala kud bi s očima…Kod kucanja joj se približih toliko da je moja nadignuta izbočina, zapravo, umorni polunadignuti junak, pomilova po zategnutoj haljini u visini pupka…našto ga ona blago otkloni slobodnom ručicom… U daljnjem razgovoru joj se još jednom približih i naslonih joj harbiju na stomak….Ovaj put ga lagano stisnu i znatiželjno bolje promotri:

«Kako se dolazi do ovoga»?

…Veseljak joj se prijateljski smješkao…:

«Izmisli dobar razlog»…

I ona u neprilici njemu…

« Već ga imam…Ljudi moraju među nogama biti dobro građeni…S malenim čepićima ne znam što bih počela»…

Trajalo je samo časak, a nelagoda samo koju minuta…Odluka je bila donesena…. Kad se Marie – Claude spustila sa kata mi smo već uvelike prijateljski ćaskali.

«Nećeš s nama»?

«Ne…Gricnut ću nešto malo od sinoćnje večere…Vina ima… Ako budem htjeo prošetati… Kako ću zatvoriti atelier»?

«Ključevi su na stolu…Ja ću uzeti rezervne…Nećemo dugo…Čekat ćeš me da nastavimo s poslom»?

« Naravno».

U hladnjaku je bilo svega…

Na Boulevardu je bilo ljudi, ali puno manje no sam čekivao. Pred kavanama skoro nikoga. Zahladilo je…Osjećao se prvi dah zime…Poslje duge i tople jeseni Pariz se počinjao hladiti i gubiti veselost…Kasnije su mi rekli da je to tipično za ovo podneblje… duga i suha jesen, a onda prve kiše i već si u zimi.

Prošetah do Mabillona…Nigdje nikoga …,ali na povratku u atelier sretoh Duchana – jednog interesantnog momka kojeg sam upoznao odmah po dolasku u hotelu «La Bruyere» gdje sam se bio smjestio za početak.

Duchan, zapravo, Dušan je bio Ukrajinac, Kozak s Dona, rođen u Beogradu. Otac mu je kao i svi Kozaci bio protiv crvenih pa je poslije Oktobarske revolucije i neuspjele intervencije Engleza u Rusiji, morao bježati kao i većina belogardejaca na Zapad. On je dogurao do Beograda i kraljevske Srbije, tu se zadržao, oženio Srpkinju i osnovao najveću tvornicu cipela, osim» Bate», u tadašnjoj Jugoslaviji…poznate cipele Brakus…posebno poznate gumene galoše pogodne za teške seoske radove i potplati za opanke s prodavnicama po cijeloj Srbiji… Živio dobro, radio, pravio djecu, surađivo s Nedićem protiv Tita i ostalih, a onda mu 1945 opet došli crveni ta je opet morao bježati na Zapad, ovaj put u Francusku….u Nicu. Tu je i umro…Majka je u vili u Nici, a Brakus mlađi se smuca po Parizu nastojeći postati scenarist ili pisac ili tako nešto… Love od starog je ostalo…ne puno, ali dovoljno da ne radi i sada sjedimo u jednom kafeu na St. Germainu i pričamo. Pomalo natuca i srpski…po majci.

Bio je u Nici, zato se nismo viđali i pisao scenario za novi film:» Tout l’ete pour mourir»iliti» Cijelo ljeto za umiranje». Ima već i producenta…Alain Basnier šef kuće «Portelise»…Da zanima li me?

Rekoh mu i da i ne…Imam dobar posao…ali možemo razgovarati. Razmjenismo telefone i onda smo uz vino još prebirali po životima. Nazvat će me čim dogovori s Basnierom…

«Računaj s ručkom …»

Pomislih: Što me košta vjerovat, a i ako od tog i ne bude ništa ugodan je drugar i čovjek od tisuće priča.

« Nazovi Duchane kad hoćeš…Radi se,… ali se i vremena ima».

Svi veliki gradovi su puni ovakvih luđaka, zapravo, zanesenjaka koji stalno imaju velike planove koji se uvijek, skoro, ostvare…Uvijek nedostaje neka sitnica, ali to ih ne obeshrabruje da i dalje nastave maštati i kovati planove. Zagreb ih je pun, ali je Pariz, sigurno, prijestolnica takvih momaka. Sliče na ulične svirače, pjevače i zabavljače svake vrste koji se održavaju s nešto malo novca koji zarade po trgovima, ulicama i Metrou i snovima o skorom proboju i uspjehu. Duchan je bio jedan od tih s malom prednošću što je imao nekakvu rentu pa je mogao čekati i maštati duže od drugih i u malo boljem komforu.

U atelieru su me dočekale Marie – Claude i Isabelle, dobro raspoložene i nacvrckane..

« Što radiš u srijedu navečer» upita Marie – Claude.

« Kako me možeš takvo što pitati…Od samog izgovaranja tog gnusnog glagola se smrznem..Ništa… Naravno».

«Treba te Isabelle, za jedan poslić».

« Ako je riječ i o čemu ozbiljnom ne dolazi u obzir».

« Trebaš mi za jedan prijem…Jedna poluprivatna, poluslužbena večera».

« I gdje sam ja tu»?

« Sa mnom…Lijepo se obuci, budi ozbiljan i bit će sve u redu».

« Ja nosim samo jeans».

« Kupi u dobrom butiku sako, hlače, košulju, cipele ..sačuvaj račun…Ja plaćam»

« I soma po satu…»

« Može. To su neke moje frendice…Pozvala sam ih …Nekakva prezentacija naše farmaceutske firme…Poslije je prijem i večera… Sve su u paru osim mene».

«Evo od sada si i ti… U redu…Telefon imaš i kad organiziraš sve…javi detalje..gdje, kad i ostalo».

Kad je Isebelle otišla napade me Marie – Claude, da kako sam bezobrazan?, da kako ovako javno pred njom?, njenoj najboljoj prijateljici?

« Poso je poso…Branim li ja tebi slikati»?

Nisam je umirio. …Oho …prva svađica…

« Što sam trebao tebe pitati»?

« Tako nekako».

«Pa sama si me pitala».

«Ali sam mislila da ćeš reći ne».

« Pa šta sam ti ja….Ljubavnik?…Ljubav? Najamna radna snaga?…Dogovor je bio da ti poziram za akt.»

«A ako te ja trebam za srijedu»?

«Ako me ti trebaš naravno da ću se ispričati Isabelle. Trebaš li me»?

« Ne trebam».

«Tako ti je kad imaš posla sa seljankama».

Zbrcnu se i ode na kat.

Ostadoh na vinu, na trosjedu i na dubokim mislima.

Koji je kurac ovim ženama…Stalno bi neku sigurnost…vječnost..Nakon tri tucanja već su u čvrstoj vezi…Što sam učinio krivo…? Ma ja sam blesav… kako mogu i pomišljati da sam učinio nešto krivo..Nabije se tri put na kurac,  a onda tebi nabije kompleks krivnje i sad bi se još trebao ispričavati…Za što…? Kome…? Ako dalje budem razmišljao bit ću sve logičnji, …ustat ću se i otići kući…i pokvariti subotu…Radi gluposti…Ko u priči….Pepeljuga se uda za princa koji je je iz izbe odvede na kraljevski dvor pa ga prvi dan po vjenčanju i prve bračne noći počne zajebavati… Ajde, momak, spusti se za jednu stepenicu niže…jebeš sujetu…u pravu si pa ti je onda lako reći drugome da je u pravu…Ako hoće da bude u pravu neka joj bude…

Otišao sam na kat…Ležala je u sobi, u polumraku, okrenuvši leđa vratima..

«Dušo, ako nećeš da idem u srijedu…nije problem…Neću ići».

«Nisam tako mislila».

«Evo ispričavam se…Neću više nikada…Mislio sam to ti je najbolja frendica…Zašto ne bi učinio uslugu…».

Vraćao joj se osmjeh na lice.

« Ma nije to».

Nastavio sam mljeti gluposti….

« Hoćeš da te negdje vodim…Izaberi…Subota je mogli bismo negdje u društvo…Ili hoćeš da ovdje provedemo večer…?Gdje hoćeš…Gdje ti hoćeš meni je sve dobro».

Odledila se.

« Ma baš sam glupa…Ne znam koji mi je…Naravno da idemo van…Vodim te na jedno savršeno mjesto…Tu se skupljaju moji…svi moji…kod Vivien…Idem se malo srediti»

Pravio sam se napaljen….Nisam je puštao iz kreveta.

« Daj, daj, to ćemo poslije».

Obukla je nekakav traljavi jeans i već smo bili na putu k Vivien.

« To je tu iza ugla u ulici Guisarde».

I doista za čas smo bili pred bistroom «La Boussole»

« Pa to je» Boussole»…Tu sam bio deset puta».

«Da gazdarica se zove Vivien…Frendica…Zato i kažem kod Vivien».

Unutra je sjedila bivša pariška boema…sada već ugledni ljudi, jer je bistro postao skup pa se prava boema povukla negdje drugdje. Ljubljenje Marie – Claude sa svima po nekoliko puta. Vesela Vivien donese vina i onog što bi u nas zvali meza… Kasnije dođe i prava klopa…Sjedilo se svi sa svima i razgovaralo se isto tako…Mene je zapalo kod jedne sasvim malo potrošene mladice, oblajhane na plavo s roza i ljubičastim pramenima, malih sisica koje su kao kruškice provirivale iz dubokog dekoltea, utegnute u usku suknjicu s rasporkom do jajnika i jednog starijeg simpatičnog šajsera.

« Vi ste od Marie – Claude» upita ljepotica.

«Da stariji sin».

«Oh..nisam znala da se Marie – Claude udavala».

« Zapravo dijete iz divljeg braka s jednim divljim Balkancem. Vi ste rijetki koji to ne zna…a i bilo je davno…Tu sam malo u posjeti…»

« Ne živite u Parizu»?

« Ma kakvi…Na Mljetu».

« Na Mljetu»?

« To je jedan otok…Morska kolonija Hrvatske…Nešto kao vaš Martinique».

« Aha,….Ja sam Anette i tu sam skoro svaku večer…Ja pišem».

« Aha».

« Niste čuli za Anette Cornu»?

« Ne…a i kako bi na Mljetu čuo za nekoga…Imamo samo lokalni radio, a taj daje samo izvještaje o vremenu, morskim strujama i narodnu muziku…O kulturi ni riječi…Posebno ne o Francuskoj kulturi…Kupit ću ovih dana jednu vašu knjigu da vidim što vi to pišete».

« Ne morate kupovati…Navratite sutra u ovo vrijeme ili kasnije…poklonit ću vam najnoviju».

« Bit će mi čast».

Za ukus Marie – Claude malo sam predugo pričao sa Anette, pa mi mahnu da dođem do nje za drugi stol…Tu me upozna s nekim značajnim ljudima…po čemu značajnim nemam pojma, ali je bilo ugodno…baš po mom ukusu gricka se, pije, melju gluposti, svi su dobro raspoloženi, a vrijeme prolazi.

U toku sam večeri još dva tri puta uspio s Anette razmjeniti po koju rečenicu…Spoj je bio utvrđen za sutra…Svi smo bili sve pjaniji i kad smo u ponoća kretali kući Marie – Claude se dobro objesila o moje rame kao da nismo majka i sin nego ljubavnici.

Bit će frke kad dozna da ima zgodnog sina iz divljeg braka…ali que lavada… do tada ko živ ko mrtav.

Uz put sam mislio koji mi je…Šta mi treba ova Anette…Ali onaj dekolte…pa rasporak na suknji..pa nogice…Em ti karakter i ko mi ga dade…Dobro je biti karakteran, ali je tucati i lijepo i dobro… Zapravo, dobro je biti karakteran dok je dobro, ali kad je pica u pitanju može se biti i pragmatičan…To je isto jedna vrsta karaktera…Zapravo je pragmatičnost jedna od bitnih komponenata čvrstog karaktera…Veselnica budi ono najgore i najbolje u čovjeku…potiče intelekt, lukavost, bestijalnost, nježnost, instiktivnost i intuitivnost i zbog nje smo spremni izdati ćaću i mater, prijatelje i domovinu i sve to ne smatrati izdajom nego herojskim djelom. Tko nije izdao domovinu radi pice taj ne zna što je domoljublje.

Ma šta ću se s tim zamarati….Već smo bili pred vratima ateliera…

Marie – Claude sam skinuo, ugurao u krevet gdje zaspa snom pravednika.

Ostao sam sam u salonu…zapalio jednu…popio još jednu pa se i ja uvukoh u okrilje topline uspavane ljepotice.

Ujutro me probudi draškanje i šapat. Marie – Claude je intelektualno općila sa zornjakom…Tepala mu je nešto kao «moj mali, dični pozdravljač sunca»…Kako poetično? Bilo bi ludo izaći iz kreveta, a ne nagraditi takvu privrženost jednom običnom organu za rasplod i uživanje…

Najbolji intelektualni razgovori se vode dok ti intelektualka sjedi na kurcu….Toliko blistavih misli prožetih uzdasima i prekidima za što bolje naticanje….pa pametno citiranje velikih prethodnika i ritmično vrćenje dupetom….

Uživali smo sljedećih pola sata…sat…

Kako vrijeme u bestežinskom stanju brzo prolazi…

Još smo imali vremena za kavu i finansiski obračun jer je morala po mamu u starački dom da je vodi na ručak…

« Hoćeš li i ti»?

« Ne pada mi na pamet…Idem kući presvući se i odmoriti…Nazovi kad hoćeš».

Naplatio sam u punoj cijeni samo rad: četiri sata poziranja po soma = 4.000,

na tri tucanja sam dao popust od 50%,…ovo sam naučio u robnoj kući Lafajet kad prodaju u zimu ljetne stvari koje su izašle iz mode, a jedno tucanje,ono nezaboravno, ono poslije večere kad se natrćila na stol, sam dao gratis pa bi to ispalo :poziranje: dva puta po dva sata = 4.000, tri tucanja 6.000… s popustom od 50% i gratis tucanjem = 3.000… što bi činilo 7.000.

Potpisala je ček bez riječi.

To je kapitalizam…Daj nešto gratis, daj dobar popust pa prodaš i stvari koje nikome ne trebaju. Kupac zadovoljan, a posao laufa ko podmazan.

Dok se Marie – Claude tuširala nazvah Dašu i dogovorih čvenk u»Magotu» i da je častim ručkom. Ko zna kad je zadnji put pristojno jela.

Kako je atelier Marie – Claude bio odmah iza «Magota» sjedio sam već uvelike kad dođe Daša.

« Kako si tako brzo došao»?

« Pa nisam te zvao od kuće nego tu iz ateliera».

«Kakvog  ateliera»?

« Jedne slikarice…Jedne fine dame».

«One od ispred «Dače»»?

« Ne od njene najbolje prijateljice».

« A gdje je ona»?
» Negdje u Alpama….s mužem…otvara nekakav hotel».

«Ti nisi normalan».

«Jesam…Ajde biraj gdje ćeš klopati…Ne štedi».

« Može li u»La Cremerie»?

« Može…vodi …tu još nisam bio»

« La Cremerie», nas dočeka sa svojim staklenim krovom i zidovima nudeći kruh i buter iz Bretanje, šunku iz Španjolske, kobasice iz Ardeche i burata sir iz Apulije.

Od svega pomalo.

Daši đavo ne da mira pa poče napadati moj moralni integritet… da kako se to ponašam, da kako ću s najboljom prijateljicom od one fine dame…

« Pa i ovo je fina dama…k tome i talentirana… slikarica i to prvoklasna…a i u krevetu je ne bih mjenjao za tri druge…i ima je toliko».

« A s onom si prekinuo»?

« Zašto ? Ona je s mužem u Alpama…Čim dođe javit će se».

« Pa dokle tako misliš»?
» Pa dok ide…ide…Kad ne bude išlo neće ići. Ne razbijaj glavu s glupostima…Život je na stolu …klopaj …mezi…Drugi dan druga nafaka…Već sam na pola dogovorio i s trećom iz ekipe…Nešto mlađa od ove dvije, ali pravi komad…Radi nešto u farmakologiji… Čvenk imam u srijedu….».

« Kako ti samo uspijeva»?

«Lako. Nemoj mislit da mislim da sam nešto posebno lijep, šarmantan i šta ti ja znam …Ništa od toga, a i švorc sam kako znaš ko i ti…Kužim ja sebe dobro…Za mene bi se reklo komad…i nisam blesav…Koristim se s to malo mozga što imam… u samo jednu svrhu da mi bude dobro i da ljudima oko mene bude dobro…naravno i ženama».

«Neš ti filozofije».

«Nikakva filozofija…Nevoljnih žena posulo po Parizu…ko šljunka, a voljnih muških na kapaljku…Pokažeš samo malo dobre volje i već si  raju…Biraj koju oćeš».

«Nisu sve žene iste».

«Naravno da nisu. Ima ih sretnih…ono muž, djeca, kuća, posao…nemaju se vremana popišat kamo li okolo šalabazat..Sretne žene sjede kući i rade i na poslu i rade…opremaju djecu…opremaju muža…kuhaju, a nesretnice šalabazaju okolo i traže zabave da se izvuku od nesreće. Muž više ne tuca, ili je našao mlađu ili su se rastale ili još nisu našle budalu da se udaju…E na takve ja računam. Ajde malo razmisli…Pariz je grad od dvanaest miliona stanovnika…dakle žena je barem šest…Od toga je pola premlado ili prestaro i nije za upotrebu…dakle ostaje tri miliona…neka je od toga dva miliona sretnih ostaje još jedan milion za potrošit..a što će mi toliko…Meni su potrebne tri – četiri mjesečno…godišnje, dakle, tridesetak, a toliko u Parizu samo slijepac nemože naći».

« Po tebi ispada da su sve žene kurve i da samo čekaju da se nataknu».

« Ma otkud ti to…O ženama mislim sve najbolje…Jadne su…Udaju se za mlada, zgodna, zdrava čovjeka koji im obeća vjernost i jebačinu do groba, a onda se baci na zarađivanje, posao, …radi po šesnaest sati dnevno da bi uspio, a ona jadnica češka picu i čeka da joj se jednom mjesečno smiluje…ako i toliko…Dođe kući umoran priča o poslu, o problemima, o lovi ..pa kad više voli probleme, posao i lovu od pice onda one imaju pravo gurnuti malu u izlog pa nek troši ko hoće».

« I ti si tu naravno da pomogneš…nekakav UNICEF, Caritas, dobrotvorna ustanova».

« Pa Caritas baš i ne, više, onako, poduzeće s ograničenom odgovornošću…Shvatio sam, a dugo mi je je trebalo, da imam pravo naplatiti svoje vrijeme i svoje usluge i evo za sad dobro ide…Malo je ovakvih…Muškarci su kukavice…Boje se žena.. posebno se boje lijepih žena, a ako su pri tome i pametne mogu i umrijeti, a da ih niko ne ponudi. Evo si mlada i lijepa i pametna pa koliko ti ih je uletilo …osim Ljube….kojeg si u svojoj gluposti odbila».

«Nijedan…A i da mi ulijeću takvi bezveznjakovići kao ti ne bih».

« Daleko ćeš dogurati…Što si se stisla. Te ne valja mi ovo…Te ne valja mi ono…Ne valja mi ovaj…ne valja mi onaj…A ti kao valjaš…Sebična si …Ti misliš da je ovo što ja radim sebično…Nije…Ti si sebična …Ja sebe poklanjam drugim…I to nije malo… Poklanjam se koliko mogu…Dobro, ajde i naplaćujem…Pa šta? Da im ne valjam ne bi me uzimale…Kapitalizam je…Zakon ponude i potražnje…A ti, kao valjaš…Pogledaj mene…Sve mi valja pa i ja valjam svakome….Veselo…Veselo… Pusti te feminističke kerefeke…Spusti se malo na seljačku logiku i bit će ti sve jasno. Mogla bi se i ti uključiti i dati svoj duhovni i posebno tjelesni prilog u uzdizanju dobrog duha Pariza. Sjeti se velikih Francuza na čijim je mislima utemeljena slobodarska, razvratna, erotička, demokratska misao…Sjeti se Villona, Rabelaisa, Baudelaira, Lautreca pa i božanstvenih priloga doseljenika Henry Milera, Anais Nin, Dalija, Picassa i Josephin Beker… sa golim sisicama i vjencem banana na goloj pici…Evo i ja dajem svoj skromni prilog …upravo uživo adaptiram Molierovog «Građanin – plemić» u «Seljak – Građanin».

« Jebote jesi ciničan ».

« Nisi mi mogla dati bolji kompliment. Cinici nisu budale nego ozbiljni ljudi, filozofi i jedan su od zdravijih pravaca u filozofiji…Bave se logikom i etikom…da etikom i to onom pravom …životnom…Nisu se zajebavali ko ti s Becketom i moralom koji su smislile neke stare drkadžije dvije tisuće godina kasnije, jer je tim starežinama tako odgovaralo i jer je lakše opstruirati staro tijelo i njegove potrebe nego mu popustiti i zadovoljavati ga…Na koga ćeš primjenit etiku ako ne na sebe. Ja je primjenjujem. Šta ću sad poć rješavat svjetsku krizu, krizu morala i popravljati svijet…Meni ga ne trebaju popravljati…Meni je svijet i ovako dobar da ne može biti bolji, a i da je puno gori bio bi mi dobar…Ko se ne snađe u ovakom neće ni u boljem…Popravljanje ostavljam majstorima, a mišljenje konjima…oni imaju veću glavu».

« A šta bi bilo da svi ako misle»?

« Ništa…Svijet ne bi propao…Ma šta propao bio bi bolji…Mislioci ala Platon, Morus, Marx i slični su ga i doveli do ovoga gdje sada jest…Ne mogu svi misliti…Da mogu svijet bi bio pun mislilaca…A nije…Nije to lako…Mišljenje je napor, nemir pa čak i riziko…Neko mora i raditi…Ima ih koji čak i vole raditi…Pa evo im neka rade.. Ostavljam im prostor neka rade…neka popravljaju…Majstori…Ja sam jedan od rijetkih dokaza da civilizacija napreduje i što više ljudi mogne živjeti ovako kao ja to će napredak biti brži i uspješniji i za petsto godina će se ostvariti prekrasna utopijska Atlantida u kojoj će cvasti cvijeće i slavuji pjevati klasiku, a eterom se razlijegati uzdasi strasti i planet podrhtavati od konstantne kopulacije sviju sa svima… Niko ga neće vaditi…A i zašto…Bolje mu je svuđe nego u gaćama».

Daša se zacenila od smjeha…

« Smiji se smiji…Dođi večeras u «Boussole»…Upoznat ću te s jednom malom…Ista ko i ti..Nije vidjela Kokota, sigurno, tri godine…Ni ja je dobro ne znam…Ali upoznaćemo se…To mi je sljedeća akvizicija…Književnica …Mlada…lijepa …Složit ćete se brzo…Vidićeš frke i pameti».

« I ti si sto posto uvjeren da ćeš je obraditi»?

« Sto posto…Mlad, zdrav, jebežljiv….Ne znam što mi to treba u svoj ovoj gunguli,    na dobro plaćenom mjestu kod dama u godinama, ali mi se sviđa i šteta bi je bilo propustiti…Šteta i za nju i za mene».

« Kako i za nju».

« Pa sjedi s nekim starim šalabajzerima…Uzorima, dikama francuske literature… Možeš misliti koliko su joj interesantni ocvali jebači koji tucaju na bivši ponos i slavu Francuske sa svojim natečenim prostatama».

« A kod ove slikarice je čista ljubav ili ..»?

« Čista ljubav…ali i plaća…Pozirao sam joj za akt i tako je krenulo…Kapitalizam… Razmjena dobara…Dok ima robe i kupaca dotle ima i trgovine…Ljubav je posebno… to ne naplaćujem, naplaćujem dobra za upotrebu…To su spremne platiti…ja sam spreman prodati i sve štima…Čitaj Marxa…tamo sve piše…jebeš Becketa…Ma piše i  u Becketu samo ga treba znati pročitati».

Bližilo se četiri.

« Dašo, moram do kuće presvući se…Ako hoćeš dobro društvo u devet u «Boussole»

… možeš i zakasniti, po običaju…Ja se ne mičem do fajronta…I molim te tračaj me pred malom Anette…i to što gore to bolje…Neda mi se zajebavat deset dana…ti to znaš..Udri iz svih oružja …ma, zapravo, samo govori istinu».

«Ti hoćeš da ti budem podvodač, kuplermajstor, kako ti kažeš provodadžija tako da o tebi govorim sve najgore»?

«Hajdemo …moram kući na presvlačenje…Otpratit ću te…Usput ću ti objasniti…Vidiš ti bi u svojoj gluposti i da pomogneš drugaru večeras Anetti pričala sve najbolje o meni…kao dobar, pametan, krasan, inteligentan, obrazovan i tako opisivala momka kakvog bi svaka cura poželjela za muža ili dulju vezu…Ja nemam vremena za dulju vezu…a i šta će mi…Muški ti padaju na izgled i takve gluposti, a ženske na priču… Ako me opišeš onako lijepo to mi je najmanje mjesec dana zajebancije da bi došo do onog što ja hoću, a ako udariš po meni svim oružjima…ono kao ovakav, onakav i svakakav..samo natakne i prođe, pa još dodaš i to da baš nisam đubre, ali tu negdje blizu…da koristim žene i da dopuštam da i one mene koriste i da sam i inače niš koristi i dobar samo za gluposti…tada će vidjeti priliku da se barem jednom dobro natakne u ovoj pariškoj suši kuraca i gotova je od devet do ponoća…»

« Koji si ti konj…I ti misliš da će ti to upaliti»?

« Ne pitaj nego se drži uputa…Cura je pametna i to je naša šansa…Da je glupača prodavo bi joj drugu priču».

« Zašto uopće moraš prodavat priču…Zašto ne bi bio iskren»?

« Iskrene su budale…posebno kad su u pitanju žene…Zašto si odbila Ljubu…Jer je iskren…Jer si mu se svidila pa je bio iskren..Iskren čovjek ima jednu priču…svoju…

onu o građevini…lovi…stanu na Champs Elysse…i šta je dobio za iskrenost… šup kartu. Prosječan čovjek ima pet- šest priča, a ja sam Šeherzada…Tisuću i jedna priča da bi spasio glavu to jest u mom slučaju da bi progurao ovu donju glupu glavu kroz vratašca raja…Spreman sam ih sve ispričati…ali je obično dovoljno tri četiri jer uz dobru psihološku pripremu možeš točno znati koja priča pije vode…Tada zanemariš ostale i igraš onu koja pali…Ako je žena inteligentna, a Anette to jest, do kraja noći smo u raju…Evo ako nećeš meni pomozi Anette».

«Jadna mi majka s tobom…Bit ću na vreme…Ćao»

Došao sam u devet…Anette već sjedi…Donijela i knjigu…Potpisala se…malo smo ušli u priču malo sam prolistao knjigu…nekakve lijepe rečenice…pametne…puno poezije i osjećaja..kad evo ti i Daše…Kasni po običaju…Upoznao sam ih….Vivien je donijela mezu i piće…a njih dvije, otprilike vrsnice, već su bile u razgovoru ko da se poznaju sto godina..Ženska posla…Simpatične jedna drugoj …. tema literatura i teatar… Ja sam se prihvatio vina i meze i upustio u razgovor s jednim simpatičnim zajebantom … Charlus …poznanikom od Anette, koji se zatekao za stolom…Zanimalo ga što radim pa mu rekoh da se spremam za književničku karijeru.

«A što…i vi pišete»?

« Ne pišem …spremam se pisati…Za sada jebem i skupljam iskustva pa ću pisati kad onemoćam…».

Mislio je da se to onemoćam odnosi na njega, jer je već bio u godinama kad se ne skupljaju iskustva nego piše, ali to ne pokaza nego je u daljnjem razgovoru bio sve duhovitiji na moj račun…što naravno prihvatih…U ovakvim situacijama je glavno da si u centru pažnje pozitivno ili negativno svejedno…samo da se priča o tebi…Dodavao sam mu materijala i povoda za zajebanciju tako da se uopće nisam morao truditi oko Anette…Čitav posao su odrađivali gospodin Charlus i Daša. Charlus me potiho zajebava, onako pametno, gospodski, a Daša trača najgore što može i tjera vodu na moj mlin. Nisam uopće morao govoriti, …pijuckao sam, naručivao još i uživao u porazu…Oh, kako žene vole poražene.

Dođe i Vivien:

« A gdje je Marie – Claude»?

« Kod mame u posjeti».

« Ah….tako».

Tu i tamo bih bacio pogled u Anettin dekolte u kojem su kruškice podrhtavale od smijeha ili se ljuljuškale kod saginjanja i okretanja….Tu i tamo bi popeo pogled uz nogice sve do rasporka i to tako da Anette primjeti da je neodoljiva. Njih sam pustio da pričaju…Intelektualci…Sve pametno…Sve suvislo…Sve duhovito…Ko da mi je do toga…Ja bih to i tamo doslolio neku glupost …tek toliko da sam za stolom… Boljeg podvodača od Daše nisam mogao smisliti…Znala je sve moje mane pa ih je još uvećavala…Što me više ocrnjivala to su me Anettine okice požudnije gledale i što me više tračala bio sam sve zamamniji…Mogao sam čak staviti ruku na na njena koljena, a da ni ne trzne, pa je i zagrljaje i slučajno doticaje grudi uzimala kao normalno i poželjno…A tek kad mi se Daša dočepa karaktera….Čisto uživanje…Rastao sam u očima mlade književnice iz časa u čas i kad sam narastao do nemoralnog monstruma …nešto kao posljednji spašeni iz uništenih Sodome i Gomore nije mogla, a da me, potiho mi šapćući na uho, ne pozove da je otpratim do kuće…

Zahvalih na brzinu Daši na udvaranju i podvođenju mlade francuske književne nade i rekoh da je nećemo pratiti …neka je prati Charlus, …

«Zašto»?

« Dašo…taktika je» jebi ga dok je vruć»…Ako te sada pratimo…razvodni se priča, a mala je kako vidim već otvorena tri prsta i počinje vlažiti…Snađi se …mi ćemo se snaći».

Poplaćah…ostavih Vivijen manče kakvu nije vidjela zadnjih godina..Kad je bal nek je bal…Nema se karaktera, ali se ima love… i krenuh s Anette prema L’ile St. Louis, gdje je imala stan.

Pustio sam je da priča…S pametnima je najlakše…Znaju pričati…Počela mi je izlistavati život…Čisto uživanje…Neću morati progovoriti ni riječi…a domalo smo u sedmom nebu…Treba je samo podržavati…Podlost?…Ni govora o podlosti…Podlost je uvijek sebična…Ja to nisam…Radim za njeno, zapravo, za opće dobro..

Polako niz boulevard St. Germeine, pa malo uz St. Michele i za pola sata smo bili pred njenim stanom. Bilo je hladno pa se stiskala uz mene i pričala svoju tužno – veselu priču usamljene mladice u veselo- tužnom Parizu.

Od pisanja se može živjeti, ali ne baš dobro pa radi,honorarno, u»Gaumontu», kao redaktor… i ostaje joj još nešto vremena za pisanje i provod.

Ušli smo u stan….još je uvijek pričala…pričala je i dok smo se skidali i malo poslije u krevetu…i kad je shvatila da je gazda već u njoj i da radi radnju…bilo je kasno za kajanje, a nije se imala ni zašto kajati, jer umoran od Marie.- Claude sam ušao u spori i nježan ritam koji svakoj odgovara…Umor produžava ljubav…Sitost pospješuje glad…Pjanstvo izaziva žeđ…. dekadencija… kad je pice u obilju i muški organi postaju bolji, nježniji i umilniji…Davno je prestala pričati …riječi su zamijenili uzdisaji, teško disanje i zadovoljan smijeh…»Nije mi odavno bilo ovako dobro»…sklupčala se u čvor i dahtala kao da je pod zemljom, kao da joj fali zraka…kao da je poplavljuje voda… val… i šaptala da šta smo mi u ovom beskrajnom oceanu plavetnila…utopljenici koji se hvataju za surove hridi strasti i ništa više…obični utopljeniici u beskrajnim dubinama života… i hvatala se picom i bedrima za posljednju iz mora štrčeću, posljednju, nadignutu hridinu spasa…u ovom moru strasti…u ovom moru života..u oceanu ludila…

Zatim smo spavali…

 

 

IV.

Sretne zemlje u kojima ljudi počinju raditi tek u deset ujutro…Nikakve žurbe… Ponovismo ujutro sve još jednom i to još duže i strasnije i još se imala vremena obući i da je otpratim na metro.

Ja sam svratio na kavu, pa u jedan butik gdje mi cure pomogoše naći jedan pristojan sako, hlače koje pristaju uz njega i mantil u istom stilu, a jedna me od njih odvede do butika s cipelama, u susjedstvu, da kupimo cipele spram odijela.

Popodne sam ležao i čitao Anettinu knjigu…Izvrsna…Baš onako ženski, nježan rukopis…Nešto kao Alisa u čudesnoj zemlji Pariza, pa još nekih uspomena na roditeljski dom negdje u brdima Ardeche…sve to s puno poezije i duha…Ardeche je nešto kao francuska Hercegovina…Provincija na jugu puna krša, klanaca, divljine, ljepote i plavog neba….Nogu slomiješ da dođeš do nje, a obje i srce da iz nje izađeš.

Sišao sam u samoposlugu, kupio klope i pića za dva – tri dana i odlučio ne izlaziti do srijede navečer, do sastanka s Isabelle.

Nazvala me Marie – Claude da dođem kod nje u atelier, na krštenje novog vina. Francuzi, naime, imaju običaj da prvi ponedeljak u studenom otvaraju bačve mladog beaujolea i onda cijela Francuska, a najviše naivni turisti, čitav taj mjesec, pije to slatkasto, a loše vino…Boli glava, a proljeva do za vrat…Taj barbarski običaj je sličan našem krštenju mošta u Zagorju…u dane kad iza svakog zagorskog grma naletiš na junaka sa spuštenim gaćama.

Rekoh da ne dolazi u obzir…da imam jednu bočicu šest godina starog burgundca i da to potpuno zadovoljava moju današnju potrebu za vinom.

U srijedu me nazva Isabelle, da dođem do nje u osam u ulicu D’Aumale između  trga Trinite i metroa St.Georges….

« Poznam kvart…tu sam u početku stanovao»..

«Poslije idemo kod parka Monceau na prezentaciju i onda na party.»

Nisam ni spustio služalicu javi se Marie – Claude da me pita kad imam spoj sa Isabell …rekoh joj i rekoh joj i raspored…

« Odlično…Poslije partija dođi do mene čekam te».

«Kako to misliš»?

«Lijepo… budi s Isabelle…obavi sve te gluposti i poslije kod mene…Čekam te…Ključ imaš, pa i ako zakasniš…bit ću u krevetu».

«Nisam tako planirao».

«Sad planiraj….Uostalom ja ću telefonirati Isabelle».

Luda žena.

Kad sam došao do Isabelle…smijala se.

« Što si joj to radio ovih dana kad je tako ljubomorna»?

«Ništa».

«Pa što je tako sebična»?

«Ne znam».

Otišli smo na prezentaciju…Nešto je govorila Isabelle…nešto neki stariji mudonja očigledno šef farmaceutske kompanije…Ugodni ljudi…poslovnjaci…Ni traga od umjetnika i opuštenosti…Zatim smo s još tri, očigledno, bračna para koji su iz nekih razloga trebali Isabelli otišli u jedan luksuzni restoran u ulici Monceau. Ja sam glumio zaljubljenika i poštovatelja Isabelle…ponašao se kao pristojan pratilac ugledne dame i slušao što govore pristojni ljudi na poslovno- privatnoj večeri…Razumio nisam ništa, a nije se ni imalo šta razumjeti…

Na povratku u taksiju upitah Isabelle, da li je možda i nešto više od ovoga planirala sa mnom…

Nisam u taksiju dobro vidio, ali se po mucanju činilo da se zacrvenila…

« Pa ne znam…mislim da jesam…Jesam…Ali sad to s Marie – Claude…Nezgodno je …Nismo od jučer…»

« Što radiš u petak»?

« Ništa».

« Idem sada kod Marie- Claude, a u petak, ako hoćeš možemo biti zajedno…Meni bi bilo veselje, ali ti razmisli…Ako hoćeš javi se…Petak ću osloboditi za tebe…pa čak  ako i ne zoveš bit ću slobodan…»

« Možemo dogovoriti odmah…Znaš gdje sam…Samo provjeri da nije nešto iskrslo u zadnji čas».

Taksi je čekao…Na ulazu u predvorje kuće mi uvali veliku vlažnu pusu…čvrstu i produženu…

«Do petka…».

Bio sam ljut ko ris…Ipak odoh do ateliera gdje me je čekala isto taklo ljuta  nervozna Marie- Claude, slikajući, pušeći i šećući nervozno po zadimljenoj prostoriji…

« Šta ti je? Što si ljuta»?

« Da nisam telefonirala…sad bi se valjuckao s Isabelle».

«Vjerojatno».

« Životinjo…S mojom najboljom prijateljicom»…

« Pa baš zato si nas mogla pustiti…Neprijatelje treba mrziti, a drage ljude i prijatelje pustiti da uživaju».

«Ali sa Izabelle»?

« O javio mi se Petronije Arbitar, uzvišeni branitelj ljepote i posljednji bedem u obrani pariškog morala i etike…A kad si se ti naticala na harbiju na kojoj je samo nekoliko sati prije bila nataknuta tvoja najbolja prijateljica Jarmila…to ti nije smetalo…Nije te smetao nemoral…»

« Kako se usudiš…»?

« Kako se ti usuđuješ pričati o moralu…Zasvrbi te pica, a ti moral pod noge, pa se tučkom nabiješ na prijateljičin prašnik i uživaš ko prasica…I onda sam ja prasac.. a uopće u svojoj gluposti ne vidiš da sam tu kod tebe u tvom atelieru, a ne kod Isabelle …Zar ti to nešto ne govori…Zar ne vidiš da sam tu radi tebe…Da je Isabelle važnija bio bi kod nje…Osim toga kako možeš tvrditi da mi je Isabelle uopće ponudila tucanje»?

« A nije»?

«Naravno da nije. Bili smo na prezentaciji, pa na večeri s nekim pristojnim, dosadnim ljudima…Isplatila me pošteno…i poslala k tebi…Ti misliš da su sve žene ko ti ..da sve povaljuju intimne prijatelje svojih prijateljica…Isabelle nije takva..Očigledno da te stvarno voli…i da je pravi frend za razliku od tebe».

Šutila je.

« Što je što si bjesila gubicu…Reci nešto u svoju obranu, ako ti uopće išta više možeš reći u svoju obranu».

Igrao sam pravedni Jupitrov bijes….

« Šta ću kad sam takva…Hjela bih te potpuno za sebe…Znaš…»

« To možeš zaboravit…Nemam se ni ja potpuno za sebe…pa me ni ti ne možeš imati

… Ja sam potrošno dobro…Plaćena radna snaga…Živimo u kapitalizmu… Kad budemo živjeli u raju u kojem anđeli džaba nude nektar i ambroziju onda će biti sve drugačije…ali će onda sve biti svačije pa me opet nećeš imati samo za sebe…Osim toga u nebu se moli i pjevaju psalmi, a ne jebe i ne puši kara…a to tebi sigurno ne bi odgovaralo….Oćeš se tucati?

«Hoću».

«Skini se , natrći i okreni mi to pohlepno dupe».

Okrenu mi visove Alpa i prostranstva vlažne ravnice Camargue u delti Rhone. Pomiritelj je stajao nadignut još od one vlažne Isabelline puse i uđe polako u prostoriju za pomirbe…

Veliki državnici ne bi trebali hodati po mirovnim konferencijama i sjediti po Beču,  Versaillesu, Jalti, Potsdamu i Camp Davidu…trebali bi se naguziti i jebati u dupe pa bi svjetom vlado mir…ne bi bilo ratova pa ne bi trebalo ni pomirbe.

Ujutro smo se probudili kasno…Nije se imalo vremena za jutarnju misu jer je morala na sastanak s galeristom i nekim kupcima.

Izvadi čekovnu knjižicu i htjede upisati dva soma…

«Četiri».

« Zašto…Pa samo smo jednom»?

« A ona dva soma što si mi skinula od Isabelle».

Uzdahnu…okrene očima i napiše 4.000.

« I da znaš da sam ti jedno oprostio, jer Isabelle tako dobro izgleda da bi je sigurno barem dva puta natakao».

Ote mi ček iz ruku…iskida ga bijesno na komadiće i upiše 6.000.

« Ajde, ne ljuti se…smiri igru…propast će ti sastanak…u ljutnji se ne sklapaju poslovi..

Smiri se…».

Vraga se je smirila…Moje suvisle savjete je shvatala kao zajebavanje što su i bili.

« Čovjek se poslije ovoga pita može li učiniti išta dobro, a da mu se za zlo ne uzme».

Da nazovem Anette…? Neću…..Da nazovem Dašu….? Neću.

Otišao sam kući da u miru božijem odmorim…da mi prođe četvrtak  i petak i da u petak navečer budem odmoran za Isabelle.

Kako je Isabellin stan bio u istom kvartu u kojem i hotel»La Bruyere» u kojem sam po dolasku u Pariz stanovao svratio sam prije odlaska kod Isabelle do vlasnika hotela Ankice i Miloša.

Ankica i Miloš Budimir su bili ljudi koji su me dočekali u Parizu i u čijem sam hotelu spavao prvih mjesec dana i koji su mi poslije dali ovaj stan na upotrebu…Morao sam se zahvaliti i oprostiti…

U sedam sam bio u «La Bruyere». Dočekaše me i Ankica i Miloš. Rekao sam im da sam počeo raditi, da selim iz njihovog stana i da sam došao na neki način platiti… odužiti se za uslugu…

« Ma ni govora… To smo se u početku dogovorili da za to nema plaćanja…Možeš ostati koliko hoćeš, ali ako već hoćeš seliti samo donesi ključ kad pođeš i s time je stvar riješena…».

«Ali barem telefon i struju ili tako nešto»…

« Ni telefon… ni struju…Samo ti hajde, a tamo ćemo smjestiti doktora Markovića iz Splita… Ovdje je na specijalizaciji…Dobar čovjek…»

Nevjerojatni su ti Ankica i Miloš… Pariz ih nije pokvario…Umjesto da deru zemljake i zarađuju na njima oni su ih primali na stan i častili…Ko nekad on u svome Kninu, a ona u svome Vukovaru…

Pomislih kupit ću nekakav poklon Ankici ili oboma zajedno i tako im barem na neki način vratiti ovu dobrotu…Smislit ću već nešto…

Prošetah do ulice D’Aumale…Isabelle me čekala svečano obučena ko da ide na nekakav party, premijeru ili konjske utrke u Longchampu. Sva zbigecana, našminkana, utegnuta…

« Gdje si se ti spremila…?…Gdje ćemo…?

« Nigdje. Spremila sam se za tebe».

« Onda bi bilo bolje da si se svečano skinula, a ne svečano obukla».

Zbuni se…ode do stola…izvadi čekovnu knjižicu…

«Ej,ej, nisam tako mislio…Ne moraš platiti unaprijed».

«Ja sam mislila da je takav red».

« Da red je…Kurve se plaćaju unaprijed…Onda bolje rade…Ali ja nemam podvodača, nemam gazdu…ja sam nekakvo samostalno društvo s ograničenom odgovornošću i mene ćeš platiti poslije…ako bude u redu…i kako se dogovorimo… Ostavi sad to…

Imaš li što za popiti»?

« Šampanjac…Vino»?

«Rađe vino…bijelo vino…ako imaš ? …Što si zbunjena?…Prvi put si u ovakvoj situaciji?…Idemo onda polako…Hoćeš da odemo negdje da večeru…da se malo opustiš pa onda na tucanje ili da  se odmah tucamo pa poslije izađemo na šetnju i večeru… Kako si to zamislila»?

« Pa ja sam za ono kako ti zoveš…prvo za to tvoje tucanje».

« Zašto si zbunjena…Nervozna si»?

« Da …ne znam…Želim ovo, a ujedno se i bojim…Kako će sve to ispasti… Nisam ni sigurna da li je sve ovo trebalo…»

« Ispasti će dobro…Samo se moraš opustiti…A ako se i predomisliš… neću zamjeriti

….Ljudi smo dogovorit ćemo se…»

Laknulo joj je…Natočih nam još vina…i onda još…

« Odakle je»?

« Da…bijelo…iz Loire».

« Bilo bi bolje da je mirišljavi traminac iz Alssasa».

« Nije mi do vina».

« Mislim da griješiš…Ali ti si gazda…Pomoći ću ti da se skineš…Gdje hoćeš da vršimo ….to…gdje hoćeš da vršimo ljubav…Tu ili u sobi»?

« U sobi…to mi je nekako normalnije».

« Da kuhati u kuhinji…blagovati u blagovaonici i jebati u sobi….Sve po pravilu… «

« Od malih nogu…»

Pomogao sam joj da se skine…pri tom se i sam skinuvši…

« Ti si se ozbiljno bavila baletom».

«Kako znaš».

«Pa to se vidi…Po otvorenim koljenima…Po hodu…Hodaš ko patkica…»

« A gledao si kako hodam»?

« Kako ne bih gledao…Takva slatka stražnjica, pa to vrckanje s otvorenim nogama …prsti peta…otvorena koljena…male tvrde sisice…kao male jabučice…oraščići… kao u dječaka…».

Privukao sam je…nježno…Stisla se uz mene…zadrhtala…

« Idemo se …kako ono kažeš tucati…»

« Polako…Mislim da griješiš…Ali ti si gazda…Idemo»

Prešli smo u sobu…u krevet….Htjela je sve i odmah…Tipično kapitalistički…Plaćen si ….radi…Nisam se bunio…ni opirao…Radio sam vrlo ozbiljno i ona….Bilo je nekako… onako…ne vrhunski…rutina…

« Je li bilo u redu»?

« Bilo je».

« Dobro»?

« Da, bilo je dobro».

« Ne znaš ti što je dobro…Ovo dobra nije vidjelo».

« Nisam bila dobra»?

« Predobra…A to u ovim poslima ne treba…Raditi…raditi i samo raditi…Tko te je to naučio….Uporno i pošteno radeć povećavamo proizvodnju …time i profit… Radni moral koji su izmislili izrabljivači ljudskih resursa…kapitalisti…U poslima od ljubavi puno je bolja druga vrsta morala…U tucanju nema izrabljivanja čovjeka po čovjeku …

Ljudski se resursi drugačije koriste…»

« Ah …Ambicije…Od malih nogu balet…i to vrlo ozbiljno…Već sam dogurala vrlo visoko..do povrede…Tetive nisu izdržale…Stvarno sam pretjeravala…Ambicije… Čega bi se god dohvatila morala sam gurati do kraja… Nakon povrede sve sam morala ponovo…Fakultet i ponovo ambicije…Bila sam ozbiljno dijete… pa ozbiljna mlada žena i sada ozbiljna žena..»

« A provod..a zezanje»?

« Bilo je i toga…Povremeno… Ne baš previše…Nisam baš imala smisla za odmor… A i posao je takav. Firma je velika…Ozbiljna…Odgovornost…»

Pomilovao sam je po njene dvije grudvice snijega i pokušao ih otopiti…

Bio sam najnježniji vrag na svijetu…

Bilo je tek devet….

« Hoćeš mene poslušati…»?

« Što god hoćeš».

« Hajde…Obuci se…Nešto ležerno za šetnju…Vidjet ćeš da ispunjavanje norme i obaveza nije najvrijednije na svijetu…»

Otuširala se…Obukla neke skupe krpice…

Prošetali smo po Trinite…popili piće u de la Paix, kod Opere…svratili na laganu večeru u jedan bistro u ulici Mogador…držali se za ruke…pričali gluposti…Vraćala se stalno na svoj disciplinirani život…na ambicije…Na koncu sam ipak uspio vratiti razgovor na gluposti…Pokazivao joj ljude u bistrou i pokušavao odgonetnuti ko su i kako žive…Izmišljao im živote…Prihvatila je igru i ubrzo se smijala…naravno da sam točio vino …Zatim smo se ljubili u jednom haustoru na Trinite…pa na jednoj klupi na trgiću kod St. Georges… i u predvorju njenog stana…Nismo ni stigli do kreveta, a već je bila na harbiji… Dobro… došli smo i do kreveta…

Brel je pjevao o Parizu i o ljubavi…

Probudio smo se kasno…Isabelle je spavala blaženim snom iscrpljenog trudbenika.

Pokušao sam napraviti kavu…Nije išlo…Parižani imaju one najgluplje aparate za kavu…One što proizvode litru nečega što se zove, a nije kava…

Potražio sam ključeve od stana i sišao na kavu u prvi bistro…pa još jednu i dan je mogao početi.

« Mislila sam da si otišao».

« Bez pozdrava…»?

« Da…znaš palo mi je nešto na pamet…Što ćeš sad raditi»?

« Daj nemoj vrijeđati…Stalno ti je posao na pametri…Pa ništa naravno…Otići kući… Odmoriti se…a onda će mi već nešto pasti na pamet…Raditi, dakle, neću ništa, a za zajebanciju uvijek imam ideju».

« Mislila sam…, zapravo, poželjela sam da ostaneš još malo…Da ponovimo onu šetnju od sinoć…negdje ručamo i vratimo se ovdje….da ponovimo ono od sinoć…»

« Tucanje…Izgovori …neće ti jezik otpasti. Jer meni to vaše»faire l’amour» – raditi ljubav, ide na živce…upotrebljavate omraženi glagol raditi i spajate ga s jednom tako svetom stvari ».

« Dobro…tucanje i onda možeš ići…Navečer imam sasatanak s Marie – Claude i još nekim frendicama…ženske stvari…večera…ali do tad bi se mogli…evo…još malo… tucati….Nekako se dobro osjećam…».

« Nje ludo…Pretvaranje savjesnog menadžera u normalnu ženu…Stalno biti u pravu i stalno raditi na rukovodećem mjestu se dugoročno ne isplati…Ponekad treba i potčinjenima prepustiti inicijativu…Nisam ja protiv radnog morala…i kapitalizma… i konstantnog izrabljivanja potčinjenih…ali ovo što radimo zahtjeva opuštenost… i radni namoral je poželjniji od žurbe i ispunjavanja normi…zapravo, prebacivanja normi. Idemo gazda …spremi se».

Ponovili smo đir od sinoć…Držali se za ruke i uživali u tmurnom jesenjem Parizu… Ručali…pili vino…šaputali besmislice…

Po povratku je htjela odmah u krevet.

« Ej..ne ide to tako…Ja sam Mediteranac…poslije ručka dolazi očada, pižulet, sijesta..

I mašine se koriste samo dok mogu raditi…Ljudi također…Ostavi me sat dva u miru… Bilo bi pametno da i ti malo odmoriš…Vremena imamo…».

« Bit ću u radnoj sobi…Imam nešto završiti za ponedjeljak».

« Pa to ti nije baš pametno».

Kad sam se probudio već se noćalo…

Isabelle je nešto pisala u radnoj sobi…Rješavala probleme proizvodnje…

« Isabelle»!

Zavukao sam joj ruke ispod bluze i pomazio oraščiće.

Ostavila je brzo olovku, okrenula na stolici i prihvatila ozbiljnije i deblje pisaljke. Radna soba je konačno dobila pravo značenje radne sobe…Nije to bio glupi, iscrpljujući rad…na profitu… na novim idejama… na procentima… Ideje su dolazila same od sebe… položaji su se sami izmišljali…Kreativnost…Konačno su se naporne vježbe sa satova baleta činile suvisle…Pas deux deux, špagat, pirueta… naticanje… antilopin skok… kniks…duboki naklon s dupetom koje štrči u nebo…

« Odnesi me u krevet…Odnesi me u krevet molim te».

Upravo se bila natakla na Hašimagu u položaju koji Grci zovu Heraklov, a mi Marka Kraljevića …Do kreveta je svršila…i u krevetu još jednom…

Stajao sam kod hladnjaka i pijuckao hladno bijelo…Isabel se spremala, pjevušila, šminkala, oblačila..

«Isabelle…Imaš jedan tako lijepi vražji osmjeh».

« Znam …Ne znam kad sam se ovako dobro osjećala…Cure će poludjeti… Osjećam se tako razbludno…Nadam se da će to primjetiti…Neka crknu..»

Zatim se spusti na koljena i poče petljati oko rajsferšlusa na hlačama…

« Isabelle…Luda si…Pa ne mogu više».

« Neka ga sam još jednom malo pomilujem usnama da mogu curama prenijeti, kod ljubljenja s njima, dijelić ovog mirisa…i usne će mi biti mekše..Tu ti je telefon …Nazovi mi taksi i reci mu da čeka…Brzo ću ja».

Kod Marokanaca nakupovah svačega što mi je trebalo za dva – tri dana, jer sam odlučio do srijede ne izlaziti…do srijede, kad sam dogovorio novi spoj s Isabelle… Na telefon se neću javljati, a ako mi se izlazi iću na trg Tertre, Marais, Les Halles… tamo gdje inače ne idem…U Parizu, ako nećeš da sretneš nikog poznatog ne treba mijenjati grad…promjeni kvart i već si promijenio grad…Ima ljudi koji se rode i prožive čitav život u Parizu, a da ne izađu iz svoga kvarta…I ne treba im…

Upoznao sam nedavno Makedonca iz Titovog Velesa, Mitke Apostolski se zove, koji dvadeset godina živi i radi u Parizu, a još nije vidio Eiffelov toranj i ne zna ni jedne riječi francuskog…ni dobar dan…

Upoznao sam ga slučajno u jednom makedonskom restoranu gdje smo, uz gravče na tavče, upali u razgovor.

Iz Titovog je Velesa, krojač, radi za gazdu iz Kraljeva…mala manfaktura..

«Sve naši ljudi, dobri krojači…većinom iz Srbije i Makedonije ima i jedan Bosanac.

Radimo unikate za velike firme Dior i Chanel…Na ruke…To ti više niko ne zna raditi ….Sve masovna proizvodnja…Niko više ne zna napraviti kragnu, porubiti…Dobijemo iskrojeno i onda na ruke…Kad ti treba kakav unikat od Diora, za poklon, za kakvu damu…mogu ti napraviti i ono što košta trideset hiljada možeš kod mene dobiti za tri,

samo kupiš robu».

«Onda nije unikat».

« Pa napravim umjesto jednog dva unikata…i to ti je to…Ko će da primeti»?

« I posao ide»?

«Već više od dvadeset godina…Na akord…Uđem u sedam ujutro u radnju i izađem u sedam navečer…i nedeljom».

Tad mi je ispričao da nikad nije vidio Eiffelov toranj i da ne zna ni riječi francuskog.

Došao je po noći kombijem…Stan mu je tu kod trga Republike, gdje je i krojačka radnja…Kad idu na odmor gazda ih potrpa u kombi, po noći izađu iz Pariza, voze na smjenu i razvezu sami sebe po Srbiji i Makedoniji…Bosanca ostave na željezničkoj stanici u Vinkovcima, a tako se i vraćaju…opet po noći, jer rade na crno…Jezik mu ne treba, jer na trgu Republike tako i tako nitko ne govori francuski…Jede u našim restoranima…

« Evo tu kod Dimeta mi je ko kod kuće… i bolje. U Veles odem na odmor… Pravim kuću znaš…najlepšu u ulici…na tri kata…Odem… napravim dete…malo oko kuće… poplaćam radnike…sve je, bre, skupo i onda na posao».

« I ne mičeš se odavde»?

«A zašto? Pa trg Republike je veći od Titovog Velesa».

Sjetim se i Micheaua kojem je Pariz bio mali i u nizini pa je išao tražiti visove u Equadoru i ni to mu nje bilo dovoljno…»Malo selo Quito, nisi mi ti dovoljno…Meni treba veliki grad…velika potrošnja zavisti».Pogledam sebe kako s njegovom knjigom u ruci istežem prkno u garsonijeri na Charles Michelu i učini mi se da mi je to sasvim dovoljno…, a to je puno manje od trga Republike…

Čovjek snuje, a Bog odlučuje…

Probudi me telefon iz najtvrđeg popodnevnog sna pa onako bunovan i u polusnu mehanički digoh slušalicu…Daša…Da se vidimo navečer u» Boussole»…

« Neću».

«Bit će i Anette».

«Neću».

Tek što sam spustio zazvoni opet…Pomislih da mi je Daša zaboravila nešto reći pa opet podigoh slušalicu…Ljubo…Da kad ćemo se vidjeti…? E ovo stvarno ne mogu zajebat…spasio me je deset puta kad mi je bilo najpotrebnije…

« Dođi u «Boussole», večeras…Bit će i Daša…».

« Ja sam to prekrižio».

« Nikad ne reci nikad…I šta ti smeta…Malo se ubacivaj…,ako ide…, ako ne ide… nećeš biti sam, a to je nedeljom u Parizu opasno..I molim te promjeni priču..Ništa ozbiljno..Melji bez veze…Ugledaj se na mene..»

U «Boussole» sam shvatio kolika sam budala…Ljubo, Daša i Anette su već bili u dubokoj spiki…Anette se skoči…uvali pusu…Lijepa…blista…I ja bih sam provodio nedeljnu večer…pored ovakvog lučeta…? Luče bijelo, luče bijelo, doći ću na sijelo.

Daša me odmah dočeka na naškom:

«Jeli bre, matori, šta ona mene stalno pita za Mlet. Nemam pojma šta si pričao i koja ti je to fora s Mletom…Rekla sam joj da je to otok, ali šta ti imaš s Mletom nisam znala. Mora da si nešto debelo uprskao».

«Prvo i prvo nije to nikakav Mlet nego Mljet… Pa govorio sam joj o osamljenoj koloniji, otoku na kojem živim, nešto kao njihova prekomorska kolonija Martinique i na kojem vršim antropološka istraživanja pa nemam vremena da se bavim banalnostima…Mljet kao Utopija…kao svijet u koji se povlačim…kao raj…Uostalom sami Mlječani, su jedan od rijetkih naroda na svijetu…u to spadaju još samo neka primitivna plemna u prašumama Amazonije i jedno pleme Bušmana u pustinji Kalahari, koji nemaju predstavu raja…Za njih je Mljet raj i oni misle da žive u raju…i nemaju sasvim krivo….to stvarno tako izgleda».

Anette je htjela znati više pa sam nastavio o tome kako Mlječani sami sebe ne smatraju ljudima i kako je poznata njihova izreka:» Nismo mi ljudi …mi smo Mlječani». …Čime, naravno, ne žele reći da ne spadaju u ljudsku vrstu nego da nisu kao ostali…da su posebni…I doista jesu…Nekoliko poznatih svjetskih antropologa, kojima se pridružuju i svjetski poznati mljetski naučnici Ivo Čumbelić i Niko Stražičić, zastupaju ideju, a imaju i dosta čvrste dokaze da Mlječani nisu slavenskog porijekla nego da su vezani za Kelte koji su se pred Slavenima povukli na Otok i na ostatke genetskog korijena koji je na otoku ostao od starih Grka. U to se uklapa i Salinasova

teorija, jedan poznati meksikanski naučnik,zapravo, više hotelijer, po kome je Mljet Aea, otok čarobnice Kirke, na kome je Kirka pretvorila Odisejeve suputnike u svinje. To se odražava i u tome da mještani Babinog Polja, glavnog grada smještenog u središtu otoka uopće ne idu na more, udaljeno svega nekoliko kilometara, čak ne znaju ni plivati, a mnoge generacije Babopoljaca su bile uvjerene da je Mljet kontinent i da oni žive na posebnom kontinentu. Ovu teoriju potvrđuje i kult svinja, koje su uz janjetinu, kozletinu te šumske i poljske životinje zeca i puha jedino meso koje jedu…i mada žive na otoku neće da čuju za ribu, rakove i školjke, a mnogi te plodove mora nisu nikad ni vidjeli.

Mlječani naseljeni uz obalu u metropolama Polače, Goveđari i Pomena pak ne znaju za ovu vrstu prehrane nego se hrane isključivo, ribom, jastozima, školjkama, morskim puževima, periskama…Babopoljci jedu ne morske nego vinogradske puževe i to je jedina dodirna točka…Drugi naučnici zastupaju teoriju da Mljet nije Aea nego Ogigija, zemlja čarobnice Kalypso, dok je većina Mlječana uvjerena da je Mljet sama Ithaka postojbina Odisejeva».

« A što ćeš ako Anette poželi otići na Mljet»? upita lukava Daša…

« Odvešću je…Naći će sve ovo o čemu pričam…Ti misliš da petljam…Ne…Sve je ovako kako sam vam rekao…Otiđi na Mljet i uvjeri se».

Anette je bila radoznala:

«Što to pričate na vašem jeziku»

«Ma ništa objašnjavao sam Daši i to da kako nemaju predstavu raja da nemaju ni predstavu pakla…pa je za ljude iz Babinog polja pakao u Pomeni, Goveđarima i Polačama, a za ljude iz ovih mjesta u Babinom polju. Na ovo se naslanja i Sartrova egzistencijalistička  teorija koja kaže:»Pakao to su drugi». Osim toga, kako su vezani za kulturu antičke Grčke imaju i puno smisla za poeziju, ali njihov Pegaz, krilati konj inspiracije nije konj nego magarac, pošto na Mljetu nema konja, a magaraca koliko hoćeš…».

Daša se zacenila od smijeha: «E ti kad preteraš stvarno ga preteraš…Kakve sad ima veze magarac kao Pegaz i konj kao Pegaz i kakva je razlika nosio te konj ili magarac inspiracije…»?

« Ima, itekako, ima. Svaki je intelektualni napor, a posebno kreativni intelektualni napor spojen s rizikom posebno kad se radi o poeziji. U umjetnosti su uspjeh i neuspjeh tako blizu jedan drugome da ih uz najbolju volju i uz najbolje kriterije jedva razlikuješ…Često se u uspjehu odslikava neuspjeh i obrnuto, a često je ono što se misli da je uspjeh čisti promašaj, a neuspjeh vrhunac stvaranja…Magarac kao Pegaz je rizičniji nositelj poetičnosti nego konj, ali je zato uspjeh postignut s magarca znantno viši nego uspjeh postignut na leđima konja…Sukladno tome i riziko je viši dok se jaše na magaretu…Konj je visok i kod pada s konja se još imaš vremena okrenuti u zraku i dočekati na noge dok se kod pada s magareta koje je niže uvijek tresne na glavu što je puno opasnije, u svakom slučaju opasnije i s težim posljedicama po pjesnika….Pjesnici na Mljetu su bolji od kopnenih pjesnika i bolje je pisati pjesme na Mljetu nego na kontinentu…ali i puno rizičnije….Jebeš pjesnika koji ne želi prihvatiti riziko…Pisati poeziju bez rizika i bez želje da se strmoglaviš ili uzletiš nema smisla…A zašto bi čovjek radio nešto što nema smisla»?

Anette je upijala svaku riječ i zaneseno gledala ogromnim okicama:

« Ah, tako bi da me odvedeš na Mljet».

«Odvešću te…, ako izdržimo do ljeta».

Rekao sam Daši i Ljubi da se bave sobom da sada imam prešnijeg posla i sebično leđima zaklonih Anette…

Nogice, sisice, osmjeh… bezobrazluk od ljepote, pohote i pomame…Rasporak do pupka…, a okice žive žeravice..

« Vidim na dnu tvojega oka,

nika je žeja priduboka

i od koje nemaš čvršću,

s ke kolina već ti dršću,

a niz tvoji bili prsi,

plazidu ti tanki srsi…

ma se nemoj oholiti

da ćeš meni odoliti».

«Zašto bih odoljevala…Nisam odoljevala ni prvu večer…i sad mi je drago što sam bila slaba…što su žene slabe…Bilo mi je kao u snu..kao u pjesmama u kojim sam sanjala…Sve ove dane sam mislila samo na tebe…na nježnosti… Pisati poeziju je lijepo i to je nešto što ostaje iza nas…na papiru…ali živjeti poeziju…trenutke  koji se urezuju u naše tijelu…u dubinu tijela je još ljepše…Večeras ću ta probati uništiti… «.

« Ženske želje…Najviše nas volite gledati poražene…Imam utisak da idete u krevet samo zato da bi nas ujutro u krevetu gledale uništene, iscrpljene i ni zašto… Slomile smo rupicom jarbol od čelika…»

« Ali to je samo vjetar,… praznina… Noćas ću ti prirediti oluju… Mistral u Ardeche. Mistral koji raznosi oblake nad mojim djetinjstvom u Aubenas, u Ardeche»

Oblizala je jezikom usnice…Račvastim jezikom guje prisojkinje…i gledala ravno u oči …Tako zmija gleda žabu…u ovom slučaju jebežljivog žapca iz neretljanskog blata..

« Zmijo ljutice, ah izdajice,

jur zaustavi jezik laživi».

« Želim te kao niko nikoga».

Laže pjesnikinja…? Ne laže…? Tako se ne može lagati…Ili može..?Ako i može lijepo je…Laži su ono od čega živimo…posebno ako su lijepe i iz tako mirisnih usta… preko tako punih usana…i brižljivo neizgovorenog muklog aš…Ko bi tome odolio…Budala …

a ja, svijeće mi moje zavjetne, za koju me je upravo, ispod stola, nježno primila, to nisam….Rađe ću spavati s lažima, nego se cijelu noć premetati sam u krevetu tražeći istinu…Istina je, tako i tako, kći vremena….

I kad smo već kod laži..nje svakako ima, ali ona sigurno nije kod Anette…Njen je trbuščić tvrd, sisice tvrde i podatne, stražnjica čvrsta, a mali međunožni rasporak sladak i vlažan…To je istina…Večeras je to jedina istina… Čitav život žudimo za istinom…Ona je sada tu pred nama…Čista i lijepa…Zašto je, dakle, ne bi nabili na harbiju, na budalaša, na mučenika da kroz ljepotu muke dođemo do njene suštine, do samoga dna, do vrata maternice, do leptirića na vratima maternice.

Oprostismo se od Daše i Ljube…Vani je padala kišica…Dakle ništa od šetnje St. Germainom i St. Michelom. Taksi nas je dovezao u čas do L’ile de St.Louis i Anettinog stana.

Preda mnom je ležao divlji, ogoljeni Ardeche…Penjao sam se na brežuljke, lutao šumicama, ležao na pašnjacima ravnog, čvrstog trbuha Aubenasa, s kožom zategnutom kao na bubnju, zavlačio se u vlažne dolinice, brčkao u bistrim gorskim potocima koji su se slijevali niz uzdrhtala bedra,… orošene padine travnatih bregova …iskušavao mirise levande i divljeg vrijeska..

Nisam ni slutio koliko Aubenas može biti topao šiban hladnim mistralom s Atlantika…

Ardeche se prepuštao posjetitelju uvlačeći ga u svoje ljepote, u svoje dolinice i mameći ga tvrdim brežuljcima, uzdasima i tihim zavijanjem ranjene vučice.

O, Bože, kako je lijepo tucati pjesnike!!!

O, Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao…

i ljubavi, i pobjede

i lovora, i darova.

O, Bože, nek ne dovrši,

prelijepo ovo tucanje

pod svodom koji nestaje…

Jako su joj se svidjeli stihovi…Pitala je čiji su, a ja sam pokrao zemljaka i rekao da su moji….trenutna inspiracija ljepotom i strašću.

U sebe me uvlačila cvjetna oaza, dolina sunca, izvor života, vrelo žudnje, sudbinski ponor, centar univerzuma, omfalos – pupak svijeta, oko oluje.

Vuk je komadao tijelo…,vučica tiho stenjala, a otok Svetoga Luja se pretvarao u brod koji tone u olujnom moru.

Ponedjeljak sam proveo u šetnji Parizom…Utorak također…Srijedu sam provodio sam s knjigama, jer je vani padala kiša i taman kad sam pomislio kako sam došao pameti…već se bližilo vrijeme da budem kod Isabelle.

Ležao sam, gledao u plafon i lagano se gladio po jajcima razmišljajući o jednoj Dašinoj primjedbi o mom životu:»Kod tebe je sve predvidivo. Sve ti je kliše. Skupljaš iskustva da bi pisao, a sva su ti iskustva ista. Kako ćeš s takvom popudbinom u literaturu».

Po njezinom ispada da ako hoću biti literat moram lagati, moram promijeniti istinu i svakoj ženi pristupiti drukčije da bi bio interesantniji pripovjedač. Ali ako želim biti iskren moram pisati točno tako kako je bilo. Razuman čovjek teži istini, njoj teži i umjetnost i to je, možda, ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti. Pristupanje ženama ne zavisi od literature – lijepog pisanja nego o karakteru čovjeka koji im pristupa. Dakle, ako hoću biti literat moram lagati i izmišljati, a ako hoću biti iskren ne smijem lagati i moram se držati svog priprostog, istini otvorenog karaktera.

Zašto žene uvijek padaju na iste priče i zašto uvijek prostiru svoja bajna međunožja na isti način pred karakternim ljudima koji ne lažu ? Pa valjda zato što ti muškarci imaju karaktere i žudnje slične ženskima, a ne zato što će, možda, jednom postati literate i pisati interesantnije i privlačnije nekim budućim čitaocima. Jebe se žene za buduće čitaoce. One su zaineresirane za zabavu sada i ovdje i za onaj komad čovika koji ih može zabaviti, razgaliti, učiniti glupim i zadovoljnim i dovesti do uzdaha, stenjanja i vriska pohote. Osim toga čovjek se ne ubacuje pici  da bi poslije pisao poeziju nego da bi je sada nategao i učinio dobro i sebi i njoj. Iz toga proističe, ako slijedimo zdravu, ljudsku logiku da je gospođama kao imeni stalo do jebačine, a ne do vanjske forme. One točno, već od početka, znaju što ja hoću i rade sve »predvidivo», kako kaže pametna Daša, da bi zadovoljile sebe. Što je pritom i meni dobro to je samo posljedica moje naravi poštena uživaoca u tuđoj pici.

Žene, možda, jesu komplicirane, ali ako im se ponudi jednostavno rješenje nisam, baš, vidio da bi komplicirale. Jednostavnost je ključ uspjeha i vrlo dobra taktika i zašto bi je pametan čovjek mjenjao ako ona vodi u krevet i u užitak.To nek rade budale koji kod jebačine misle na književni stil i literaturu.

Evo još ću se jednom, pa neću više, pozvati na Boga i Njegovu pravednost.

Bog je pravedan i sasvim je dobro rasporedio ljubav i po količini i po kakvoći. Ako je nema na jednom mjestu ima je na drugom, a , na koncu konca, glavno je da je ima u tebi i gdje god ti kreneš bit će ljubavi. Ako ti je netko drugi ne da imaš je ti pa je ti daj njemu. Ako je taj uporan pa je nikako neće primiti niti dati, a ti lijepo idi na drugo mjesto, kod druge žene pa je podaj tamo i traži tamo, ako je ima. Ako nema traži dalje. Puno je žena na svijetu.

Evo uzmimo, imajući na umu božju pravednost, da je Bog dao svakome po sto kila ljubavi. Točno u gram. Ima takvih ljudi koji nađu sto kila ljubavi u jednoj ženi pa ostanu s njom do kraja života. Drugi nađe u dvije žene po pedeset kila, a treći u četiri po dvadeset i pet. Zadovoljni oni, zadovoljne žene, zadovoljan Bog, zadovoljan i i ja što su oni zadovoljni. Pizdojalac nikad nisam bio. Ali neka, onda, ne predbacuju meni što se zadovoljavam malim. Meni je dosta po dvadeset i pet deka od svake. Uzmem ih četristo, s onog meni najdražeg mjesta, pa sam tako ispunio božju kvotu od sto kila i nema pravo ni Bog nit itko drugi zamjerati mi što sam skroman i nezahtjevan. Prostaci ne ude ni Bogu ni drugima i isto tako zaslužuju mjesto u raju kao i profinjeni. Čak i više. Profinjeni više vjeruju sebi i svojoj sujeti pa kako se osjećaju neodoljivi usmjeravaju svoje želje krivo i na krive ljude pri čemu ljubav često biva odbijena i prelazi u svoju suprotnost mržnju koja je za ljubav pogubna. Potraži ljepotu u sebi da bi je mogao poklanjati drugima. Ako sada nisam na Božjem putu nisam nikada.

Nemojte si umišljati da je život pouzdan i smišljen i da ima neku svrhu osim samoga sebe…Oni koji misle da život ima smisla…»ti su za bolšu felu pameti za navek zgubleni»…i ne preostaje im ništa drugo nego da se bave filozofijom, dramaturgijom, fizikom ili umjetnošću…Mene očigledno ne more takve misli….

Koliko ste puta, u šetnji, sreli Platona, Hegela ili Heidegera, a koliko puta budalu?

Dva puta po pet minuta mi se desio Bergman, tri puta Fellini…sve ostalo je bila sapunica. Prohujalo s vihorom, Gordana i Gradić Pejton su pravi život. Kurosava i Camus…izmišljotine dokonih intelektualaca. Taština jednoga doba kad preko njega pređe deset stoljeća je građa za izučavanje najozbiljnijih naučnika…

Opredjeljujući se za najpametniju rečenicu koja je  najsuštinskije utjecala na moje životne stavove izabrao sam i dugo je bila moj moto poznati Kantov kategorčki imperativ:» Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama», zatim mi je u život ušao sveti Augustin sa:» Dobro je činiti dobro…sve ostalo je besmisleno», sve dok nisam naišao na izjavu jedne prekrasne dame ispod čije je gole slike, u njemačkom izdanju «Playboja», stajalo:» Ich bin extrem stolz auf meinen hintern»iliti»Izuzetno sam ponosna na svoju guzicu».

Bez imalo grižnje savjesti ostavljam Micheaua … oblačim se i idem kod Isabelle.

Kod Isabelle…nepregledno polje pice rezervirano samo za mene…i večera.

« O počeli smo i kuhati»?!

« Ni u ludilu…a i ne znam. Naručila sam catering u najboljem restoranu…To se inače organizira danima unaprijed…ali sam ih ucijenila… rade često prijeme za našu firmu… Sam se šef potrudio…».

«Da ne gubimo vrijeme»?

«Da ne gubimo vrijeme».

Ujutro dok se spremala na posao:

« Kako bi bilo da skokneš do mene i večeras»?

« Ne mogu Izabelle…Četvrtak je …Izložbe su u Beaux-Artsu…Večeras izlaže jedan naš…Veličković…Vladimir Veličković…Nisi čula»?

« Ne».

« Pozvala me Marie – Claude i rekao sam da hoću».

Marie – Claude me čekala u atelieru…Ljuta…Da gdje sam sve ove dane…

« U Parizu».

«Zašto se ne javljaš na telefon»?

«Ne javljam se nikome. Htio sam malo biti sam…na miru…Imam i ja svoje zahtjeve…

Sad sam tu…Dobro izgledaš…Da ne idemo na otvorenje»?

Osjećala se polaskano pa će nevoljko:

« Moramo…Izlaže i jedna moja dobra prijateljica. Obećala sam».

U Parizu postoji nekakav stari, divlji običaj da su otvorenja izložbi četvrtkom navečer i to po mogućnosti sva u devet…U ulici Beaux –Arts ima tridesetak, što manjih što većih galerija i u pola od njih je tu večer bilo otvaranje…Prvo smo otišli kod Veličkovića…u galeriju «La Dessin». Skupio se «tout Belgrad parisien» iliti cijeli pariški Beograd, ali i dosta uglednih Parižana i Vladini studenti sa obližnje Visoke škole lijepih umjetnost…Tu se malo provrtismo… U prolazu saznah da idući četvrtak u galeriji «Flaubert» izlaže moja frendica iz Zagreba Dubravka Babić.

« Gdje je galerija»Flaubert»? upitah Marie – Claude.

« Tu, nije daleko…Kad kreneš prema trgu Bastille, ulicom St. Antoine u jednoj maloj uličici na samom početku…Dobra galerija…Lako ju je naći».

Obišli smo još dvije – tri galerije, a na piću, klopi i naprdivanju završili kod Adrienne, frendice Marie – Claude, a onda kod Marie – Claude na ribanju i ribarskom prigovaranju.

«Marie – Claude…Ne možeš me za sada imati samo za sebe…Ni ja se sam nemam samo za sebe…Evo nisam ti se javio dva- tri dana i već je frka…Ne podnosim kontrolu…Ni sam se nemam pod kontrolom…Kako me ti onda misliš kontrolirati? Umjesto da se lijepo skinemo i koristimo noć i tijela ti mi serviraš jezikovu juhu, moralne prodike…hrpu bespotrebnosti…Hajde utoči vina…Opusti se…Utoči vina… Ujutro ćemo biti pametniji».

« Zar ne bi mogao imati malo više vremena za mene»?

« Imam ga više nego za sebe samoga…Umjetnici…Sve sama sujeta…Evo sutra navečer dolazi Jarmila…i što onda»?

« Dobro…to s Jarmilom  bi nekako i progutala…ali Isabelle.»

«Što Isabelle»?

«Došla je neki dan na spoj i večeru sva raspusna, zadovoljna».

«Pa to bi ti trebalo biti drago…Prijateljice ste».

« Odmah sam posumnjala na tebe».

«Marie – Claude…Ovo je bolesno …Šta sam ja jedini ševac u Parizu…Šta su svi ostali muškarci u Parizu pederi…?Vidiš to ne bi bilo loše …svi krenu u pedere, a meni ostave Pariz…Kakva bi to paša bila za nekulturnu i nezasitnu stoku kakav sam».

Pomogao sam joj da se skine i ona meni…

Blaženi alkohol u mladim danima…Kokot stoji, a jaja ne rade…Možeš šegat kolko hoćeš…Tome se još priključio i umor od prošle noći s Isabelle… i blaga raskoš pregiba Marie – Claude…

« Ja sam jarac živoderac,

živ klan, nedoklan,

živ deran, nedoderan,

živ soljen, nedosoljen,

živ pečen, nedopečen,

kara mi je kao kolac,

nabiću je u tvoj dolac,

drž’ se čvrsto za taj stolac».

Držala se čvrsto za stolac i gledala u ogledalu koje je prekrivalo cijeli zid, mitološku priču u kojoj Zeus pretvoren u mladog bika nateže Europu. Naivna Europa je znala da je prevarena i da joj ljubavnik oprašiva i druge princeze u obliku labuda, kiše, rose, potočića, vjetrića i magle, ali se i dalje uporno nabijala na treći rog, uzdišući, spremna ostaviti  svoj mladi život na polju razvrata.

U petak naveče me nazva Jarmila..da mogu li doći do nje…Došli su iz Megeva, a sutra ide u Compiegne …familijarne obaveze…a njezini su našli stan za mene… Trebali bi ga pogledati…

« Namješten»?

«Naravno…Vidjela sam s čim raspolažeš…Jedna moja asistentica se potrudila, a ja joj vjerujem…Bit će sigurno dobro…mansarda…Tu na St. Sulpice…».

«Nisi mogla bliže»?

Nasmijala se lukavo.

« Naravno da sam joj rekla da bude što bliže ulici de Bac i meni».

« To je skupi kvart…Koliko to košta»?

«Tebe ništa…Stan je od firme…Za tebe sam platila unaprijed».

« Eto me».

« Požuri… Uzmi taksi».

«Naravno».

Kad sam došao bilo je kasno da idemo do stana…ostavili smo to za ujutro…a bacili se na bavljnje pametnijim stvarima…Odmorna i laka po dućanu zađe i za časak tili zabavicu nađe…

Probudili smo se rano…U podne je morala biti u Compiegnu…

Stan je bio na uglu ulice Des Canettes  i trga St. Sulpice…pogled na St. Sulpice…     Iz ulice des Canettes se ulazi u ulicu Guisarde u kojoj je «Boussole»… Mansarda… terasa…sređeno, očigledno, brižnom rukom i po ukusu mlade asistentice.

Jarmila se ponudi da skočimo po stvari…da me preseli…

« U podne moraš biti u Compiegnu…Idemo mi sada krstiti stan…a ja ću poslije uzeti taksi i preseliti sam…Neš ti posla… dva koferčića i torbica…»

Pogledala je na sat…i počela se skidati…

« Stignem još na vrijeme».

Morali smo krstiti terasu…pa stol u blagovaonici i kuhinju na kuhinjskom stolcu, a krevet smo ostavili za kraj…

Pokušala je još napisati ček…

« Ne, Jarmila, netreba…Plaćaš stan…Nisam ja kapitalista…Ne mislim se na kurcu bogatiti…Imam koliko mi treba…Profitom nek se bave oni koji nemaju…».

Kako sam čuo kasnije u Compiegne je zakasnila sasvim malo…Moglo se tolerirati.

Ja sam otišao na Charles Michele…spakovao se…pozvao taksi i dok se ona pravdala familiji na kašnjenju ja sam useljavao u stan.

Stan, osim toga što je bio lijep i na mjestu, imao i nenadjebivu prednost…imao sam novi broj telefona…Znam da to neće dugo trajati…ali nekoliko dana mogu biti miran..

Moram još samo vratiti ključ Ankici i Milošu i usput odnijeti neki poklon…Možda, baš, jednu sliku Dubravke Babić, ali to prije idućeg četvrtka i njene izložbe ne dolazi u obzir.

Sišao sam u prodavnicu na trgu St. Sulpice, kupio klope i pića za dva – tri dana, posjeo se na terasu prema trgu i crkvi i mada je puhao ne baš topao vjetrić i nebo bilo oblačno sjedio na njoj mezio i pijuckao sam u svome miru…u svome snu… na mansardi u Parizu…iznad Pariza.

Moram kupiti još neke sitnice za stan da bi bilo savršeno, ali to ću ostaviti za ponedjeljak…Od čekova sam razmjenio samo dva i to mi je bilo dovoljno sve ove dane…Daj da pogledam: Dva čeka od 4.000 i 6.000 sam razmijenio… Tri su ostala  od Jarmile na 5.000, 10.000 i 8.000, četiri od Marie  – Claude na 7.000, 4.000, 6.000 i 2.000 i dva od Isabelle na 6.000 i 4.000… Sve skupa 52. 000…Nije loše… za početak…A da dignem cijenu….?…

U nedelju navečer sam se dugo kolebao i nastojao biti karakter pa ne izlaziti iz kuće

…i skoro da mi je uspjelo… Spustih se u «La Boussole»…

Anette je, začudo, sjedila sama za stolom. I inače je bistro bio prazniji nego obično. Anette se obradova i uvali mi, po pariškoj navadi desetak pusa s jedne i druge strane…U Parizu se ljube u svakoj prilici i pri tom ne broje…Charlus mahne prijateljski sa stola u uglu i poziva nas da dođemo do njega, ali mi radije ostasmo za našim stolom.

« Pitala bi te nešto dok smo još sami…dok se ne počne skupljati društvo»?

«Pucaj».

« Zašto se mi viđamo samo nedjeljom…To je baš neobično…Nedjeljom…Nedjeljom se obično ne zakazuju sastanci…,a mi se baš nalazimo nedjeljom..»

«Pa upravo zato što se, dobro si rekla, nalazimo…Ni mi ne dogovaramo sastanak …nego se srećemo».

« A ne bi se mogli češće sretati…Ne bi li mogli početi dogovarati sastanke pa da se češće nalazimo»?

« Možda i bi…ali ja radim».

« Radim i ja pa ipak sam ovdje barem navečer».

« U mene je druga priroda posla…Ja, upravo, navečer radim».

« Zabavljač»?

« U neku ruku».

«Reci mi gdje nastupaš da se i ja dođem zabavljati».

«A to su neke privatne zabave…Nemaš ti toliko love…».

Da li da joj kažem…Pošteno bi bilo….Jebeš poštenje…Ko je od poštenja dobra vidio?

« A za to treba lova»?

«Treba i to dosta…Ne znam je li pametno…ali reći ću ti…Saznaćeš to jednom i tako i tako…Ja sam nešto kao pratilac dama, a uz to pružam i nekakve usputne usluge koje proizilaze iz praćenja».

«A to si ti na usluzi starijim damama»?

«Zašto starijim…Ne radi se tu o godinama nego osamljenosti…Mogu i mlade dame biti osamljene…Evo pogledaj sebe…».

« Pa mogu  ta onda i ja iznajmiti da me pratiš».

« Nemaš ti to lovu».

« Pa ipak si mi pružao usluge».

« Da, nedeljom, kad ne radim. Kad ne radim stavim na vrata dućana «zatvoreno» i onda radim za svoj gušt i ne naplaćujem».

« Starije dame imaju novaca…»

Prekinuo sam je.

« Zašto stalno spominješ starije dame…Mogu biti i mlađe…Ne radi se tu o starosti ili mladosti nego o osamljenosti…Dobro, priznajem, više je starijih…Starije su više izložene toj nepravdi…Ali ni mlađima u Parizu nije bolje…Pariz je skup i muž da bi izdržavao damu mora raditi, a ako radi mora raditi dobro i imati poslovnih ambicija… inače ne može napredovati…a ako ima poslovnih ambicija, a vidjeli smo da ih mora imati, onda nema vremena…Budale su vrlo često ambiciozne, sujetne i željne položaja i novca, što mladoj dami ostavlja prostora za zajebanciju i provod s krkanima kojima posao i napredovanje u poslu ne pada na pamet…Muža poklopi posao, a damu seljačina pa da vidiš lambaranja».

« A ti si onda tu da im se nađeš na usluzi»?

« Eto…otprilike tako».

«Ali onda i naplaćuješ»?

« Pa nisam dobrovoljno vatrogasno društvo ili bolje dobrovoljno picogasno društvo koje gasi zanemarene i upaljene pariške rupice…Ja sam više onako jedan trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću ili još bolje AG – solidno akciono društvu u kojem akcije imaju vrlo solidni investitori to jest u kojem su akcionari solventne dame».

« To se ranije zvalo jednostavno gigolo».

« Imaš pravo …ranije…Pa to imaš i u naslovu…AG …po njemački Aktion Geselschaft,

Artificiele Gigolo, Attraktive Gigolo, Arrogante Gigolo ili Arte Gigolo».

«A gdje sam ja u tome»?

« Ti mi dođeš nešto kao makro…Kurva radi po cijeli dan i kada umorna dođe kući makro je, umjesto da je pusti da se odmori,  povali u krevet i nagradi još jednim tucanjem».

«Hoćeš da te nagradim još jednim tucanjem»?

«Hoću, ali ne odmah… Skuplja se društvo…Zabavimo se malo…».

Zatim smo naručili piće i klopu…počastili društvo i još malo počastili društvo…, a po dolasku u stan Anetta se odmah bacila na to da ljubi, grli i da se natiče na nepresušni izvor prihoda.

«Kako ću ti ovo platiti»?

«Platićeš jednom pjesmom…Kad budeš u inspiraciji napisaćeš mi jednu pjesmu…».

Budalaš, kao da je znao da prodire u umjetnicu, se počeo baviti nekom vrstom primitivne umjetnosti…nešto kao ritualno maljanje životinja po zidovima špilje… Kako se i sam našao u malenoj špiljici potpuno zatvoren i bez zračka svjetla počeo je nasumce slikati životinje po zidovima i probijati ih kopljem…ujedno je bio i kist i koplje …prvo bi maljao, a onda probadao…Tako su nastale zidne slikarije u Altamiri, a kako je u ovom slučaju špiljica bila francuska…nastajala je primitivna umjetnost u špilji Lascaux…Vlasnica špilje nije imala ništa protiv nego se namještala da joj zidovi što više budu izloženi kistu i koplju u isto vrijeme…Kao da je znala da u njoj nastaje umjetnost…kao da je znala da čovjek koliko god bio primitivan ipak u nekoj svojoj početnoj točci, u zadnjem krajičku uma ipak posjeduje poriv za lijepim, za vječnim, za nečim na čemu će se moći proučavati žudnja za nedostižnim, za nezaboravnim, za vječnim. Tako je nastala civilizacija i to upravo tu i iz te se špiljice počelo širiti čovječanstvo. Tu je začet prvi čovjek…tu se začela prva umjetnost…tu je, probadana visoko uzdignutom bakljom noći, zabijelila prva zora civilizacije.

Grickao sam je za uho i šaptao:

« Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i misli moje san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote».

«Je ne comprend rien…Je ne comprend rien…Continue…Continue…»

« Ne razumijem ništa…Ne razumijem ništa…Nastavi…Nastavi…»

«Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći».

« Je ne comprend rien…Que domage…Continue…Continue…Tradui, s’ il vous plait».

« Ne razumijem ništa…Koja šteta…Nastavi…Nastavi…Prevedi, molim te…»

« C’ est nuit mon front ardeur,          «Cette nuit ma tète brüle,

c’est nuit mon paupier suer;               cette nuit mes paupieres sont lourdes,

et mes penses un song illuminer,       mais mes pensées sont illuminées,

je mourir c’est nuit de la beaute.         je meure cette nuit de beaute».

« Je compri, maintenent…Continue…Continue…»

« Sada shvaćam….Nastavi…Nastavi…»

«L’ame est ardant au profondeur,       «Au profond de mon äme est la passion,

elle est la torche au fonds de nuit;      un torche dans la nuit sombre,

pleurons, pleurons au silence,            pleurons, pleurons en silence,

mouriron, mouriron au solitude».        mourons, mourons en solitude».

Nastavila je tamo gdje sam stao:

« Umrimo…umrimo…ja idem…ja idem…ja idem…jesam…jesam…jesam…».

Poslije je mirovala na mom ramenu:

« Tko je napisao ovu pjesmu»?

«Ja».

«Kada»?

«Sada…ponesen strašću i ljepotom».

Ujutro me probudi nekakav intimni razgovor…Anet se tiho dogovarala sa pjesnikom… i kad su se dogovorili uvuče ga u Lascaux i počeše se ponovo baviti primitivnom umjetnošću…Ovaj put je trajalo nešto duže i ispjevali su cijelo»Pobratimstvo lica u svemiru»ili još bolje «Pobratimstvo s picom u nemiru».

Morala je na posao…Šteta…počastio bih je najboljim ručkom na svijetu…Zaslužila je …Zaslužio sam i ja…Odveo sam se u «Jacques Cagna» u ulici Augustinaca, naručio salatu od barbuna, guščju jetru i golube dinstane u sosu od repe…, uz to je pasao burgundac pa ga uzeh s najboljeg mjesta ..iz Beauna…

Sat sa St. Sulpica je kucao osam…

Zvonio je telefon…

Telefon zna samo Jarmila…

Da sam smišljao bolje, sigurno ne bi smislio…

Ležao sam u krevetu blažen, zadovoljan, potpuno odmoran i spreman na sve…

« Jarmila…Sama sam …Možemo li se malo družiti»?

« Nisi mogla naći bolji trenutak, Jarmila…Ne znam kad sam se bolje osjećao…Nemoj da te dugo čekam…Moglo bi me proći ovo blaženstvo…Požuri..»

Kako je lijepo biti nježan…Kako je lijepo ne žuriti…Kako je lijepo prepustiti se i ne misliti ništa…Kako je lijepo poslije cjelonoćnog tucanja s Anette biti blaženo umoran i dopuštati da ti se organima poslužuje nježna i brižna Jarmila.. Samo ležati i osjećati… Jarmila se posluživala sama…Bila je željna svega… sve joj je stajalo na raspolaganju …  i sve je uzimala nježno s pomnjom i poštovanjem.

«Stoji Aga, gorsko zvjere,

gvozden stupac, kamen tvrdi,

malo dahnu, karom mahnu,

starka Jarka skoro izdahnu.

« O secours, o secours»… dželat ljuti,

već joj cijelu duplju muti…

Jarka huknu, sve zamuknu».

Poslije sam otišao do hladnjaka i servirao hladnu večeru i vino…

Probudili smo se kasno…Jarmila uze telefon…

« Jarmila…Ne sada neću doći…Imam važan sastanak i poslovni ručak…Ne…ne …Sve to može čekati sutra…Sutra…u bilo koje vrijeme…Adieu»…Okrenu se meni:»Za danas sam se riješila gluposti i firmi… Ti si, naravno, slobodan».

«Naravno».

« Ja sada idem kući…presvući se srediti…U jedan u «Aux Charpentiers» imam ručak s kćeri i unučicom…Željela bih da ih upoznaš».

« Je li to, baš, pametno»?

«Mi nemamo tajni….Ona već zna…Želi da te upozna…Mislila sam to odgoditi za kasnije, ali se danas dobro osjećam…pa neka to bude danas».

Zakasnio sam namjerno desetak minuta. Dame se već bile u razgovoru..Jarmila, Arianne, kći u ranim tridesetim i jedna slatka curica od pet – šest, bakina maza Didi…

Arianne je htjela znati sve o meni pa sam joj ispričao hrpu gluposti koje su mi prvo pale na pamet…Bila je zadovoljna s maminom novom akvizicijom…i Didi, također, jer sam joj ,valjda, za razliku od starog dide, bio novi…

Poslije ručka, dok je Jarmila skočila na toilette, Adriene mi reče:

« Pazi je, molim te…Jako je osjetljiva…Vidim da joj dobro…Cvjeta…».

Kad smo otpratili potomke Jarmila me je htjela voditi u nekakav salon za uljepšavanje …ono: masaža, manikura, pedikura, frizura, ali se nisam dao….Meni je najbolje uljepšavanje popodnevno spavanje…

« Ako hoćeš dođi poslije kod mene».

«Ne mogu dogovorila sam s Marie – Claude, u «Le Boussole» i ti si, naravno, pozvan».

« Ne pada mi na pamet…Nisam za društva…Posebno ne za bejaules – nouveau… To me sada čeka svaki dan do kraja studenog».

Uglavnom…Utorak navečer sam proveo sam, kao i srijedu, a u četvrtak navečer odoh na otvaranje Dubravkine izložbe u galeriju «Flaubert».

Duba mi se beskrajno obradovala…Da ima i neko njezin…iz Zagreba…Izložba…čisti uspjeh…Jedna slika ljepša od druge…

Kad sam je pitao da bi kupio jednu…da poklonim stanodavcima Ankici i Milošu, reče mi da ne kupujem tu u galeriji, jer pola od toga ide galeristima, nego da dođem sutra u «Alsassiene», …ona će mi donijeti jednu….

Bio sam u podne u «Alsassiene» i dobio jednog prekrasnog Isusa na križu…

« Koliko košta»?

« Ma daj nemoj zezati…Platićeš ručak i to bi bilo to».

Popodne sam sliku odnio na uokvirivanje, a navečer bio u hotelu»La Bruyere»… Ankica se oduševila…Da nisam trebao…da je to previše…Dobiti sliku od Babićke za koji mjesec spavanja je previše….i da će je staviti na počasno mjesto u stanu…

Još mi reče:

«Tražio te Dušan….Izgleda da te nešto ozbiljno treba».

«Evo …ostaviću mu svoj novi telefon…On može nazvati kad hoće».

Pomislih kad sam već u kvartu mogao bi nazvati Isabelle…Ako je kod kuće u redu, a ako nije…opet u redu…

Isabelle je bila kod kuće:

« Ti si…Tražim te već par dana…Ne javljaš se na telefon».

« Selio sam…Promjenio sam telefon».

« Dođi odmah da ne duljimo …Ispričat ćeš mi kad dođeš».

A što ću ti ispričati…Mogu ti zapjevati pjesmu malog crnog kosa:» Utaman, utaman proveo sam dan…Život mi, život mi prođe utaman…».

Izašao sam na ulicu Pigale…Ovdje preko Abbesses, bulevara Rochechouart i okolici nije baš bijelcima uputno šetati….Ja sam vrlo rado šetao, jer su crnci, Alžirci, Marokanci i polucrni s Antila i Martiniqua vrlo inteligentni i odmah skuže da si njihov… kokuz…bez love i puste te na miru…Kurve su tu jeftine, ali ipak ne badava pa te i one puste na miru…

Pariz je jedan veliki grad. Kroz Pariz teče Seina na kojoj su mostovi: Pont Neuf, Pont Royal, Pont Solferino, Pont de l’ Alma i još puno tih pontova.

Pariz se sastoji od Latinske četvrti, Bercya, Maraisa, Bellevillea i još svakakvih četvrti i naravno Centra u kome su Louvre, Notre Dame, L’ile de France i Montparnasse i još svašta drugo.

U Parizu žive ljudi zvani Parižani… Među njima ima doktora, inžinjera, službenika, trgovaca, konobara, čistača, šofera, kurava, drkadžija svake vrste, uličnih svirača, slikara i doseljenika. Svi su oni Parižani i ponosni su na to..

Doseljenike privlači monumentalnost zgradurina i spomenika, širina ulica i bulevara, masa ljudi koja se neprestano pomiče i mjenja i to mi je jasno, to u svojim selima nemaju, ali mi nije jasno što to privlači Parižane.

U Parizu je puno zabavnije živjeti nego na Grenlandu, Laplandiji ili pustinji Gobi, ali opće je poznato da i tamo ljudi žive, a kako je tamo nisam bio ne znam je li stvarno bolje kako se ovdje priča.

Biti sam u pustinji Atakama i biti sam u Parizu je isto…, zapravo, je u Parizu gore, jer je u Atakami oko tebe pjesak, a u Parizu ljudi kojih je kao pjeska  i koji su kao pijesak …dvanaest miliona zrnaca pijeska..

Pariza ti je dosta koliko ga imaš..

Seksualni život Parižana je na nuli…Niko nikoga ne jebe…To se zove demokracija…

Svak sere prema svojim mogućnostima…Posebno oni iz viših krugova…

U Parizu ima jako puno interesantnoga za vidjeti, kupiti i posjetiti tako da Parižani samo gledaju, kupuju i posjećuju. Svi su na partijima, večerama, otvaranjima, zatvaranjima, a u krevetu nikoga…jer kad ne partijaju, ne kupuju i ne gledaju…rade.

Pariz je skup pa se mora raditi…Sve to partijanje, gledanje je skupo da kupovanje i ne spominjem..

Evo i ja radim, ali mi je radno mjesto u krevetu pa usput i jebem…

Sve tako u dubokim i skoro filozofskim mislima dođoh do Isabellinih vrata…

Isabella se spremala za izlazak…Bila je skoro gotova.

«Što je ovo…Opet radiš istu grešku…Oblačiš se umjesto da se skidaš».

«Nije to greška…Već dugo radim s potčinjenima….Pričekaj još malo sad sam gotova.

Idemo do Alain Sanderena u «Lucas Carton», tu na trgu Madelaine na večeru pa ćemo se onda skidati».

«Ko je taj Alain»?

« Najbolji kuhar u Parizu. Potčinjeni se moraju prilagođavati poslodavcima…To im je dužnost…za to su plaćeni, ali i poslodavac ako hoće biti dobar mora radnicima omogućitii optimalne uvjete rada i redovito ih plaćati i to mu je vrlina. Radnik koji radi u neodgovarajućim uvjetima i koji je plaćen loše i neredovito se dugoročno ne isplati…  Ti puno bolje radiš poslije ugodne večere i ćaskanja. Idemo dakle zadovoljiti radnika pa će onda zadovoljni radnik zadovoljiti poslodavca».

« E, da su svi kapitalisti takvi, ne bi bilo ni kriza, ni štrajkova».

Kod Senderena smo jeli nekakve delicije od guščje jetre na kupusu, pa onda patku ala Apicius i uživali u gustom bordoleškom vinu…Kad smo se vratili kod Isabelle vidjelo se koliko joj je dobra poslovna politika…Svaki se franak

isplatio…Ma šta isplatio…Donio trostruku korist…Isabelli, meni i oboma zajedno.

 

V.

«Uzalud, uzalud, tonuo u blud…Život mi, život mi prođe uzalud».

Sada je podne…Subota…Sjedim na trgu St. Sulpice…pijem bijelo vino i probam pronaći gdje sam pogriješio…Rugao sam se rudarima, radnicima, zemljoradnicima, a sad vidim da sam izabrao najteži posao na svijetu…Sponzoruša…Dobro je dok je dobro…ali kad je previše dobro onda nije nimalo dobro…I da sam samo sponzoruša nego sam postao i radodajka…

Ali…prema jednom od temeljnih zakona, pa i po samom svjedočenju svih misterija Velike Majke, bilo da se radi o Ištar, Astarti ili ciparskoj Afroditi, prostitucija vraća nevinost na duhovnom planu, izručujući svetu bludnicu pred nepoznano i božansko lice Erosa….pa i mlade srne sa ogromnim, nevinim očima se rasturaju sa svojim srndaćima, pri čemu im oči, zbog pritiskanja straga, postaju sve veće, ali pri tom ne gube ništa od svoje nevinosti….

Jarmila je u redu…Isabella je u redu…Marie – Claude je u redu…ali sve tri je previše, a čega je previše ne valja ni sa šećerom…K tome sam se uvalio i kod Anette…

Treba smanjiti ergelu…Jarmila zna gdje sam…sad i Isabelle…Marie – Claude se neću javljati i neću više ići u «Boussole» po Anette i tako će stvari doći na svoje…

Odmarao sam se cijelu subotu večer i nedelju, a u nedelju navečer sam otišao u « La Boussole» i još bio ponosan što sam tako dugo držao čvrstu riječ. Samo još ovaj put i nikad više što bi u hercegovačkom prijevodu riječi Voltairovog Jacquesa Fatalista bilo:» Ne može tako biti i neće biti tako dok ne bude».

« Napisala sam ti pjesmu».

« Neka… to ćemo kasnije…Jesi li za malo beaujolais nouveau».

« Već ga pijem».

«I ja ću» .

Kad je bal, nek je bal, reče carica Milica klepnu picom o plafon …i bal otpoče.

Beaujolais se točio. Lagano mlado vino, zavidne bistrine, se lijevalo u žedna grla.

Potsjećalo je na jug Burgundije, na blagobrežuljkastu pokrajinu Beaujolais, na vinograde na obroncima okrenutim suncu i Anettinom Ardechu.

Ležao sam u Anettinom krevetu, a Anette se upravo spremala da me zajaše… Pomilovala se po uzdignutim sisicama, pomilovala rukom među nogama i kleknula na moja bedra…Svoja je polako razmakla, prstićima malo razmakla vratašca i nasjela baš tamo gdje je očekivala da će je dočekati rab božji, neprispodobivi rob strasti. Sjede…Uzdahnu, a vrata se sklopiše…Sisice se ukočiše i pogledaše nebo…Iz Anettinog grla izađe nešto nalik na polukrik..Namjesti se još bolje…spusti mi grudi do usana…pa ih poljubih…pa ih poljubih…pa ih poljubih…Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala…

«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika… ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.

Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.Velika svjetlost  se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.

“Uistinu se može i budan sanjati.” čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha.

Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.

“San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa.”  Sjedinjujem se s mirisima.

Postajem lepršavi veo.

Oslobađam se dvojnosti.

San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja.

Nastavljam živjeti taj trenutak.

Granice se gube.

Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj.

Biti dobija drugo značenje.»

Ah, što je lijepo tucati pjesnika. Posebno kad je pjesnik lijep.

Najbolja poezija nastaje kad se pjesnik natakne na oštrulje koje mu probije srce pa iz njega toči sama poezija… Ne uživa samo duša nego i tijelo…

Sisice drhte i okreću vrške nebu. Zategnuti bubanj trbuha se grči i poskakuje…Ruke se šire u krila galeba….

Osjećao sam kako na meni podrhtava cijelo suvremeno francusko pjesništvo…kao da sam nabio na karu cijelu ljubavnu poeziju zajedno s Erato, njezinom muzom, u obliku slatke i vruće Anette.

Naticala se ritmički hoteći doći do samog dna poezije…Bedra se stiskala, vratašca grčila, iz očiju lijevale suze, a iz grla hropac, pjesma i krik za sve one mlade žene koje ostavljene i same u noćima pišu pjesme, znajući da su to vapaji i krici žednog u pustinji i da ih nitko neće čuti i da se njihovi odbjegli dragani neće vratiti iz rata, s mora ili iz zagrljaja druge žene.

«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».

«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».

« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa…Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža…Gral je ruža…Tvoja ruža…»

Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin.

Anette podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:

«Je suis au ciel»…»Je suis au ciel»….»Le ciel est Ardeche»…

« U nebu sam…U nebu sam….Nebo je Ardeche».

Sad sjedim na terasi svoje mansarde nad trgom Sulpice…Nebom prolaze kasnojesenji oblaci iza kojih tu i tamo proviri hladno sunce…Predamnom nekakve delicije koje sam nakupovao uz put da ne moram jesti u restoranu i razgovarati s bilo kim …da mogu pospikati malo sam sa sobom…da vidim gdje sam…Na stolu pašteta od guščje jetre, batačići jarebice koje sam podgrijao na luku i maslinovom ulju, nekoliko najboljih sireva iz raznih kutaka Francuske, jedan bogovski St. Juliens iz istoimenih vinograda u Bordeauxu…Hladnjikavo je pa sjedim obučen…kao da sam na izletu u nepoznatom lokalu na nekakvom mjestu, u nebu iznad Pariza.

« A kad dođu k sebi ne umiju reći gdje su bili, u tijelu ili izvan njega, na javi ili u snu; uopće se ne sjećaju što su vidjeli, što su govorili, što su radili, sve je za njih samo san kojeg se sjećaju tek u izmaglici, znaju samo to da su u toj mahnitosti bili najsretniji. Žale se i plaču što su se urazumili, što su došli k sebi….»….

Čitam Rene Chara i ne mogu zamisliti da i taj čovjek živi u istom mjestu gdje i ja. Pariz je, kao i svi ostali gradovi na svijetu, glup. Gradovi žive glupo…ponašaju se glupo… dišu glupo i nemaju vremena. Većina gradskog življa uopće ne misli to jest misli samo kako preživjeti, kako da mu najbrže prođe dan to jest svedeni su na to što jesti, piti, gdje spavati , a među njima i Rene Char i ne samo on nego i Micheau, Queneau, pa slikari, dobri glumci, redatelji, muzičari pa slatke balerine koje jedva preživljavaju od svog posla, ali se i tako polugladne još uvijek bave svojom umjetnošću, vrte prknašcima pred publikom koja ih ne shvata…Da ih shvata nagradila bi ih bolje. To što one rade je skupo…Umjetnost je skupa…Zato je ljudi ne žele…Osim toga prava umjetnost je istina, a to je opasno…Istina je opasna…Ljudi žele jeftinu zabavu da bi se oslobodili od istine, od misli to jest kako oni sami govore da bi se poslije teškoga rada opustili, oslobodili, zaboravili na to što rade. Ljudi, dakle, hoće zaboraviti ono što rade…dakle, im je ono što rade dosadno…Zašto onda rade to što im je dosadno? Da bi preživjeli…Zašto se čovjek onda trudi da preživi kad mu je dosadno? Zašto ne traži nešto što mu nije dosadno? Pa ne može naći jer je i sam dosadan…Da nije sam dosadan našao bi nešto za raditi što nije dosadno, ali onda od tog interesantnog ne bi mogao preživjeti…, jer je interesantno skupo i nitko ga neće platiti…Zato mu treba zabava da bi zaboravio…Društvo proizvodi dosadu i tako stvara potrebu za zabavom, ali pošto nema dovoljno novca da bi tu zabavu organiziralo daje ga malo za te potrebe pa se onda ljudi moraju zadovoljiti jeftinom zabavom..

To je kao s bolešću…Doktori ti najprije produže život pa ti ga onda ogade. Evo živi, ali ne smiješ ovo, ne smiješ ono….ne smiješ, zapravo, ništa, ali možeš proživjeti još koju godinu i onda to što su ti produžili nazovu uspjehom medicine, poklonom i životom.

Onaj koji istinski stvara, koji je istinski potreban tom društvu, jer govori istinu o njemu, kao Char, mora biti protiv tog društva ili se mora izolirati, jer ne bi mogao stvarati ništa dobro kad bi stvarao za to društvo i pomiren s takvim društvom, jer bi onda to što stvara bilo šuplje i dosadno kao i konzumenti zabave…

Dobri pjesnici moraju biti negdje drugdje…Izvan svog života…Micheau u Equadoru, Queneau u Metrou, Char u oblacima… Niko ne želi biti tamo gdje jest…Tamo gdje jesi nije ugodno…Nikad od mene pjesnika…Meni je svugdje ugodno…Primakni mi dobro društvo, dobro vino i malo pice pa me stavi u Pariz, na Novi Zeland, na Lastovo i u Sibir…svejedno mi je..

Pjesnik, dakle, mora živjeti negdje drugdje, ali da bi preživio to mora biti grad, slikar također…glumac pogotovo…balerina pogotovo…Oni su vezani još i na teatar, a to u principu znači veći grad…Osuđeni su na grad koji ih ne podnosi, jer da ih podnosi i da mu trebaju plaćao bi ih pristojnije…Ako hoće biti umjetnici moraju biti protiv onoga što ih hrani…Ali…Moraju zadovoljavati životne potrebe kao i svi drugi koji beslovesno bauljaju ulicama koje im ne znače ništa osim puteva kojim će doći kući gdje im je također dosadno, gdje ga čekaju ljuta žena i bezobrazna djeca, pokvareni lavabo i ventilator, a vrata škripe i treba ih podmazati kao i brak koji se godinama raspada, dok ga na stolu čeka grah u plastici podgrijan u mikrovalnoj pećnici i neplaćeni računi.

Metro nije inspiracija za pjesmu nego sredstvo kretanja….Španjolska i Equador nisu inspiracija za pjesmu nego jeftina turistička odredišta…Ulica nije predmet umjetnosti nego prokrčeni put kroz džunglu grada do koliko toliko sigurnog skloništa. Ponekad mislim da bi trebalo mrziti napredak i kakva je razlika između špiljskog čovjeka i radnika u gradskoj čistoći, metrou, banci, državnoj upravi, u teatru i prodavača u robnim kućama…Prvo što mi pada na pamet, u ovaj hladni jesenji dan, je razlika u grijanju…Oni u špilji su morali navući drva, pa kresanjem kremena na trud zapaliti vatru, a ja, evo, vidiš ti mene naprednoga, imam radijator.

Možda bi umjetnost trebalo zabraniti pa bi onda, zabranjena i dilana u ilegali, bila skuplja….Pogledaj samo koliko košta heroin…o koki da i ne govorim.

Zazvonio je telefon….Dušan…Da mogu li biti u petak u jedan sat na ručku kod Talijana u ulici Pigalle…»Znaš onaj restoran odmah ispod ulice La Bruyere….Doći će i producent Alain Basnier…da se dogovorimo o filmu».

« Snijeg gazim …dolazim».

Nazvao sam Isabelle i rekao joj da sam u petak u njenoj blizini i da bi mogao biti kod nje u kasno popodne…

« Bit ću kući već od četiri…dođi kad hoćeš…».

Zatim sam nazvao Dašu i rekao joj o čemu se radi i da bi mogla upoznati dva interesantna frajera….scenaristu i producenta…a uz put je zovem i na ručak…

«Doći ću svakako».

Kakve veze ima umjetnost sa životom? Nikakve, ako nije protiv…Umjetnost mora odbacivati svakodnevnicu inače to nije….Protiv…Protiv…Protiv…

Gradovi su se urotili protiv svojih stanovnika….Države također…

Neće da ulažu u obrazovanje, jer se boje da bi nastalo stotine Charova, Camusa, slikara, balerina i glumaca koji bi bili protiv jeftinoće pa ne bi čitali Coelha i Richarda Bacha, i ne bi slušali jeftinu muziku i oduševljavali se ilustracijama i plakatima pa bi sve postalo skupo…Kako bi onda mogli trošiti novac na naoružanje, frakove, vile i ljubavnice…

Treba uništiti umjetnost, jer je skupa ili je barem ograničiti na najmanji mogući broj ljudi…A i što će im…Idealnom podaniku je dovoljna osnovna škola da se nauči čitati zabrane i glasati, da može shvatiti što mu je država dopustila, a što zabranila, a da ipak ne shvati da mu je zabranila slobodu, mišljenje i život.

To Camus shvaća i zato ga treba uništiti u…Evo ja protestiram tucanjem…To ne smeta nikome, jer je tajno, a meni i tucanima donosi zadovoljstvo. Dozvolu za rad ne trebam…Osiguranje ne trebam…Škola mi za to ne treba…Umjetnost ne treba… Zapravo, kad dobro razmislim, ja sam na strani države i njenog represivnog aparata.. samo što ja podanike ne tucam u zdrav mozak nego u neka druga mjesta, ali se kao i država ne izdižem iznad jeftine zabave, a kako sam na državnom nivou mogao bi od vlasti tražiti i nekakvu naknadu za svođenje života na jebačinu.

Možda bi za početak mogao tražiti pravo na prijevremenu mirovinu. Vijek zagondžije ne traje dugo…otprilike kao vijek balerine negdje do četrdesete…četrdeset pete, a dotle se, uz beneficirani radni staž, dovesti do titule primabalerine iliti primajebarine te poslije raditi na stvaranju i odgoju novih tucača kao koreograf, bolje rečeno, kojebograf – organizator masovnog naticanja mladih vrtoguzih pica na mlađahne nadignute Kokote.

Zazvonio je telefon….Jarmila…

« Hoćeš skočiti do mene navečer…Imam nešto za tebe…»

«Kada»?

« Oko sedam».

«U sedam».

Razlikujemo se od drugih mišljenjem…drukčijim mišljenjem…sve ostalo je otprilike isto…Ako počnemo misliti općenito onda smo mogli biti i drugi ili uopće ne biti…

Uvedu Code Civil i Code Napoleon koji sve zabranjuju, tiskaju u milijunima primjeraka Coelha i Bacha i slične prikaze koji zaglupljuju, a Markiza de Sada bace u podrum da gnjije zajedno sa svojim genijalnim knjigama…Baudelaira, Rebelaisa i Villona zabrane na drugi način …ne vodeći brigu o njima i spominjući ih samo kad se mora.

Svijet se razvijao sve dok nije postao skučen. Čovjek je osvajao slobode sve dok ih nije skupio u stakleno zvono nad sobom…Više ne podiže ni pogled da bi vidio horizont i koliko je svijet širok…Kraj i početak svijeta su u čovjeku…Izvana ne postoji ništa…ništa osim jeftine zabave…

I čim se pokaže tračak slobode i on pruži ruke da je dohvati udare ga po prstima… »Ej,  nismo se tako dogovorili…To je zabranjeno…Dogovorili smo nešto sasvim drugo». ..I doista si potpisao ugovor o radu..o braku…i sa pogrebnim poduzećem kojem redovito plaćaš grobarinu…Ha…šta ćeš…zajebo si se, brajko, nisi čitao, u ugovoru, ono napisano sitnim slovima, a to je uvijek najvažnije.

I šta onda ostaje pjesniku…Pisati pjesme…Slikaru…Slikati…Balerini…Plesati…, a meni koji nisam ništa od toga tucati…

Uh, dobro sam se sjetio…Večeras sam na radu kod Jarmile…Moram biti spreman…

Jebo razmišljanje…Pravac u krpe…pa tuširanje…pa na posao krpanja međunožnog klanca uvijek pristojne gospođe Jarmile.

Jebeš filozofiju i razmišljanje o pravdi, sudbini čovječanstva i društvu. Pošten čovjek se nema zašta uhvatiti u ovom poremećenom svijetu. Državni zakoni su samo naizgled čvrsti, ali su, zapravo, prilagodljivi, labavi i uz dobrog pravnika lagano oborivi. Moralni zakoni koje propisuje društvo i crkva su kolebljivi i možeš ih tumačiti kako ti odgovara. Jedine dvije čvrste stvari za koje se pošten čovjek može uhvatiti su pravila vojne službe i kurac dok je čovjek mlađi. Žene se mogu uhvatiti za čvrsto dupe dok je čvrsto…Kasnije se i one mogu uhvatiti za kurac…

Dobro…Kad je sve tako labavo i relativno otkud onda grizodušje…? Otkud nečista savjest…? …Otkud kajanje…?

To mora da je neki viši, božji ili biološki zakon….kod usađen u gene koji nas muči i čini kukavicama «te volimo podnositi sva ta zla no otići u nepoznato»…

Našao se tko će misliti o grizodušju…U krpe…Nad Hamletom su probili nebo…Ti nisi na tom nivou…Ti sigurno ne bi izbjegavao jadnu Ofeliju, na blagdan Svetog Valentina, nego bi je natakao na razigranog Veseljka pa onda ne bi bilo drame nego malih prinčića, nalik na glupog tatu, koji bi se igrali po Helsingoru i nabijali na kokotiće vesele služavkice…….

U krpe…To te se ne tiče….

U sedam sam bio kod Jarmile. Dočeka me sva zbigecana, sređena, našminkana obučena u «malu crnu» od Chanele….Očigledno su maser, vižazist i frizerka upravo napustili stan…

Već kod pozdrava se držala rezervirano, s obrambenim gardom da ne bi stiskanjem i cmakanjem pokvario umjetnički rad profesionalnih dekoratera.

« Vidim da se negdje izlazi…I to negdje gdje je sujeta u prvom planu».

«Kako znaš»?

«Pa kad se ide kod prijatelja ne mora se izgledati ko božićno drvce».

« Idemo u devet kod Marie – Claude, ali nećemo biti sami…Dolazi mnogo važnih ljudi».

« Važnih za što»?

« Važnih u Parizu».

« Misliš da je u Parizu neko važan»?

«Kako to misliš»?

« Važni su sami sebi pa misle da su važni i Parizu…Ali dobro nećemo o tome…Moglo bi nas odvesti predaleko, a ti me više vučeš na razigravanje neutažive poljske pice nego na filozofska podraživanja kreativnih ćelija u mozgu…Rekla si da imaš nešto za mene»?

« Da…Razmišljala sam…Dugoročno…Neznam kako da ti kažem…U našoj firmi me naravno svi moraju slušati, ali imam i prijatelje…Uglavnom …Našla sam ti posao…»

« Meni si našla posao»?

«Da u odjelu za reklame…To vodi Gerarde, moj dobar prijatelj…Ne radiš puno, a plaća je bogovska i mislim da bi se ti tu dobro snašao».

«Ako je to ono pametno što si mi rekla da imaš za mene onda ti to uopće nije pametno…».

«Kako»?

« Ne sumnjam u tvoje dobre namjere, ali možemo odmah promijeniti temu…Ja u principu neću raditi…Ja sam kopofob…imam panični strah od bilo kakvog fizičkog napora».

« A tucanje ti nije napor»?

«Jest…,ali mi je više uživanje…a za uživanje se vrijedi malo i napeti…».

« Pa možda i u ovome pronađeš uživanje na neki način».

«Upravo bi se vi Poljaci trebali čuvati takvih izjava i savjeta. Ta upravo je na teritoriju vaše domaje u Osvjenćimu, Nijemci bi rekli Auschwitzu, postojao radni logor na čijim je vratima pisalo:»Arbeit macht frei» iliti «rad oslobađa», a ja, Gospe mi moje Međugorske, nisam ni naivan ni Židov da u to povjerujem».

«Nisam tako mislila».

« Nisi ti uopće mislila….I bolje ti je da ne misliš….Duže se živi…Mišljenje je napor, nemir pa čak i riziko…posebno kad se žene bave tom napornom djelatnošću….Imaš u firmi suradnike…potčinjene… pa za njih misli….Ovdje si u sasvim drugom položaju… ležećem…pa lezi, digni noge i uživaj, kad ti je Bog dao»….

«Mislila sam…Ti bi se ka PR sigurno dobro snašao …sa svojom rječitošću….»….

« Da vodim glupe razgovore s glupanima gorim od sebe …o stvarima koje me ne zanimaju…Tako vi zamišljate uspjeh i uživanje…Imam dobar posao kod tebe…Vrlo pristojno plaćen i plaćeni stan…Meni za sada više ne treba…Ako me jednom uhvati ludilo pa počnem kupovati stanove, jahte ili ne daj Bože skupljati bijele pare za crne dane onda ću ti se javiti…Ili ako ti dosadim pa me otpustiš iz jebačke službe. Dok na kurcu mogu zarađivati zašto bi trošio pamet…Time ću zarađivati kasnije kad kurato onemoćam…Bojim se da je sad ne istrošim pa šta ću onda pod stare dane…Ali ako sam tebi dosadio promjenit ću firmu…».

« Ne, ne za Boga….Nisam tako mislila…Mislila sam onako…praktično…kako bi bilo da se nečim interesantnim baviš…».

«Ovo čime se bavim mi je dosta interesantno…Ma šta dosta interesantno… najinteresantnjie…Ne bih proširivao repertoar…Ženske su mi dosta….ali ko zna u dogledno vrijeme…Ja sam Jarmila očekivao da si ti kao Slavenka pametnija od ovih duboko kapitalistički zaraženih Gala…Ti hoćeš da ja čitav mjesec radim i da u to vrijeme zaradim točno toliko koliko ti kao šef firme zaradiš u sat vremena…Jebeš tako plaćanje….Osim toga ova tvoja ponuda mi vuče malo i na uvredu…Što ti misliš da sam umno ograničen….Konj uči lisicu kako se lovi…Pa volim ja tucati šefa i za to biti plaćen nego da šef tuca mene i za to mi plaća…Lijepo odradi jedan sat prekovremeno… tu lovu proslijedi meni…i vuk sit i koze na broju».

Pucala je od smijeha i govorila:»Lud si …Lud si…Lud si…» tako da joj je na trenutak popustio oprez…U tom trenutku slabosti sam je položio prsima na stol, zadiga  » malu crnu», zgulio čipkice s pičkice, na brzinu raskopčao šlic i pospremio harbiju u poljski klanac.

U početku je pokušala pružiti nekakav slab otpor, nastojeći zaštiti skupo plaćeni rad  dekoratera ženske vanjštine, ali nakon nekoliko dubokih prodora po krilima i po centru sa svom raspoloživom napadačkom silom…poljski front se raspade po svim linijama, Poljaci digoše noge na predaju, a moj nesmiljeni NKVD-eovac ih postroji u Katinskoj šumi i postrijelja bez milosti.

Kad smo završili…Jarmila se pogleda u ogledalu i poče se smijati…Nije znala da li bi se smijala ili plakala…Ličila je na sve osim na damu spremnu za izlazak…Umjetna trepavica se odlijepila i visila na pola koplja, šminka oko očiju se razmazala, kao i šminka na usnama, «mala crna» se iskrivila i pogužvala, ali samo malo jer je bila od prvoklasnog materijala, čarape povučene na koljena, dva, do maloprije, savršeno uređena nokta se odlijepila od stiskanja stola……

«Za Boga….izustila je….Što si učinio…Prije samo pola sata sam ličila na nešto…A vidi sada…».

« Pola sata…?…Pola sata je puno…Za pola sata se može promjeniti mnogo toga… Prekrasna Hirošima je samo u nekoliko minuta od ljepotice među gradovima postala zgarište».

« Pa što ću sad….Moram javiti Marie- Claude da nećemo doći».

« Ni u ludilu….Tek je osam…Idi u kupatilo…properi se na bideu…da skineš postkoitalne mirise…obuci novi veš i bluzicu da se ne osjeti postkopulacijski znoj…

Haljina je u redu…Zalijepi trepavicu…Zalijepi nokte…Lagano popravi šminku…Ne mora uvijek sve biti perfektno…Malo nemara i raspuštenosti daje višu dimenziju gospodstva… Vidjet ćeš…Bit ćeš najpoželjnija dama na prijemu…Ja ću dotle naručiti taksi…i u devet smo tamo gdje treba».

Žurila je…Na brzinu popravi sve kako sam joj rekao i za pola sata je preda mnom stajala nova, prirodna Jarmila…puno ljepša nego prije i puno poželjnija…

« Eto vidiš…Izgledaš sto puta bolje nego prije…Opuštenije…., a takav zavodljiv sjaj u zamagljenom oku ti ne može napraviti nijedan vizažist na svijetu…to može samo kurac… ».

Kad smo, malo zakasnivši, upali kod Marie – Claude svi se pogledi zatravljeno okrenuše na Jarmilu…Bila je lijepa, pohlepna, lascivna…Kraljica večeri.

Izabella me odvoji na trenutak:

« Bravo, stari, Jarmila izgleda savršeno….Čestitam…potsjeća me na mene prije dva tjedna kad sam isto ovako, sišavši sa kurca, blistala…Iskreno se radujem».

Isabelle je prava frendica….Napomenu mi još da ono za petak važi…i da se nada da ću nešto poleta sačuvati i za nju.

Marie – Claude kojoj se nisam već mjesec dana javio je također skužila o čemu se radi, ali je bila bijesna ko pas…bolje rečeno ko uvrijeđena kuja…Jedva me i pogledala

i dok su razbludnu Jarmilu opsjedali njeni stari znanci, koji je takvu zanosnu nikada nisu vidjeli, dođe do mene i zamoli me da odemo na kat da donesemo još nešto za grickanje i vina…Čim smo krenuli uz stepenice tiho mi prošapta:»Stoko»….Dok smo došli do kuhinjskog stola na kojem su bile poredane plitice s hranom i boce s vinom dobio sam još tri naziva….»Huljo»…»Životinjo»…i …»Svinjo»…Kad je rekla svinjo bilo mi je potpuno jasno da mi nije sve oprostila, ali da se hoće pomiriti i sve oprostiti…. To joj i rekoh..

«Kako»?

«Pa kad si mi rekla « stoko» znao sam da si ljuta i da ti nešto značim, a nisam imao vremena da ti objašnjavam da sam selio i promjenio telefon, jer si odmah dodala i «huljo» i «životinjo» a to ti može reći samo netko ko te stvarno treba i voli…»

«Kako»?

«Tebi u ovom stadiju nejebice može pomoći samo hulja i životinja, a kad si me nazvala: »svinjo», znao sam da hoćeš da se opet vidimo i da ako mi i nećeš oprostiti ipak hoćeš da te još koji put pritisnem».

«Kako»?

«Jer si me svinjom zvala uvijek kad ti je bilo najljepše i kad si svršavala ko prasica»…

«Kako»?

« Cochon…Cochon…Mon petit cochon»..

«Ja se toga ne sjećam».

« Ne sjećaš se ti ničega ako se možeš ljutiti na mene koji sam te dovodio do toga da se ne sjećeš ničega».

«Mon petit cochon».

«Oui, ma belle».

« Možeš li doći u petak»?

«Ne mogu».

«A u srijedu»?

« Kad god hoćeš».

« U lijeno poslije podne»?

« U lijeno poslije podne».

Zatim smo snijeli grickalice i vino. Zabava je bila u punom jeku…

Poslije smo išli po još vina pa sam joj, usput, uspio iznervirati pohotni rasporak, a po desert nisam htjeo ići da ne završim ko punjeni ortolan na žaru.

Ovo za ortolana mi je zaprijetila i uopće se nije šalila, jer smo ih maloprije servirali kao predjelo… Ortolan je, zapravo, mala ptičica pjevica, kod nas zvana strnadica, jedna vrsta male zebe, koja se živa zatvori u tamnu prostoriju ili joj se iglom iskopaju oči da ne vidi pa je se onda na silu kljuka dok ne odeblja koliko najviše može odebljati, zatim je se uguši u armagnacu i dinsta na masti….Jede se u jednom zalogaju, zapravo, je se cijelu uzme u usta i sažvače…Ovo je doduše zakonski odavno zabranjeno, ali se Francuzi, kad je jelo u pitanju, ne osvrću ni na kakve zabrane.

Znajući Marie- Claude i videći je onako guzatu i pohlepnu istinski sam se pobojao za svoj ortolanski integritet…

Zabava je završila pred zoru…

Probudio sam se pored Jarmile u podne…Polako joj razmakao umorne nogice i odradio još jednu malo dužu turu…sačekao da popuni ček i otišao ravno u svoj krevet kunući se da neću više nikada…

To «nikad više» je trajalo do sutrašnjeg lijenog poslije podne. Poslije ručka i podužeg pižuleta odšetah do Marie – Claude. Čekala me je ne fina dama nego osvetnički raspoložena krvoločna Furija. Pretpostavljao sam povrijeđenu sujetu i poriv za krvnom osvetom, ali takvo mahnitanje nisam…Zahvatom dostojnim sumo borca  me baci na krevet i poklopi rascvjetalim tijelom, grudnom masom i obiljem prkna. U početku sam se još i smijao i bilo mi je duhovito, ali me ubrzo napusti zajebancija i otpočeh borbu za goli život… Nisam ni ja, što se tiče fizike, baš za baciti,…ali Marie – Claude….»bjesna pica, puna je kolica».

Prije sam se zezao da se najbolji intelektualni razgovori vode dok ti intelektualka sjedi na kari…Toliko blistavih misli prožetih uzdasima i prekidima za bolje naticanje, a sad mi je kroz glavu prolazilo da se isti ti intelektualni razgovori kad ti na kari sjedi bijesna, uvrijeđena i osvetnički raspoložena intelaktualka može pretvoriti u borbu za goli život. Tako bi se možda osjećalo zrno kukuruza, da kukuruz može misliti, kad upadne u mlin između mlinskog kamena i žrvnja.

Uživala je ko bijesna divlja prasica.

Tu više ne radi moždana kora i razum nego amygdala, bademova jezgra, primitivni dio mozga s instiktima i intuicijom.

« Marie – Claude…Ne trudi se da me uništiš…Već sam uništen…Zašto se svetiš…? … Bolje bi ti bilo da uživaš….Bijesan čovjek ne uživa…Ne muči ga i ne tjeraj da pati, jer se i sama mučiš pa i tvoja pohlepnica ne može uživati….Pica nije sprava za mučenje nego vrelo naslade…Ne muči je nego opusti ljubavne mišiće i natakni se, ne kako tebi najbolje odgovara, nego njoj patnici…Natakni se kako njoj najbolje odgovara da bi uživala, a ne da bi uništila mrsku, neprijateljsku živu silu…

Tako samo sebi škodiš…Osvetit ćeš se, ali nikakve slasti…Poslušaj najpametniji dio sebe…poslušaj slatki međunožni rasporak….Budi nježna u osveti pa će osveta biti slatka…»…

Šta koristi gluhom govoriti?

Srećom da u svakom tijelu postoji okidač…pa tako i u tijelu Marie – Claude… Izmače joj se kontroli…zadrhta cijelim bogatim tijelom….ispusti uzdah kao da se rastaje od njega…zadrhta i sruči se na krevet blistava i znojna.

Pomilovah je po užarenim grudima, po uzdrhtalom stomaku i rasporku koji je obilno vlažio…Marie – Claude uzdahnu i lice joj ozari pohotni osmjeh zadovoljne žene…

U takvom trenutku ženu možeš pitati što god hoćeš…sve će ti učiniti…Ako žena hoće da joj muškarac ispuni neku želju treba ga pitati prije tucanja…Obećaće sve što hoćeš i ispuniti sve što hoćeš…Kod žena je obratno…Njih se pita poslije tucanja…

«Marie – Claude….pričala si mi o nekoj kući u St. Tropezu»?

«Da»…

« Otišao bih u nju nekoliko dana da pobjegnem iz Pariza….da se odmorim»…

« Pusti sad to….Poslije ćemo».

« Ne…nego sad….znam što govorim»..

« U redu….sredićemo to poslije»…

« Ne…Nego sada».

Dala mi je ključeve….adresu….adresu familije koja se za kuću brine preko zime….

« Kada misliš ići u St. Tropez»?

« U utorak….srijedu».

« Dobro…Ja ću javiti Jeanette…da pripremi kuću….da zagrije i sve što treba….A sad me pusti još malo da ležim i ne mislim ništa».

« Hoćeš mi poslije spremiti onako ljiepu večeru kao kad smo bili prvi put».

« O tome ćemo poslije».

« Ne…nego sada».

« Dobro …uradiću što hoćeš…Pusti me molim te još koju minutu….».

Naravno da sam je pustio…Otišao sam do hladnjaka…Izvukao bistro bijelo s krečnjačkih obala Loire i polako guštao u lijenom predvečerju.

Četvrtak poslijepodne sam proveo u krpama liječeći ljubavne rane, navečer otišao u Latinsku četvrt na smucanje po birtijama i žabe na sto načina u «Les Grenouilles» i uz dobro vino sam sebe uspavao tako čvrsto tako da kad sam se probudio u petak bilo je već vrijeme da idem na sastanak s Dušanom i producentom.

Kod Talijana u ulici Pigale su već sjedili Dušan i Basnier sa ženom….Daša je kasnila.

Na sastanku s tim pametnim i pristojnim ljudima je od početka sve krenulo u krivom pravcu…osim ručka…Kod Talijana se jelo dobro i kad nam se priključila i Daša počesmo o projektu…Scenario…Nekakva krimi – drama o drogi u Istambulu i nekoj guzatoj, lijepoj Šveđanki, francuskoj državljanki, koju otmu pa je tražimo Guy Marchand kao francuski inspektor i ja kao turski… Istraživanje, gonjanje i trčanje s pucanjem po Istambulu i nešto malo na kraju po Parizu.

Naravno da sam bio protiv…Nije mi se dalo ići u Istambul i napuštati lijepi Pariz gdje mi poslovi itekako kure…Kakve ja veze imam s Istambulom i turskim inspektorom osim što govorim francuski s balkanskim akcentom…Ide mi na živce i nova stand – up literatura i novi film…»Izmišljate Istambule, nove svjetove, džungle i rijeke pune krokodila koje ne postoje….a tu nam pred nosom džungla Pariza koji je veća nesreća od Istambula i u kojem je više kriminala….Zašto Šveđanku ne bi oteli u Parizu…Tu ima i više razbojnika i više droge i Šveđanki nego u Istambulu… Izmišljamo ljude koji ne postoje samo da ne bi pravili film o sebi i svojim strahovima koje poznajemo najbolje..Pišemo o onom što ne znamo da ne bi pisali o onom što znamo….Evo ti Dušane zašto ne bi napisao scenario o sudbini tvoga oca i njegovom bježanju od Kijeva do Nice…To bi bilo sto puta bolje i interesantnije…i to bolje poznaješ».

Klopa je bila bogovska kao i vino….Dogovorili se nismo ništa…I bolje da nismo… Izbace istinu i čovjeka iz centra zanimanja i ubace profit i onda ti troši talenat na gluposti…Normalno je da se radi za lovu…ali ja evo već radim, a da idem u Istambul pa da tamo prodajem svoje tijelo za iste pare kao i u Parizu to stvarno može samo budala…

Poslije me Daša napade da kako propuštam posao…

« Pa imam posao u Parizu…Ti bi ovo sigurno radila…Gadi ti se prodavat tijelo i ja te potpuno razumijem, a dušu bi prodala bez po problema…E kod mene je obrnuto… Ne smatram svoje tijelo toliko vrijednim…Tijelo ima svatko, a dušu, koju imam, imam samo ja i po tome sam ono što jesam. Vrlo bi se rado bavio umjetnošću…kad bi je bilo…».

Otpratio sam Dašu na na metro, na Trinite.

«Gdje ćeš»?

«Tu na St. George, kod Isabelle, zaradit  za par sati dan snimanja u Istambulu».

Isabelle me čekala sa podužom pusicom, zamračenom sobom za popodnevni pižulet i spremljenim mekim krevetcem u koji sam se, skinuvši se do gola, uvukao i zaspao blaženim snom mediteranskog bega i lijenčine.

Probudi me vijugavo uvlačenje od nogu pod plahtu jednog golog zmijskog tijela. Isabelle se uvlačila u zagrijani prostor popodnevnog sna. Zastala je usput i usnama se dogovorila s gazdom i kabadahijom o daljnjim postupcima i prije nego sam je uspio pomilovati po kosi već se natakla na tek probuđenog budalaša, duboko uzdahnula i nastavila naticati.

Blaženo predvečerje.

Tucala me je tako sporo da se proticanje vremena moglo zanemariti. Einsteinova teorija u kojoj je vrijeme konstanta je padala u vodu….Minute su se pretvarale u sekunde, a sekunde u nešto beznačajno i čovjeku nepotrebno. U taj sat spojenih tijela svemir se prestao širiti, pulsari prestali disati i ispuštati energiju u tamu njegovog beskraja. Od tad sam uvjeren da crne rupe postoje i da će jednoga dana uvući u sebe i vrijeme i svjetlost.

Bilo bi lijepo ovako umrijeti pomislih, ali umjesto toga iz mene poteče nepregledna rijeka potomaka koje Isabellina pohotnica primi u sebe grčeći se i stišćući vratašca zadnjeg im pribježišta.

Izabelle zadrhta i ostade ležeći na meni grijući mi uho toplim, mirisnim dahom.

« Ne znam što mi je…S tobom se osjećam…nekako…nesputano…kao da znam da nisi samo moj pa ne osjećam obaveze da te zadržim….znam da te dijelim sa svojim frendicama…da te zapravo otimam drugima pa hoću da uzmem što veći dio…i to me čini pohlepnom i drugačijom no što jesam…A možda sam tek sad ona prava Isabelle koju nisam poznavala…koju do sada nisam upoznala…Kao da su to primjetili i na poslu…Već mi se ubacuju pravi komadi…da pravi koje do sada nisam primjećivala… Kao da sam tek sada postala žensko…kao da sam postala ženka…»

«Sjajno Isabelle…Raduje me beskrajno…Ako sam tome i ja pomogao raduje me još više…Bolje ikad nego nikad…Pred tobom je još čitava tucačka karijera….O tome moramo ozbiljno razgovarati…Imaš li što za klopu…piće».

« Vina imam».

« Spremi stol, a ja ću skočiti po klopu».

Otišao sam na Trinite i nakupovao nekakvih salata od plodova mora, provansalskih pašteta, specijalnih sireva, šunke, gljiva iz Perigorda, kruha i kad sam se vratio stol je već bio uređen, svijeće gorjele na njemu, a za stolom pregrnuta samo prozirnim svilenim penjoarom čekala Isabelle.

Gricnuli smo pomalo od svega, zalili dobrim burgundcem…

«Što te muči, cakana. U čemu je problem».

«Ma ne muči me baš ništa i ne znam imam li problem, ali sam malo razmišljala, a kako ja, po navici s posla, sve moram domisliti do kraja, a to očigledno, u dodiru, s ovakom problematikom nisam sposobna sama učiniti…tako mi treba savjet i to od nekog tko mi misli dobro….Misliš li mi ti dobro?

«Naravno Isabelle».

«Za sada je u redu…Ali ti dođeš jednom tjedno…malo se proveselimo i onda opet tjedan dana ništa….To se ne može promjeniti?

«Ne može…Znaš da radim i na drugim mjestima».

«Eto, to mi smeta….Ne što radiš i na drugim mjestima…Nego što radiš i kod mene… Što i kod mene ovo što radiš smatraš radom».

«Tako je …To je sad teško mjenjati…Ako je uopće moguće…Čak nisam siguran ni da li želim nešto mijenjati. Tebe potpuno razumijem. Ti želiš, ali tu je negdje i razlika između muškaraca i žena….Ti bi, naravno , željela nešto stalnije…Stalnu vezu ili nešto slično»?

«Pa otprilike».

«Idemo razmotrit stvari sa što više aspekata… Onako kako si naučila pri donošenju poslovnih odluka…Možda dođemo do nekakvih razumnih zaključaka. Imaš li već što u vidu»?

« Pa rekla sam ti da me na radnom mjest, u direkciji, već drukčije gledaju, a u gornjim odjelima je većina muškaraca….Pristojni…Ima mladih…ima starijih i mojih godina… Bilo bi dovoljno da im dva puta vrcnem dupetom i pokažem malo želje i mogu birati… Barem tako ja mislim…»

«Ne sumnjam u to. Ti si stvarno za potrošiti i da imam imalo više vremena ne bi ni sekunde dvojio i šalabazao okolo tražeći druge…Ti si mi i tako favorit…samo sam u principu protiv toga da se vežeš za nekog na radnom mjestu…To većina ljudi radi, jer su najčešće u kontaktu s tim ljudima…Pola vremena tako i tako provodiš s njima…Ali to je i jedna od posljedica stanovanja u velikom gradu i predugog radnog vremena. Nema se vremena za upoznavanje ljudi izvan radnog prostora pa biramo liniju manjeg otpora i vežemo se možda i za bezveznjakovića koji je svaki dan pri ruci».

« Ima ih i interesantnih».

« Na poslu…Upoznala si ih kroz posao pa ti se oni uspješniji čine interesantni…Ali to je na poslu…Tebi ne treba čovjek radi posla i na poslu..nego radi drugih stvari… puno ljepših i poslije radnog vremena….Tako uspješan menadžer može biti potpuni bezveznjak u krevetu, a nekakav šalabajzer, na koga ni ne pogledaš, genije.

Idemo po redu. Šef je star i nemoćan, brine o unucima, a ti si se već dovoljno visoko progurala da ti ne treba potezati ga za mlohavi privjesak da bi se uspela za još jednu stepenicu u hijerarhiji…Muškarci u tvojim godinama su opterećeni poslom, većinom oženjeni ili rastavljeni opterećeni porodicam, ženama, ljubavnicama, egzistencijom, željom za uspinjanjem i uspjehom….dakle potpuno nesposobni za bilo koju vrstu zajebancije, posebno ovakve kakvu ti voliš…Pa do jučer si bila kao oni…Sjeti se malo…»

«Imaš pravo…».

«Promisli…Poredaj ih pred sebe i pogledaj bolje…A dotle ćemo malo prigristi i pijuckati.»

«Imaš pravo».

«Oženjeni su obično seronje koje samo privremeno bježe od svojih dosadnih i zahtjevnih žena kojima se redovno vraćaju kad su tebi najpotrebniji. Zapleteš se u močvaru tuđih života, tuđih problema o kojima, do dosade, stalno slušaš…u močvaru laži pa moraš i sama lagati i skrivati se od svijeta. Da mu je kokot od zlata ne isplati se. K tome ga ne možeš upotrebljavat kao pratioca ni za kakve poslove, prijeme, prezentacije što tebi očigledno treba…Tako smo se i upoznali…Kad ti je najpotrebniji ima rođendan djeteta, punice ili žene i slobodan je samo kad njemu odgovara da je slobodan ….Što će ti to…K tome moraju iz kreveta uvijek  kad je najljepše. Ti se oko ponoći razigraš, a on skače iz kreveta, na brzinu tušira da spere tvoje mirise, zagleda jesi li ga gdje ujela ili ogrebla, uskače u hlače i auto pa odjuri kući dosadnoj ženi. To isto napravi i poslije tucanja na brzaka u četiri popodne i u deset ujutro jer mora punici donijet spizu s placa ili odvesti djecu na autobus za školski izlet».

«Imaš pravo».

«Razvedeni su nešto bolji, ali opet sa stotinu obaveza prema bivšoj familiji. Pridodaj tome i privatno nezadovoljstvo i nepovjerenje u žene, pa plaćanje alimentacije i stalna zabrinutost…. prebiranje po bivšem životu i uspoređivanje s onom koju je ostavio ili koja ga je ostavila. Drkadžije. Uglavnom: mnogo muke ni za što».

«Imaš pravo».

«Neoženjenih u tvojim godinama nema, baš, puno i sigurno ima razloga zašto su još neoženjeni….Ili izgled, ili sebičnost, ili su mamine maze ili pederi, a i navikli su na život samca pa ih je vrlo teško privest redu i redovnom životu. Povremeni i često sebični jebači koji misle samo na sebe i zahtjevaju više od partnera nego što su sposobni sami dati».

« Poznajem neke i baš su takvi…Imaš pravo».

«Morao bi bi biti mlađi od tebe, ali ne mnogo. Deset godina je previše….danas je to već generacijska razlika. Neće te razumjeti…ni ti njega…Osim toga ako je iz firme morat ćeš mu pomagati da se uzdigne do tvog ranga ili da te pretekne u položaju… Jedino tako će biti zadovoljen…Nikako u krevetu…Ne možeš biti sigurna da nije s tobom samo radi napredovanja u poslu, radi boljeg i plaćenijeg položaja. Često su i ambiciozni, a to u krevetu samo smeta».

«Poznajem neke…Imaš pravo».

« Postoje i laboratoriji koji rade za vas. Tamo su većinom kemičari, farmaceuti, stručnjaci koji se bave svojim poslom i ničim više. Može ti se desiti da u pola jebačine skoči i ide zapisat neku formulu kreme za lice ili aspirina protiv grlobolje.

Osim toga dosadni su i pričaju samo o onom što njih zanima, a nevjerujem da neku normalnu jebačicu mogu zanimati aldehidi i glykoli.

Najbolje bi ti bilo da preko Marie – Claude upoznaš nekog njenog mlađeg kolegu, slikara, umjetnika».

«Ovo ti nije loše».

«Samo moraš paziti da nije već renomiran jer od njegovog ega nećeš doći nikada na zelenu granu. Ako je ambiciozan još gore. Ko bi spavao sa samom sujetom, a ti velikani često ne posjeduju ništa osim nje. Ako je netalentiran, a u usponu, moraš mu pomagati preko svojih veza da se uspinje i pri tome stalno slušati o tome kako nitko ne shvata njegovu genijalnost, kako ga zanemaruju i nikako ne dopuštaju da ispolji svoj talenat. Ponekad su sujetniji i od onih uspješnih i stvarno talentiranih… Prednost je da imaju vremana, a mana da to vrijeme troše na jamranje nad sudbinom, piće i gubljenje vremena s istovrsnima po okupljalištima, kukalištima neshvaćenih, kako oni govore, samozatajnih umjetnika».

« Po ovome što si mi izlistao protiv muškaraca izgleda da ih baš ne cijeniš».

« I sam sam takav pa sudim po sebi».

«Možda ima i boljih»?

«Sigurno da ima…Rijetki su kao dragulji i skupocjeni….I sam sam jedan od tih boljih pa opet ništa ne valjam….Možeš naći i kakvog vodoinstalatera, dimnjačara, poštara ili sportaša koji dere ko sivonja, ali što ćeš s njim poslije deranja…i kako ćeš ga takvoga odvesti na prijem u firmu?…Jesi li kad razmišljala o ženskima»?

« Nisam…Nje mi palo na pamet…Ne mislim da sam za takvo što».

«Imam jednu frendicu…U situaciji je kao i ti…Kako bi bilo da vas upoznam»?

« Pa ne znam….Ako ti kažeš…Razmislit ću…Nije mi do sada palo na pamet».

« Možemo dogovoriti odmah….Dođi u «Boussole» u nedjelju navečer…Anette… Mlada, lijepa, inteligentna…književnica na početku karijere…i to dobra…Mislim da bi to bilo dobro rješenje i za tebe i za nju…».

« Pa nisam baš sigurna da sam za takvu vrstu ljubavi».

«Zapravo bi ti najbolje bilo zaljubiti se u prvog koji naiđe i ne misliti na ove praktične stvari…Ali to rade djeca sa sedamnaest…osamnaest…Romeo i Julija…balavac koji bi nattakao muhu u letu i jumferica koja bi se nabila i na zavjetnu svijeću kako joj se dolje upalilo… Ofelija upaljena jumferica i Hamlet samoljubivi glupan…Nađi mi ozbiljna čovjeka koji se zaljubio…osim u samoga sebe…Može se čovjek, u tvojim godinama i zaljubiti…ali to donosi samo bespotrebne komplikacije i više štete neg koristi. …Zamisli još da se moraš i udati…i trpjeti jednog od onih gore spomenutih do kraja života….»

«Ne mogu ni zamisliti».

« Ponoć je Isabelle. Imamo mi pametnijeg posla…».

Zaobišla je stol…Razvezala svileni penjoar…Ja sam dotle skinuo sve sa sebe… Natakla se na harbiju i zaljuljala guzom da se bolje namjesti…Gricnuo sam je za kruškice koje su mi plesale pred očima. Blaženo se nasmiješila i nastavila naticati.

« Kako bi poslije ovoga mogla poželjeti ženu….Ni u ludilu».

«Ostavimo to za nedjelju».

U subotu sam se otišao oprostiti s Marie – Claude.

Spavali smo ugodno…naplatio pristojno, a usput je sredila sve sa Jeanette u St. Tropezu…Sve će me čekati spremno u utorak ili srijedu kad god dođem.

Nazvao sam Jarmilu…Bila je u Compiegnu….Vidjet ćemo se u ponedjeljak.

U nedjelju navečer sam došao ranije u «Boussole» i čekao s Charlusom i ekipom dolazak mojih nimfica.

Prvo je došla Anette pa Isabelle. Poznaju se od ranije, iz viđenja, baš iz «Boussole» preko Marie – Claude i Charlusa.

Posjeo sam ih jednu do druge, poticao razgovor, naručio jelo i piće za sve i kad sam ocijenio da već počinju pričati o svojim intimama ustao se ispričao da sutra idem na dvadesetak dana u St. Tropez, da ću ih morati napustiti i izvukao se ko kurva, ko pravi podvodač, ostavivši ih i ostavivši im vrijeme da ga koriste kako znaju.

«Hoćeš li doći do Badnjaka»?

«Ne znam …Nisam siguran…Javit ću na vrijeme».

U ponedjeljak sam otišao rezervirati rent-a-car za utorak, spakirao se i navečer odmoran i oran dočekao Jarmilu, dvaput je počastio neumjerenim naticanjem i u utorak ujutro se oprostio i s njome.

Nije joj bilo pravo.

« Mogao si, preko praznika, s nama u Megeve».

«Ne volim snijeg i hoću biti sam….Odmoriti se. Osim toga u Megevu nisi sama…S mužem si….vjerojatno još i kćer i unučići…Ko bi trpio sva ta majmunisanja, glume i skrivanja po selu u kojem svak poznaje svakoga».

« Kad se vraćaš»?

«Ti ćeš biti prva koja će to saznati».

U devet sam već izlazio iz Pariza i tutnjio prema Lyonu.

Da vozim direktno do St. Tropeza…? Što će mi to? Stat ću u Avignonu na ručak i večeru u «La clè» na pužiće na leći….Javiti Jeanette da me čeka u srijedu.

Tako je i bilo.

Jeanette me čekala pred Lučkom kapetanijom, kako smo se dogovorili. Tek što sam parkirao, priđe mi punašna dama u godinama….Osmjeh od uha do uha:

«Vi ste od Marie – Claude»?

«Da….Kako ste me poznali»?

«Da ste goli poznala bi vas još brže».

«Kako»?

« Marie – Claude mi je poslala fotku vašeg akta…Sjajna je».

«A, tako».

Odmah iza luke i glavnog trga uz luku, je bilo nekoliko vila, u zelenilu…Jedna od njih je bila od Marie – Claude…Sličila je na onu u Parizu…samo nešto manja.

Jeanette mi pokaza gdje se šta nalazi:

«Ako vam bude nešto trebalo…imate telefon…Ja sam uvijek kod kuće».

«Gdje ima dobar restoran»?

«Svi su dobri….Najpristojniji «Le vieux port»…»Stara luka»…Samo mu ime govori gdje je…Spomenite gazdi Marie – Claude i bit će te čašćeni kao princ…To je i njen restoran….Kad je u St. Tropezu tamo je najčešće…».

Raspakirao sam se i bacio u krpe. Izmoren putom spavao sam sve do predvečerja.

St.Tropez je bio poluprazan…kao naša dalmatinska mjesta zimi. To je, zapravo, mali, nekada, ribarski gradić, pretvoren nekim čudom u mondeno ljetno prebivalište svjetske gospode ni blizu lijep kao Primošten ili Trogir…Najviše bi, po mome, naličio na Jelsu, Sućuraj, Supetar ili Novalju.

Približavao se Božić pa su sve bolje jahte otplovile prema Južnim morima ili Karibiku. U luci su bile one manje koje tu zimuju s ponekim članom posade za čuvanje.

Tu i tamo je radio poneki restoran i bar.

Svratio sam u dobro mi poznati bar u uličici kod glavnog trga…Ljeti je tu ordinirao cvijet kurava i skupih dama za iznajmljivanje i pratnju vlasnika jahti i njihovih gostiju. U baru je ostalo samo nekoliko ocvalih koka druge kategorije na uslugu slučajnim prolaznicima slabije platežne moći i lokalnog muškog stanovništva…Bolje su otišle za suncem i jahtama.

Sjedoh do jedne koja mi se činila najofucanija i najstarija, dakle, najrazumnija i objasnih joj da se u Parizu bavim istim poslom kao i one ovdje, da nisam za tucanje jer sam tu na odmoru, ali da bih rado popio piće u društvu i naravno platio. Bilo je u redu. Pijuckali smo šampanjac i otvarali kurvanjsku dušu jedno drugome.

«Doći ću i sutra».

Ispratila me do vrata:

«A stvarno nisi za čudo od seksa…Kod vatrene Bijou …U pola cijene»?

«Nisam… dosta mi je čuda…Doći ću sutra na piće… Procente, nadam se imaš»?

«Imam…Bit ću tu».

Potražih «Staru luku». Restoran je bio prazan…A tko bi i bio. Dečki s brodova su štedjeli i jeli na brodovima…Tropežani u svojim kućama….Za stolom kod šanka su sjedili sami jedna starija dama i očigledno gazda koji se skoči na moje iznanadno pojavljivanje i smjesti za stol do prozora.

«Za što smo»?

«Vi ćete mi reći….Marie – Claude mi je rekla da ste najbolji».

«Marie – Claude»?

«Da….Prijatelji smo …Ona mi vas je preporučila».

«Marie – Claude….Za boga….Samo sjedite…Sad ćemo nešto smisliti».

«Nešto jednostavno….Malo ribe…Škampa…Ništa posebno…Tu sam da večeram».

Otrčao je u kuhinju….Zatim donio čašicu bijelog vina… sjeo sa onom starijom gospođom i za pet minuta:

«Gospodine…Ako vam je po volji gospođa Duclos vas zove da pređete za njen stol…Prijateljica je od Marie – Claude…Htjela bi vas upoznati…Ugodnije je večerati u društvu».

Naravno da sam prešao za njihov stol i pogriješio bih da nisam. Pokazalo se, nakon što sam počeo petljati kako sam samo prijatelj i model, kod Marie – Claude, da Barbara Duclos zna puno više.

« Čujem se s Marie – Claude skoro svaki dan…Frendice smo…Osim toga sam nedavno bila u Parizu…Vidjela sam vaše aktove…Sjajni su…pravi ste komad…Marie – Claude vas jako rado ima».

« I ja nju».

«Evo …To je već bolje….Znam da se vi, kao pravi galan, ne bi hvalili, ali mi smo vam brbljave…osim toga smo i najbolje prijateljice….Nemamo tajni…Znam i detalje».

Gazda Michel je donio večeru, promijenio vino i ostavio razgovarati.

« Ne mora vam biti neugodno…Ovo što vi sada radite u Parizu radila sam i ja prije …

ah, neću vam reći prije koliko godina».

Na licu joj se javio sjetan osmjeh…

«Ma nije mi neugodno…Ne radim ništa loše…To jest ono što radim, mislim, da ne radim loše…Barem se dame do sada nisu tužile».

«Dapače…Marie – Claude vas jako hvali».

« Lijepo je čuti».

«A, ako vas Marie – Claude hvali onda ste sigurno jako dobri…»

«Pa i nema baš neke posebne zahtjeve».

«To me čudi….Ranije je imala».

«Godine».

Zatim smo jeli…pijuckali….Pridružio se i Michel pa smo pričali o drugim stvarima, a na polasku me pozva da u subotu dođem kod nje na večeru i party….

«Zapravo, dođite u petak da nastavimo ovaj razgovor…U subotu će biti previše ljudi… Volila bi s vama razgovarati nasamo».

« Kako da vas nađem»?

« Doći će šofer po vas…Često dovozi i Marie – Claude…Budite u sedam kod kuće. Otprati me, Michel».

«Ja ću».

Pomogao sam joj ustati, dodao štaku….naslonila mi se na ruku da samo pređemo preko puta lokala do luksuznog bentlya ispred kojeg je pristojni, livrirani momak već otvarao zadnja vrata.

U petak, nešto poslije sedam, smo već klizili prema plaži «Tahiti», koji kilometar od Tropeza.

U raskošnoj kući razlomljenih pravougaonika od betona i stakla, a la Le Corbusier, na katu pred staklenim zidom, okrenuta moru, me s bijelim vinom čekala Barbara Duclos.

Ostavila je knjigu, pružila ruku na poljubac i pokazala mi stolicu da sjednem.

Vani se dizalo jugo, guralo gvalje mora prema obali i razigravalo krošnje pinija u vrtu.

«I kako vam je u Tropezu»?

«Ne može bolje. I sam sam iz jednog ovakog mjesta na jugu, samo što nije na moru, nego u zaleđu i vrlo sam često bježao iz Zagreba u mir provincijske zime. Osjećam se kao u Čapljini…samo mi je još bolje, jer ne poznajem nikoga i nemam nikakvih obaveza….ni prijateljskih ni porodičnih…Sve vrijeme je moje…Bolje mi je nego u Parizu….».

«Samo koliko će vas to držati»?

«Dok drži drži….Nisam od onih koji misle na sutra».

«Marie «! Dotrčala je mala, poširoka crnkica… »Donesi još vina, a večerat ćemo oko devet….I kako vam je? ….Sviđa li vam se ovdje » ?

« Jako mi se sviđa…More….Pinije…Ova kuća…Prostor…Zid od stakla na more i zid od stakla na park i pinije… a la Le Corbusier… ».

“Nije to a la Le Corbusier….Ovo je Le Corbusier”.

“Oho”.

“ Moj pokojni, Jean – Claude i Jeanneret-Gris su bili prijatelji. Ostao bi često i po nekoliko dana uživati i raspravljati o arhitekturi i životu s Jean- Claudom sve dok nisu otišli u nebesku kuću, vjerojatno sličnu ovoj…s puno svjetla i funkcionalnu ».

« Možda čak sjedim na istom stolcu » ?

« Vjerojatno. Dizajnirao je naravno i stolce….Možemo i dalje razgovarati o namještaju, ali sam vas zapravo pozvala da se dogovorimo o poslu ».

“ O poslu se ne možemo dogovarati, jer sam na odmoru”.

“Ni o kakvom poslu”?

“Ni o kakvom”.

“A spajanje ugodnog s korisnim….Vaš posao…Tucanje”.

“Kad radim radim…Kad se odmaram…odmaram…Sad ne bih radio da vam je od zlata”.

“Niste valjda pomislili da bi vas za sebe angažirala”?

“Zašto ne”?

“Pa pogledajte kako izgledam”.

“Za ovo što ja radim izgledate odlično”.

“A nisam vam malo prestara”?

“Pa nećemo trčati…Legneš…malo raširiš nogice i to je to:

Živio ti meni, bio živ i zdrav,

što se pice tiče, nisam siničav.

Ali sad sam na odmoru i imam love i ne bi radio da mi se naguzi Merlinka u doba svog najluđeg šibanja”.

“A ne biste zaradili nešto love sada kad možete pa pričuvali za sušne dane”.

“Ni govora…To nije moj način….Ja sam odgojen u socijalizmu…Čuvati bijele pare za crne dane…gomilati kapital….to je vaša filozofija….Moja je filozofija “zadnjih pet stotina”.

“Što bi to imalo značiti”

“Pet stotina dinara je u mome svijetu jedan dan preživljavanja….i uvijek, barem je tako bilo do sada, kad spadnem na zadnjih pet stotina pojavi se nešto, nekakav posao, honorar koji ti danese novih pet stotina ili pet tisuća da proživiš još neko vrijeme….To mi se desilo i prije dva tri mjeseca u Parizu….Kad sam ostao na zadnjoj tisući franaka…to je kod vas zadnjih pet stotina…našla se Marie – Claude i još neke dame u nježnim godinama i ponudile mi izdržavanje…Kad prestanu one…pojavit će se nešto novo….nekih novih pet stotina”.

“ Za ovo što sam ja smislila ponudila bih vam više nego što možete zamisliti”.

“Neću….Imam dovoljno”:

“Dovoljno…Što to znači dovoljno…Dovoljno postoji samo kao riječ inače u životu ne postoji”.

“Kod mene postoji….Da mi date milion franaka…svakako bi ih uzeo, ali da moram raditi za milion franaka ne bih…puno je to posla….Kad imam za škampe jedem škampe…Kad nemam za škampe jedem grah, a kad nemam za grah imam za sendvič”.

“ A ako nemate za sendvič”?

“Jebeš čovjeka koji ne može dva dana gladovati…Evo Isus i Sveti Antonije Pustinjak su bili u pustinji bez hrane i vode četrdeset dana i opet su preživjeli. Da sada nisam ovdje i da ne uživam u ovoj ljepoti i ugodnom razgovoru uz izvrsno vino i poslije, vjerojatno, izvrsnu večeru bio bi u Zagrebu i u nekoj špelunki nalijevao glavu lošim socijalističkim bućkurišem, s prijateljima i pritom bi još istresali džepove skupljajući pare za još jednu litru…I bilo bi mi dobro”.

“A kako se tamo …u tom tvom”lizmu” dolazi do love”?

“Lako i…teško. Dama, koje bi te mogle izdržavati, nema…Ne mogu ni sebe… Eventualno možeš dobiti ručak…večeru i piće…ako jebeš po kućama, a i tu te nekad posluži sreća nekad ne…zavisi kako dama kuha…Filmska produkcija je mala i zapadne te tu i tamo odigrati nekog negativca ili priglupog partizana, ili ilegalca antifašistu ili govno od policijskog doušnika…Konkurencija je velika…uloga malo. Evo u ovo vrijeme, baš sada pred Božić ima dosta posla. Snimaju se neke zabavne emisije pa možeš odigrati u nekom skeču kakvu budalu da nasmiješ umorne socijalističke trudbenike ili u Pionirskom gradu i po školama igrati Djeda Mraza”.

“Što vam jet to”?

“Pere Noel….Lani smo baš u ovo vrijeme Nada, Darko, Oto, Veseljko i ja cijeli prosinac mlatili lovu u Pionirskom gradu. To ti ide ovako: Nađe se jedan dobro glupi tekst….što gluplji to bolje…formira se razbojnička glumačka družina za otimanje para nevinoj dječici….nađe se muzičar….to je kod nas bio Veseljko…jedan mladi genije, dirigent i pijanist koji bi mogao nastupati u “Odeonu” da nije zaglavio u socijalističku kulturnu prijestolnicu Zagreb i zakupi se prostor negdje u Zagrebu ili se u goroj varijanti ide od škole do škole i od radnog kolektiva do radnog kolektiva… Te smo godine imali sreće i dobrog menadžera pa nismo morali lutati po gradu od škole do škole i od tvorničke hale do sala za sastanke samoupravljača nego smo postavili podlu zamčicu u pristojnoj dvorani  u Pionirskom gradu. Došli bi ujutro…obukli se u nekakve zečeve, klovnove i ostale životinjice….Veseljko bi lupao po klaviru, a Nada, Darko i ja bi revali budalaste pjesmice i pričali gluposti…Oto bi se obukao u Djeda Mraza, naljepio bradu i brkove i dolazio na kraju predstave dijeliti darove koji su bili kupljeni od sindikalne podružnice poduzeća u kojem su radili roditelji…, obično bombone čokolade i poneka igračka….poslagani na saonice koje bi ja i Darko, natukavši na svoju glave jelenje glave, uvukli na scenu….Djeca su samo to i čekala pa si na sceni prije toga moga pizditi što ti padne na pamet i pjevati kako te volja”.

“A estetika…a moral”.

“Jebeš estetiku i moral kad je ručak u pitanju…Prvo žderanje pa onda kultura. Igrali bi,cijeli prosinac, dnevno po pet – šest takvih prestava i namlatili se love sve do proljeća. To ti se zove socijalistička prostitucija….Užitak nikakav, a jebanja do za vrat…”

“A ovdje je bolje”.

“Ne puno…, ali je ipak bolje natezati Marie – Claude i Jarmilu nego da tebe netko nateže”.

“A i draga Jarmila je u igri”?

“U zajebo sam se….pa dobro i Jarmila i Isabelle….Znaš ekipu”?

“Znam”.

“Ne govori Marie – Claude za Isabelle….za Jarmilu zna”.

“I na ljuti se”?

“Nema se što ljutiti…Jarmila je bila prva…Natakla se na prijateljicinu imovinu”.

“Evo…zato sam te i zvala…Imam sličan problem…Ovo kad sam govorila o poslu nisam mislila na sebe nego na Celine”.

“Na Celine”?

“Polako…

Došla je Marie servirati večeru pa smo zastali u razgovoru….U pauzi nakon prvog pjata:

“Polako…Celine je jedna vrtoglavo lijepa picica…Kakva sam ja bila prije trideset i malo više godina…Poslije smrti Jean- Clauda sam neko vrijeme bila pristojna i dosta sam se povukla iz života….Dok nije došao Robert…prijatelj i mlađi partner mog pokojnog muža koji je cijelo vrijeme našeg braka patio i klečao i skvičao pred mojom zatvorenom rupicom….Sad mu se pružila prilika…a i meni je samoća počela dodijavati….Uz to bila sam još u formi i za potrošiti i željna svega što mi moj puno stariji muž nije mogao pružiti…Takozvana ljubav na drugi pogled…Nije me trebao puno nagovarati…Otvorila sam se sama…Bilo nam je dobro desetak godina…Ma što dobro …izvrsno… dok nije upoznao Celine…Stari jarac…producent…ona mlada glumičica u usponu i kud ćeš bolje…U početku sam mu gledala kroz prste, ali se prije dvije godine odselio sa Celine”.

“I gdje sam ja tu”?

“Pozvala sam sutra  Celine na večeru. Čim ne radi Robert je skloni u St. Tropez da ne vrcka po Parizu…Tu je u njegovoj kući dobro čuvana od domaćice”.

“Aha…I sad bi ja trebao nataknuti Celine i nabiti Robertu rogove”?

“Tako nešto…”.

“To bi ja trebao sad biti Zoro osvetnik, Jean Valjean, Grof Monte Christo i Stojanka majka Knešpoljka : “Osvetu svetu osvetu”….

“Tako nešto…”

“ Hoćeš se osvetiti njemu ili njoj”?

“ I njemu i njoj”.

„I njemu i njoj…? Gdje ti je kolegijalnost? Što je to ona učinila što nisi činila ti kad si bila u njenim godinama…Ništa…Natakla se na kokot koji je bio tvoj…Jean- Claude sigurno nije bio nevin kad je krenuo s tobom…I ti si se natakla na njegov koji je pripadao nekoj drugoj…Barem bi mi sponzoruše morale biti solidarne…i podržavati se međusobno…Sponzore zajebavaj koliko te volja…Cura nije kriva ništa…osim što je mlada i valjda lijepa kako ti kažeš…Da je tvoj čiča nije ponudio i poludio za mladim mesom ne bi se ništa desilo…“.

„Što vi predlažete“?

„Njemu ćemo nabiti rogove, ali da ne napravimo štetu maloj. Nije napravila ništa što se ne radi u tim godinama…Hoćeš biti glumica…Producent ti pod guzom…Poso je poso….Mi se umjetnici moramo podržavati…Težak je to život nas umjetnika …a ni sponzoruši starom kriplu nimalo lakše”.

“Ali gdje mi je tu zadovoljstvo…ako on ne zna da ima rogove”?

“Znaš ti, a možeš mu i u nekim navještajima…iz nepouzdanih izvora i to provući do ušiju…Samo ništa direktno da ne oštetimo kolegicu…Tebi se neće vratiti ni ako je ostavi….Što iz nelagode…što iz dobre pozicije da može i dalje naticati mlade…To je samo šteta za malu….Za tebe nikakve koristi…Nije ni njoj lako…”

“Ah nije. Legne na leđa …malo se izdahće …i to jedanput, dva put tjedno…ako i toliko u njegovim godinama. Tebi je puno teže…Ti ipak moraš raditi”

“ Ma vraga radim…Više mi je to zadovoljstvo…Uostalom ja sam ipak u boljoj poziciji.

Ti si pravila karijeru pa si morali paziti s kim…kako…ko ti može pomoći…Truditi se sa pravima…Obično starijima…Ti si pravila karijeru kao i sada mala Celine, a ja samo tucam i ne razmišljam o posljedicama…Ako je loše…loše je njima…Ja jebem …meni je dobro…”.

Marie je unijela jastožića, rastrančirala ga i promijenila vino.

“ Mislim da je curama…Sjeti se sebe….više stalo do malo pažnje, nježnosti, priče, sigurnosti, a naticanje je samo kruna odnosa …moglo bi se reći da je pica plaća muškarcu za ono što plaća…One su spremne čak i oprostiti loše tucanje ako je sve ostalo uredu…mislim…čizmice, bunda i karijera…”.

Smijala se.

“A ovo je podlo. S vama bi se dalo pričati”.

“Pa pričamo. Čitav život mi je prošao u priči…u lijepoj priči. Tamo kod mene sam bio talentiran i isto tako sam lijepo pričao…onda sam promijeno podneblje i ostali su mi samo talenat i lijepa priča…k tom sam dobio i nešto sofistificirane francuske pice i uživam u isto takvim lijepim jelima i vinima…evo ovdje i u prostoru koji je isti takav i sa damom koja odgovara takvom prostoru, takvim jelima i takvim vinima”.

“ Mogli ste i tamo koristiti svoje priče i talenat…”.

“Da, ali bez ovake sofistike…Trošiti život na ćevape i bućkuriše dok se samo na dva sata leta prostire ovakva raskoš je čisto gubljenje vremena…Dok tamo naprave jedan dobar “Talbot” ili “Givry” meni više neće trebati, jer ću biti na zelenom čaju, mineralnoj vodi i lijekovima…A talenat i razum ti u takvim kulturama samo smeta… Nije ni u Francuskoj puno bolje pa se ni ovde ne mislim baviti takvim lapalijama kao što je kazališna i filmska umjetnost…Ovdje se bavim ljepšim i uzvišenijim stvarima…”

“ Uzvišenijim”?

“ Najuzvišenijim…Ja jesam jebačka zvijer sklon lakom životu i iznajmljivanju za sitnu lovu…ponekad malo i glup, ali nikad jednostavan…Samo tucanje nas svodi na životinje, a erotika puna mašte je uzvišeni i intelektualni čin…Obično tucanje često završava u banalnostima…Onda je bolje drkati…Pravi život je erotika  …otimanje vremena smrti. Dobar orgazam je mala prevara vječnosti…S tim se ne može uporediti nikakva umjetnost “…

“Znali ste to od samog početka”?

“Vraga sam znao…Ušao sam u kazalište kao da ulazim u raj…I mogao bi biti raj da nekome treba…Treba samo ljudima koji su u njemu…Ali skučen prostor, dominacija ideologije koja dirigira i trend i talenat…Granice uma svedena na podobonost…

Isplivaju vještiji, neki čak i bez talenta, a ostali se zajebavaju s preživljavanjem. Možeš ući za stalno u ansambl nekog državnog kazališta, ali se onda pozdravi sa slobodom…Biti slobodan i imati neku lovu…ne puno love…tek toliko da spojiš kraj s krajem u umjetnosti mogu samo rijetki…Evo sam jedan od tih…I kad se vratim bit će isto”.

“Zašto bi se vraćali…Tu imate sve…Život, interesantne dame, vino….”.

“Zajedljivi ste, Barbara…Znate vi zašto…I sami ste odustali od karijere radi takvih stvari kao što su ova vila,vjerojatno još jedna u Parizu i love da je ne možete potrošiti da imate tri života…I šta…Pričate ovdje s jednom polupijanom budalom s dalekog Balkana”.

“ To mi se čini sasvim  u redu…Da nisam u mladosti naporno radila donjim dijelom tijela sada bi štrapacirala gornji u priči sa još gorom budalom u ko zna kakvoj podstanarskoj sobici bez jastoga i bijelog s pješčanih obala Loire…O pogledu na more i valovima koje valja jugo da i ne govorim”.

“ Čovjek je zajeban slobodom…Ostati tu i prebirati po nezadovoljenim međunožnim rasporcima i zanemarenim rupicama francuskih dama nije loše, ali plaćaš slobodom i kreativnost je svedena na osnovne položaje iz Kamasutre…U onom zarobljeništvu i svim ograničenjima koja te skučavaju ona je ipak besakonačna…Biti slobodan u najgoroj rupi je ipak nešto drugo nego zarobljen u svili i kadifi…Ostat ću tu još ovu godinu…možda ni toliko, a onda idem preživljavati u slobodi neimaštine”.

“ Mi smo mislili da je sloboda tamo odakle vi dolazite…Ovo ovdje smo smatrali zatvorom i dužničkim ropstvom…U mome se društvu pričalo o slobodi i uvijek je sloboda bila tamo odakle vi dolazite…Jean – Paul i Simone su imali puna usta slobode i komunizma”.

“Sartre i Bouvoire sa svjetlih pariških bulevara i sunčanog Tropeza lako govore o svjetlu na kraju tunela negdje daleko u Sibiru…Da bili smo slobodni…Bili smo oslobođeni od materijalnih dobara, ali smo to morali platiti duševnim dobrima… slobodom i uživanjem u “Talbotu”. Bili smo slobodni da služimo ideji koja će popraviti svijet i učiniti ga boljim, ali negdje u budućnosti koja nikako da stigne”.

“Pa pravo da vam kažem ja se baš nisam puno tim bavila…tom politikom…etikom…  i perspektivama stanovnika planete….Imala sam dovoljno svojih zahtjeva, ali se u kružoku oko Jean-Paula i Simone često o tome pričalo”.

“Dokona naklapanja dobro najedenih pametnjakovića. I ja sam imao puno bolje mišljenje o Europi sve dok nisam u nju zalutao…Europa kao podrazumjeva slobodu i mogućnost da se bude protiv…Što je jako važno u umjetnosti…Ako nije protiv nije umjetnost…I tamo i ovdje sve što nije za već je protiv, a zavisiti o slobodnoj volji i duhovitosti činovnika može samo budala…Sve što i samo sluti slobodu je sumnjivo i protiv tih skučenih i ideologijom sparušenih mozgova…Samo su posljedice onamo i ovdje različite…Ovdje te samo izoliraju, a tamo to isto samo ti pri tome oduzmu i sredstva za život, a u gorim slučajevima skuče izolaciju na nekoliko kvadrata ćelije.

Sve što je slobodno je automatski protiv čak i najnevinija apstrakcija se proglašava larpurlartizmom, koji je, ne znam zašto, poguban i nepoželjan…Ako te ne shvate od prve već si neprijatelj naroda, a ako si slobodan zarobljeni um te ne može shvatiti.

Nama, glumcima je još i lako. Kurčiš se po sceni i ostavljen ti je dosta širok prostor, bez obzira u kakvim komadima igraš, da možeš kolutati očima, lamatati rukama i izvoditi svakave neprirodne kretnje pa postaješ ljubimac naroda koji ti aplaudira zapanjen tolikom količinom bezumlja”.

Prdio bih ludije još jer mi se otvorio kakokotnjak da na sreću ne dođe Marie i donese:

“ Što je to Marie”?

“File od dorade na zapečenom kupusu” .

“ Nije ni kod nas bolje…Priglupi galeristi i producenti koji podilaze ukusu osrednjih… Novac…novac…novac…”

“Ali ga barem ima…Kod nas je sve to samo po sebi razumljivo samo što duhovnoj bijedi priskače u pomoć i materijalna…Evo kušam ove dorade i hrskavo zapečeni kupus i nemogu se oteti utisku da dosad nisam živio u zemlji koja ne da je u teoriji zavjere nego sama zavjera. Nakon gulaša i pljeskavice ti ne pada na pamet dobro vino, kojeg ionako nema, nego pivčuga, koja je sama po sebi zločin, a onda da bi sprao taj odvratni okus u ustima prihvatiš se hašiša, napušiš ko stoka i prikolješ prvog prolaznika da mu otmeš lovu i prebaciš na jaču drogu. Pljeskavica u kajmaku, kobasice i ćevapi u somunu tjeraju u kriminal.

“A ovo tu pred nama”’?

“ Lijepa klopa, dobro vino…Dobro jesti i piti pobuđuje mišljenje. Lijepe svari…lijepe misli…Bolje da ti preko jezika prelaze lijepe stvari nego ružne. Jezik je, mogli bi reći, klitoris mozga…Ti to sigurno dobro znaš…Preko tvoga su prelazili i dobri i loši”.

Smijala se.

“Samo se smiji…Većini ljudi je svejedno što jedu i što jebu…Većina ljudi su svom potentnom ludilu svinje, majmuni i psi i govore o guzicama, sisama…što ja smatram ponižavajućim…Prvo pogledam u lice i oči…porazgovaram…”.

“ Onda bi ja kod tebe….Smijem vam reći ti….? …mogla imati nekakve šanse“.

“ Naravno…Samo ima jedan mali hepjek…začkoljica…Bez sumnje položaj ove kuće..

ova kuća…svila i kadifa, raskoš pridonose uživanju…Ja i inače pridajem veliku važnost duhu samo ako se tijelu nema što zamjeriti, jer ako ćemo po savjesti, ako bi od ovih dviju draži jedna morala izostati rađe bi se odrekao one duhovne; ona nalazi bolju primjenu na nekim drugim mjestima… Ali u ljubavnim stvarima koje se prvenstveno odnose na gledanje, dodir, može se štošta učiniti bez duhovne privlačnosti, a slabo ili ništa bez tjelesne… Tjelesna ljepota je stvarno preimućstvo žena… Mene privlače dobrota, plemenitost i skromnost, ali kad se radi o jebačini dobro prkno, dobre sisice i privlačno međunožje su kudikamo privlačniji…Lijepo je da je žena duhovita i pametna no bez toga se može nekako, ali bez poletne pice nikako”

“ Ovo mi nije trebalo…Ali barem si iskren…Govoriš jedno iskreno, a onda nešto sasvim drugo i opet iskreno…Glumački talent ili nedostatak morala”?

“ Ma ja se zapravo krećem u trokutu koji je obilježan trima točkama…krećem se između ushita životom, zajebancije i pragmatičnosti…I to se vječno mijenja…Čas prevlada jedno…čas drugo. Biti licemjer je jednako tako dobro kao i lagati; čovjek se osjeća nekako toplo i postiđeno”.

“ Dobro je da priznaš…Puno ljudi niti zna išta o sebi niti priznaje i kada zna… Ja mnoge svari skrivam…Čovjek sa toliko grijeha ne bi se baš toliko trebao razmetati iskrenošću…”.

“U čemu bi mi to moglo nauditi…Da izgubim dobar glas…Kakva bi ja bio sponzoruša da me bije dobar glas”.

“ Marie – Claude priča sve najbolje o tebi”.

“O donjoj polovini…Ne vjerujem da mi je hvalila karakter…Osim toga to bi, zapravo bilo  nekarakterno…Zamislite kurvu koja se hvali karakterom…Ja ne mogu…To je u samim korjenima cotradictio in adjecto…Razvratni ispadi u koje sam se upuštao nisu, hvala Bogu, od najgorih i ja sam ih poslije osuđivao…Znam ja da to nije moralno i da sa te strane ne valja, ali valja s druge strane…s one nemoralne, tjelesne…i nemoralnost je jedna vrsta morala…jedna strana morala…ona ljepša…Ja znam da ne valja, ali dražima života pružam suviše malo otpora i štoviše lako dopuštam da u meni prevagne ona gora strana, jer znam da me poslije prljavog valjanja po laži i grjehu čeka ugodno valjanje po krevetu, a ako je pritom grešnica lijepa goni me u sve veće grijehe pa ih činim s radošću i spreman gorjeti na vatri pakljenoj..Tko ne bi riskirao malo pakla i vatre pakljene za komadić pice i njene vatrice”.

“Sjećam se sebe…Kad griješnica griješi, griješi svim svojim porocima zajedno”.

“ Potpuno se slažem. Samim tim što pričamo ove gluposti o grijehu…Što pričamo o grijehu kao da postoji…Misliti da postoji kao moralna kategorija govori dosta o nama   i o našoj, zapravo, nevinosti…Nevinost u tebi i očigledno u meni je ona urođena nevinost…Malo je snage u njoj i vrlo često biva pobjeđena onim drugim što je u meni pa je se lako odreknem i popustim tijelu koje je često bolji savjetnik od razuma.

Razum mi poslije kaže da sam pogriješio i kori me žestoko, ali to ne bi uspio domisliti da prije toga nisam zgriješio”.

“ I kod mene je tako…Bilo je tako dok sam bila mlada…dok sam mogla beskrajno griješiti…Kao da pričaš o meni kad raščlanjuješ sebe…Morala sam se zaljubiti da s radošću raširim noge…I bila sam stalno zaljubljena…Čak i kad bi se radilo samo o lovi ili samo u ulozi na filmu i …samo o koristi…Koristoljublje je,vrlo često,dobrodošlo i podiže nivo strasti…Dobro je tucati se iz ljubavi, a još bolje kad od tog imaš i neke koristi …To dodaje strasti još koji ružin trn da te bocne u pohlepno dupe pa onda puno bolje vrckaš nego kad je samo ljubav u pitanju. Ljubav je neupitno potrebna… kao i korist… i pomažu si uzajamno…Slutim da smo na dobrom putu da večeras zaspemo umirene savjesti”.

“Ja spavam sasvim dobro…Meni će više pomoći vino”.

Ušla je Marie, ugurala kolica sa sirevima iz raznih krajeva Francuske i voćem. Promijenila čaše i vino…Sad je na stolu rumenio “Givry Chambertin” i razgovor je krenuo u poslovnom pravcu…Ako vodite poslovne razgovore servirajte jako crno vino i uspjeh je neizbježan…Diže potenciju, a umanjuje oprez.

Barbara je pričala neke svoje avanture iz mladosti…Oči joj se zacaklile, obrazi zarumanjeli i postala je čak i lijepa jer je iz nje izbijala nekakva zaboravljena strast.

….Sjećala se raznih kokota…raznih zamamnih ljudi…zamamnih noćiju…prevara…

Pri tome je tako lijepo opisivala položaje, uzdisaje, pohlepu i razvrat da mi je postajala sve privlačnija…U jednom trenutku sam se morao uštinuti ispod stola za već odrvenjelu harbiju…da se smiri…da ne luduje..da se ne izlaže rizicima.

To sam joj i rekao…Nasmijala se:

“Onda nećemo više o tome….Mada to ne bi bilo loše…Nisi mi bio prvi, ali bi mogao biti posljednji…što je veća čast…”

“Da onda bi se stvarno iskazao kao umjetnik…U nebu se vjerojatno sjećamo samo prve i posljednje to jest prvog i posljednjeg” .

“ Ah, mladost bi trebala trajati nešto duže….Sad mi je samo spavanje na pameti…Što ćemo sa Celine”?

“ Posao sam uvijek shvaćao ozbiljno…profesionalno….Celine nema love da to plati, a ja bez love ne radim…Dosta mi je…Najebo sam se ja sirotinje”.

“Platit ću ja….Dakle”?

“Neću te derati…Deset somova za svladavanje prepreka i brana, šarmiranje i prvo tucanje, a ostala tucanja dva soma…i ako bude kakvih neplaniranih troškova…Ako hoćeš da je okinem samo jednom…onda samo deset i tako mi se ne radi s mladim obeskurčenim bjesnuljama”.

Pružili smo si ruke.

“Marie…Marie…Pozovi Rikija”.

Riki se stvorio za čas i malo potom sam bio u krevetu spavajući i ne misleći ništa.

Rikiju sam rekao da sutra ne dolazi po mene…Znam gdje su pa ću doći sam.

Do Celine se na partyu nije moglo. Prije bi došao do trezora u Fort Knoxu. Nad svakim pokretom male vrtoguze jebačice je lebdio strogi pogled kopca… gospođice Bottin, domaćice i čuvarice neiscrpnog i razbludnog blaga gospodina Roberta. Kod Celine je sve bilo na gore…u vis…Prćasti nosić kojim je parala nebo, nadrkane sisice koje su gledale u istom pravcu i visoko uzdignuta guza na kojoj se minica samo što nije raspala…Digla bi ga mrtvacu…Što je vrijedilo kad je uz tu ljepotu, prateći je u stopu, bdjela uštogljena, čvrsta, srednjovječna usidjelica nalik maćehi iz Pepeljuge. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da zapodjenem razgovor odoh do Barbare:

“Ovo neće ići…Treba mi tvoja pomoć”.

“Reci”?

“ Od ove mrke usidjelice ne mogu Celini na puškomet…Jedino što mi ostaje je da se ubacujem gospođici Bottin…Kako joj je ime”?

“Katty…Caterinne”.

“Ovako…Ja ću se sada početi ubacivati Caterinne…Pristat će sigurno…Uz ovaku facu i ponašanje sigurno se nije natakla već godinama…a u godinama je kad se žene najviše vole naticati…Ako i to moram nataći platit ćeš posebno”.

Smijala se. Smijala se tako slatko i glasno da su nas svi u čudu gledali…

“ Nisam se nasmijala ovako…ne znam kada…U redu platit ću…Što bi ja to morala učiniti”?

“ Pružit će ti zadovoljstvo sigurno…Sjećaš li se Laclosovih “Opasnih veza”…

“Znam knjigu napamet”.

“Ja ću se ubacivati Katerini, a ti obradi Celine…Ti to znaš…S tvojim iskustvom i pričom…Možeš direktno sudjelovati u obrađivanju ljubavice svoga dragog… raspaljivati joj maštu…a ja ću odvojiti Katerinne…Bit će ti zadovoljstvo i zabava…i na tebe se neće sumnjati…Siguran sam da ti to možeš…Čak bolje i od mene…Pripremi mi teren, očisti trnje i ograde, a ja ću ga već zasijati”

“Što da pričam”?

“ Ni u kom slučaju mi ne hvali karakter…Možeš reći da me dobro plaćaš da sam pravi…da sam lak za popuznut se, zapravo, da sam drag, nježan, divlji, čvrst karakter, a lak za popuznut se….Pričaj što hoćeš samo me nemoj hvaliti. Najbolje reci da sam ti ljubavnik i da te šibam ko zvijer….To će je sigurno privući…To zvjersko deranje i da ti skine ljubavnika je zamčica se u koju se ptičice love…Zabranjeno i otrovno voće… Tko bi tome odolio…Ako sve dobro prođe lovit će ona mene, ne ja nju…Još kad joj počnem razvaljivati Katty….Možeš mislit ljubomore…Budi poetična i voli me tako će joj biti draže da se i ona natakne i iskoristi tuđeg zabavljača…Ja sad idem na umekšavanje Katty, a ti se pobrini za malu…Savjeti starih pokvarenjaka su uvjek dobrodošli mladima…kad ih savjetuje pametan, pošten i dobrohotan čovjek začepe uši”…

Otišao sam do Celine i Katty…Rekao Celine da je, na kratko, treba Barbara, a sam se počeo uvaljivati Katty. Naišao sam na potpuno nerazumijevanje…Slušala je moje udvaranje, razumjela svaku riječ i ništa nije shvatala…Nakon desetak minuta sam shvatio da mi je taktika za kurac i da je hitno treba mijenjati…Kako je izgledala kao srednjovjekovna dama tako sam se i ja ponašao kao srednjovjekovni galan i okolišao visokopoetskim udvaranjem koje bi moglo trajati mjesecima da bi se došlo do željenog cilja…Morao sam mjenjati taktiku i priču…Uzmimo Katty kao dobro utvrđeni zamak na brijegu…Vojske dolaze, nastoje prodrijeti u zamak…Napadaju živom silom i bivaju odbačene…Grade pokretne kule koje im branitelji zapale strelicama natopljenim u katran…Opsadne ovnove za probijanje vrata zasipaju strijelama i zakipjelim uljem…i kad im ništa ne uspjeva naprave opsadu, iscrpljuju branioce glađu i žeđu i računaju na vrijeme …I onda to traje mjesecima….A gdje su meni mjeseci? ..Sjetitio sam se Đurđevca i Turaka i kako su ih Đurđevčani još na kraju zajebali s pjevcem, pa i Sigeta i hrabrog, posljednjeg juriša Zrinjskog i njegovih junaka koji su tursku pobjedu, izginuvši, učinili ništetnom…

Ja nemam vremena za opsjedanje…k tome još ni ishod nije predvidiv…Tko zna kakve je sve zamke Katty postavila pred svoju mučenicu…

 

VI

Za osvajanje starih utvrđenih dvoraca je najbolja  divljačka kaubojska taktika Amerikanaca pri osvajanju Monte Casina…Stare tvrđave…stari utvrđeni dvorci ne štite od moderne tehnike…Podigneš zrakoplovstvo, natovariš zrakoplove razornim i zapaljivim bombama,…smotaš savjest, etiku i moral pod guzicu, k tome dodaš i tešku i laku artiljeriju s njezim razornim učincima i za par dana je tvrđava razrušena i put do osvajanja tvrđave i njenih blaga prokrčen. Jebe ti se za posljedice…Primarni učinci su važni…

Položio sam joj dlan na mršavi bok i povukao k sebi:

“Katty…imaš li malo vremena za mene”?

“Kako”?… i odgurnula mi ruku..

Vratio sam ruku tamo gdje je maloprije bila :

« Želio bih biti s tobom negdje na samu ».

Blago mi je odgurnula ruku:

“ Ne dolazi u obzir… i zašto”?

Vratio sam ruku tamo gdje je bila…

Nije je odgurnula…

Sljedeći sat vremena sam joj pričao što ću joj sve raditi kad jednom budemo sami, ako mi se ona smiluje i pripusti me u svoje rajske, dobro čuvane vrtove. Upočetku se crvenjela, pa blijedjela, odgurivala me i tjelom i ponašanjem…Podigao sam  zrakoplovstvo, angažirao tešku artiljeriju lascivnosti…Na tvrđavu Katty su rokale bombe i granate…zidovi su se raspadali i kad mi se oko pola noći ruka sa boka spustila među noge nije je odgurnula nego je stisla bedrima, duboko uzdahnula i zadrhtala cijelim tijelom.

Sišli smo u prizemlje, neprimjećeni od drugih i u sobi do ulaza koja je služila kao garderoba na tuđim kaputima izveli prvo divljačko hvatanje…Malo je falilo da joj ga tu ne zavučem….Trgla se u zadnji čas…

Bila je raščupana ko kokoš nakon jutarnjeg nastupa pjevca…kosa, šminka, haljina sve je bilo u neredu…Utrčala je u kupatilo da se popravi…

Popeo sam se na kat. Barbara i Celine me dočekaše.

Barbara mi je kimnula glavom i namignula da je na dobrom putu, da je Celine značajno omekšala.

Odvojio sam Celine na brzinu dok se Katty ne vrati s popravljanja štete i upitao da li i kada ima vremena…kada može biti sama.

“ Samo ujutro, poslije buđenja…negdje između osam i pola deset…Tada idem na trčanje obalom, a moja uzničarka u St. Tropez u crkvu, na misu i da donese svježe pecivo za doručak…Samo bi morao već biti u kući…Vremena je malo…”

“To prepusti majstoru…Noćas sam kod Katty, a ujutro budi spremna”.

“Kod Katty…? To je nemoguće”.

“Sa mnom je sve moguće…Zbog tebe sam gotov poševiti mrtvu anakondu ».

Pojavila se Katty…Pohrlio sam joj u susret.

Prosto je nevjerojatno koliko čovjek može biti budala, a ako uz to nema ni karaktera koliko ne odlučuje ništa. Trpa pamet čitav život u jednu glavu, a druga ga, ona šuplja vuče po bijelom svijetu. Dobro je rekao pokojni Krleža, pokoj mu lijepoj duši:» človek je črevo s devet luknji, a deveta je gluha i slepa».

Tako sam evo i ja zbog pišljivih deset tisuća franaka, a više zbog jebačke sujete i nemišljenja, spreman zajebati dobro zamišljeni odmor u prekrasnom St. Tropezu koji je mogao biti sjajan…Ali to je tako….Puno sujete, plitka pamet, pohlepa, miris mlade pice i već si u dreku do grla…Znao sam sve to…Vidio sasvim razvidno «svoje dobro jutro» i opet si nisam mogao pomoći i zaštititi se od, u valovima nadiruće, gluposti.

Sjetio sam se i kralja Salomona koji se nije stidio priznati…»najgluplji sam od svih muškaraca»…, a Pavao, učitelj pogana, u pismu Korinćanima otvoreno govori o gluposti poučavanja….I ne želi da ga u njoj itko nadvisi….

Opisivanje nadolazećih događaja bih najrađe preskočio da se nisu desile i neke veoma interesantne stvari.

Do Robertove kuće, koja je bila udaljena samo kilometar – kilometar i pol niz plažu, smo se dovezli u par minuta. Raskošna kuća na lakat, tipa meksikanske haciende, duboko u masliniku, zaklonjena redom čempresa. Celine je otišla u svoje odaje, a Katty i ja u njezine. Skinula se je dok si reko britva. Ispod stroge sive haljine ukaza se veselo čipkasto rublje od fine svile na cvjetiće dostojno boljih bordela. Zguli i njega i ukaza se mršavo, ali još držeće tijelo…Pomislih na koštunjavo voće…bademe i orahe…Ima i takvih ljudi koji više vole orahe od jabuka…Ja nisam od tih, pomislih, ali mi Katty ne ostavi vremena za dulje razmišljanje…Napaljena onim kratkim hvatanjem u garderobi kod Barbare se baci na harbiju, baci mene na krevetac i nataknu se stručno… Dugo nedirana ribica se pretvori u kobnu zamku. Nazvao bih to stručnom obradom šturca picom pri čemu pica služi ko tokarski stroj, ko škrip na stroju, a Kokot ko predmet obrade. Uzdisala je glasno i zazivala nebo tukući se po šakicama po mršavim grudima vičući:» Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh». Kad je svršila, sebično se skinu s još nadignute harbije i otrča u kupatilo. Nakon par minuta se pojavi u noćnoj haljini za spavanje do poda i kleče pred oltarić koji sam tek tad primjetio uređen u uglu sobe. Zapali dvije svijeću, uze rožarij i otpoče moliti. Na oltariću je u sredini stajalo raspelo, a sa strana dvije svete sličice, kasnije ću saznati, svete Filomene i Kattyne zaštitnice svete Katarine Sijenske…obadvije zaštitnice čistoće i nevinosti. Izmoli Zdravo Mariju, pa Očenaš pa Vjerovanje…puhnu u svijeću… uze ljiljan iz vaze, koja je stajala pored slike svete Filomena, i rožarij i leže u krevet pored mene držeći te svete stvari u rukama prekriženim na grudima…Kako nisam bio svršio, razmakoh joj noge i gurnuh pakljeni usijani žarač u grešnu rupicu…Ne pomaknu se…Ja sam radio svoje, a Katty je kolutala očima, grizla usne da slučajno ne uživa i molila.

«Bože moj. Prikazujem ti sve svoje misli, riječi i djela, sav svoj trud, sve poteškoće i neugodnosti. Daj da svako svoje djelo po tvojoj volji upravljam, sve svoje dužnosti savjesno vršim i tebi za ljubav sve radosno trpim».

Zatim se malo bolje nabila na harbiju, uzdahnula, stisnula malo jače rožarij i ljiljan.

«Bože moj. Podijeli mi milost, da budem u molitvi pobožna, u jelu i piću umjerena, u svojim poslovima marljiva i pažljiva, a u izvršavanju dobrih djela neumorna».

Čvršće je stisla rožarij i ljiljan i lagano počela mješati dupetom sve dublje dišući i sve se više natičući na uzrok grijeha i nečiste savjesti.

«Daj, o Bože da budem iskrena i vjerna onima koji se u me pouzdavaju, poštena u odnosu i radu i uredna u vladanju».

I da bi to postigla nataknu se još jače, još brže poče mješati i soptati ko umoran maratonac  u finišu pred ciljem.

«Bože moj. Daj mi također spoznati kako je kratko vrijeme moga života, a kako je duga vječnost. Učini da budem jaka u borbi protiv požude, da pomnjivo molim za tvoju milost, da vršim tvoje zapovijedi i stalno skrbim za vječno spasenje».

Disala je sve teže…Prodirao sam dublje…Vrckala je sve brže…

«Daj, Gospodine, da se spremam na smrt i bježim od grijeha te dođem k tebi u nebesku slavu: po zaslugama Isusa Krista, Gospodina i spasitelja našega. Amen»

Ispusti neljudski vrisak, zadrhta i zališe je lijepe suze pohlepe i grijeha.

Vidio sam licemjerja i u Hrvatskoj, ali su Francuzi u svemu ispred nas  pa su i tu ljudsku vrlinu, izgleda, podigli na zavidan nivo.

Uredno sam svršio uz dahtanje i grč…poležao još malo na mučenici i prevalio se na svoj dio kreveta.

Dok mi je san osvajao oči čuh tiho mrmljanje u dubokoj ekstazi:

« Zahvaljujem ti Gospodine, za dobročinstva koja si mi danas iskazao, za pomoć kojom si me u radu i u životu pratio. Podupri sve što sam dobro učinila, a oprosti što sam zgriješila. Pomozi mi da sutra budem vjernija.

Udijeli, Gospodine, našem tijelu spasonosan počinak. Što smo danas posijali svojim radom, daj da u vječnosti žanjemo.

Brani nas, Gospodine, dok bdijemo, čuvaj nas dok spavamo, da bdijemo s Kristom i počivamo u miru».

Zatim smo spavali.

Probudi me tiha molitva. Promatrao sam» ispod spuštenijeh trepavica» idiličnu sliku svetice pred oltarićem u kutu u dubokoj vjerskoj ekstazi.

Najprije se čuo strasni Očenaš pa nešto još strasnije Zdravo Marija i Vjerovanje i kad sam Već mislio da je s molitvom gotovo iz ugla poče dopirati očajničko:

« Ispovjedam se Bogu svemogućemu i vama braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, djelom i propustom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Zato molim blaženu Mariju, vazda Djevicu, sve anđele svete i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu.

Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen».

Zatim  na brzinu obukla i izjurila iz sobe.

Čuo sam paljenje auta, a čim se zvuk motora izgubio niz cestu, ustadoh, ogrnuh plahtom i pretrčah u Celinino carstvo.

Celine, umorna od neprospavane noći s prstićima duboko zavučenim među noge me dočake s blagim vriskom prijekora.

«Stenjali ste i roktali ko da vas kolju. Cijeli mi je krevet mokar od ručne samopomoći».

Podigla je pokrivač. Ukaza se predivno mlado tijelo i lokvica natopljena ljepljivom emulzijom tog istog tijela.

Odbacih plahtu…Celine zadivljeno vrisnu i krenu kao očarana ka uzdignutom ždralu:

« Daj mi ga samo malo. Dosta mi je žvakanja».

« Valjda pušenja»?

«Žvakanja…Znam  ja što je pušenje».

I da bi to dokazala prihvati se harbije…Kad je netko talentiran onda je talentiran…

Talentiran u svemu…Još jučer sam razgovarao s Barbarom o dobroti duše i ljepoti tijela i bio čvrsto na strani ljepote kad se radi o jebanju i tjelesnom užitku, a potpuno sam zaboravio na talent. Talentirane cure se najbolje ševe…posebno talentirane umjetnice…Talent je ono bitno…Talent obuhvaća i tijelo i dušu i k tome dodaje strast. Talentiran čovjek je strasan čovjek i on ulaže u svaku radnju svu svoju strast da bi mogao istaći svoj talent. Tucati nekoga ko je talentiran je pravo zadovoljstvo. Talentirana slikarica, talentirana glumica, muzičarka, balerina se tuca stotinu puta bolje od netalentirane. Netalentirane brljaju po platnu, pozornici i klaviru, pa brljaju i u krevetu, a telentirane ulažu svu svoju strast  pa nastaje dobra slika, vrhunska gluma, ples i  harmonična muzika, a u krevetu strasna jebačka umjetnost. Talenat je sveobuhvatan, umjetnost je sveobuhvatna i kad se spoji u grču s drugim talentiranim tijelom onda se u tom grču obuhvate etika i estetika te slasnost grča pobjeđuje ćudoređe, a ostaje samo ljepota stenjanja, uzdaha i orgazmičkog krika.

Pokazala je sav svoj glumački talent i svu mladalačku mudrost bezbrižnosti…Bila je u godinama kad je čovjek još uvijek mudar i ne boji se ničega…Kasnije se ta mudrost pretvori u znanje, a sa znanjem se uvlači i strah…Mladost je hrabra i odlučna… Odlučno se nataknu na štangu …Mala proračunata zvjerkica…Sebična mladost… Samo bi sebi…Namiri ti mene, a nek se cijeli svijet ruši….Jebe mi se za taj svijet meni je ovaj život lijep…Sujeta velike glumice… Veličanstvena mudrost sebičnosti…

«Digu, digu, dajca tera cura zajca…bolje čuvaj jajca…»

Koliko je to trajalo ne znam….Činilo se kratko…ali se začu kobna škripa kočnica pred kućom…Dakle, prošlo je sat i pol…Jedva stigoh ogrnuti se u plahtu, pretrčati u svoju sobu i pokriti kad na vrata hrupi Katty…Odlučno priđe krevetu i prodrma me… Pravio sam se da sam u dubokom snu…Prodrma me još jednom odlučnije… Otvorih oči i ugledah strogo lice griješne Katarine:

« Obucite se molim vas i napustite kuću…Odmah…».

«Zašto»?

« Bila sam na ispovijedi…Sve mi je oprošteno…Neću se više dovoditi u napast…

Da ste nestali iz ovih stopa».

«Pa do malo prije smo bili na ti i na puno intimnijoj daljini».

« Nikad više…Sve mi je oprošteno ako se riješim Sotone…Izlazi Sotono i navodioče na grijeh iz ovih svetih odaja…Izlazi…Ja sam već sve zaboravila…Zaboravite i vi».

I baci se u pokori pred raspeće, Svetu Filomenu i Svetu Katarinu Sijensku svoju zaštitnicu i čuvaricu nevinih.

Sotona se obukla…Sunce je već izašlo…Jugo mi je nosio mirise zimskog mora u lice kad sam ulazio u St. Tropez, dok su mi se s Kokota cijedili mirisni sokovi mlađane pice mudrice Celine.

S njom ću se sastati sutra, tako smo dogovorili u pauzama  jutarnjeg divljanja, na plaži «Orangerie», na terasi restorana koji u ovo doba ne radi, u vrijeme njenog jogginga….dakle, od osam do pola deset….

Odmorio sam se, otišao na bogovski ručak kod Michela i popodne još zamantran jutarnjom poskočicom i više dobrim crnjakom iz Bordeauxa zavalio u krevet.

Taman sam se uvodio u popodnevni san kad zazvoni na vratima…

Tko je u ovo vrijeme? Na adresi koju nitko ne zna?

Ogrnuh se pokrivačem i otvorih…Na vratima je stajala Katty sva zadihana…Odgurnu me u stranu i odjuri u sobu iz koje sam upravo izašao…Uz put se skidala…Dok sam došao do nje već je gola klečala u kutu, prebirući krunicu i moleći unaprijed za djela koja će izvršiti.

Odbacih ogrtač i postavih se pred molitvama obuzetu mučenicu…Kokot  joj je stajao u visini očiju…Prekrsti se, prihvati ga koštunjavim rukama i prinese usnama:

« Gospodine blagoslovi nas i ove darove koje ćemo po tvojoj dobroti uživati…Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Zatim ga stručno poče obrađivati usnama uvlačeći duboko u grlo:

« Gospodine, tvoje kraljevstvo nije u jelu i piću, nego u pravednosti, mirisu i radosti u Duhu Svetomu. Daj da nas i ovo jelo okrijepi za navještenje i svjedočenje pravednosti, mira i radosti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen».

I nataknu se u skoku na već dobro ukočenu harbiju. Sad je ona bila gore, a ja dolje…

Klečala je čvrsto se držeći picom za uzrok biblijskog grijeha. Idealan položaj za dobru katolkinju u vršenju pokore. Mogla je u isto vrijeme moliti i griješiti… Uživati i rješavati se grijeha što Katty kao prava vjernica i učini…Između uzdaha i jecaja boli i slasti čulo se isprekidano:

«Oče, budi volja tvoja.

Sve na veću slavu Božju.

Gospodin moj i Bog moj.

Velika su i divna djela tvoja, Gospodine».

I nataknu se jače bolno uzdišući.

Upitah je da tko je sveta Filomena….Katty mi sopćući ispriča svejedno se natičući da je to djevica i mučenica utopljena uTibru u počecima kršćanstva, jer je odbila dati svoju nevinost…Rađe je pustila da je probiju strelicama, vežu za sidro i bace u rijeku nego da nevinost koju je posvetila Bogu uzme netko drugi, nedostojan njega.

Zatim okrenu oči nebu da ne gleda izvor grijeha među svojim nogama:

«Velika su i divna djela tvoja, Gospodine.

Vjerujem; Gospodine, pomozi mojoj nevjeri».

« A Katarina Sijenska»?…bio sam uporan.

«Ma, jebeš Katarinu Sijensku…».

«Stvarno»?….

Katarina na meni je hroptala i zazivala:

«Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.

Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svojemu.

Gospodine, pokaži što mi je činiti.

Dođi, Duše Sveti, prosvijetli me.

Isuse, pomozi mi.

Gospodine, jačaj me i brani me.

Hvaljen Isus i Marija.

Isuse pomozi mi…pomozi mi…pomozi mi…pomozi mi…».

Još jednom izviknu bolno ime njegovo i sruči se na krevet…Poleža časak, a onda, kao gonjena nekom višom silom, vjerom i ushićenjem, ustade uze krunicu i gledajući u nebo izmoli isprekidano:

«Dobri Oče. Ti si čovjeka pozvao na rad i dobrotom ga svojom potičeš da se s drugim ljudima uzajamno potpomaže i usavršuje.

Daj nam, molimo te, da i mi danas radimo tebi na slavu i na dobro svojih bližnjih.

Zahvaljujemo ti, svemogući Bože, za sve dobro koje si nam podijelio, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen».

Zatim otrča da se otušira…nabrzinu obuče i kad je već bila na vratima upitah:

«Gdje ćeš, Katty»?

«U crkvu…na ispovijed»

«Pa jutros si se ispovjedila».

«Još ću jednom…»…i odjuri u prvi suton.

Još sam malo poležao i izašao u grad na večeru. Sve je bilo zatvoreno….čak i kod Michela…Naravno na Badnji dan rade samo crkve…U župnoj crkvi, odmah do luke, sve je bilo spremno za ponoćku…i u kapeli Svetog Milosrđa u ulici Gambeta odmah do kuće, ali se prije toga moralo večerati…..U kući imam vina …U ostavi nađoh jednu konzervu tunjevine, češnjak, kapulu i kapare u ulju i malo špageta…Maslinova ulja, soli i papra je bilo…Za majstora dosta…

Bacih na vruće ulje sitno nareckanu kapulu, kapare i zgnječen češnjak, dodah usitnjenu tunjevinu i bijelo vino i kad sve to prelih preko špageta mogao sam samo uzdisat i lizati prste…Vinom sam zalijevao sve do ponoćne mise.

U župnoj crkvi, na misi, u prvom redu su klečale Katty i Celine…Barbara Duclos me ugleda i dade znak da sjednem do nje što i učinih…Pozva me na božićni ručak sutra i misa otpoče…Pjevali smo, molili, a poslije mise, kod čestitanja, mi Celine uvali jezik u uho i prošapta:

« U osam….Orangerie..U svježini jutra, kad jebanje počne, bit ću tamo.»

U osam sam bio na Orangerie…Puhao je jaki južnjak, noseći vlagu i miris mora… Uvlačio se u kosti…Nedugo zatim dotrča Celine, sva zadihana, crvena u licu, znojna.

Zguli donji dio trenirke i gaćice, prihvati rukama za ogradu restoranske terase i natrći pokvareno dupe. Ko bi tome odolio?

Dihali smo ubrzano…vjetar nam je mrsio kose i hladio upaljena tijela…Zatim smo dahtali, gledajući valove kako se zalijeću na pjesak plaže…hvatali njihov ritam…

Sve me potsjećalo i na legendu o plemenitim araberima, najbržim konjima na svijetu, koji nastaju tako što hamum, pustinjski vihor, oplodi mladu kobilu…Celine je rzala, a vjetar, koji je preko Mediterana navaljivao iz pustinja Sjeverna Afrike, potpomognut mojim ključem za otvaranje rupica, navaljivao i uvlačio se u njena širom otvorena stražnja vrata koja su klaparala, škripala, sama sebe podmazivala i primala ga željno.

Zavijala je s vjetrom u granama čempresa.

Shvatio sam što znači biti jebivjetar.

Celine se strese…navuče gaćice i trenirku:»Sutra u osam»…dahnu mi u uho i nastavi jogging.

Ja proprah spravu u hladnome moru i prepustih se vjetru južnome.

Strašni vjetar puše.

A samo je mala rupa u mojim grudima,

I kroz nju strašni vjetar puše.

Malo selo Pariz, nisi mi naklonjeno.

Meni treba mržnje i zavisti,

To je moje zdravlje.

Treba mi veliki grad.

Velika potrošnja zavisti.

A samo je mala rupa u mojim grudima,

I kroz nju strašni vjetar puše.

U rupi toj ima mržnje (uvijek), straha također i nemoći,

Ima nemoći i vjetar je u njoj zbijen,

Snažan kao vihori,

Slomio bi iglu od čelika,

A ipak je samo vjetar, praznina.

Prokletstvo na čitavu zemlju, na čitavu civilizaciju, na sva bića

Na površini svih planeta, zbog te praznine….

Rekla su to gospoda koja su me slušala i kojima nisam zavidio.

Ta praznina je moj odgovor.

Odakle mi sada ovaj Micheau….?  …. A biće iz Pariza….

U podne, na vratima Barbarine vile, me dočeka Marie i odvede do Barbare. Stol je bio postavljen za dvoje.

«A drugi gosti»?

«Nema drugih gostiju…Bit ćemo sami…»

«Božićni je ručak».

« Samo bi nam smetali….Imaš mi toliko toga za pričati…Sva sam uho».

«Pa valjda ne misliš da ću ti pričati o intimnim stvarima…O tome kako se šibaju Katty i Celine…To se ne radi…Pristojni ljudi šute o damama koje su bile tako velikodušne da im podare komadiće vječnosti»..

« A zašto te plaćam…? Ne činim to da bi samo ti uživao …Trebam se malo i ja osladiti».

Marie je donijela predjelo.

«Marie, sad si slobodna do navečer …Možeš ići svojima na ručak. Mi ćemo se i sami snaći».

Zatim se obrati meni:

« Ne boj se ništa. Michel je spremio sve što treba…Ti ćeš samo povremeno morati pomjeriti svoju lijenu stražnjicu i donijeti već pripremljeno».

Tako je i bilo…

Zamezili smo malo školjkica, morskih puževa i kozica u ledu i pri tom pijuckali hladno, lagano bijelo iz najbliže okolice St. Tropeza iz Mauresa…»Tako se preporučuje», poduči me Barbara,» uz plodove mora vino sa loze koju kupa morska sol».

Poslije sam donio guščji rilette u želatini. Nisam trebao ništa izmišljati. Na kuhinjskom stolu su bile poredane posude, a na ovoj je pisalo: rimskim brojevima dva -II, servirati hladno, promjeniti vino, uzeti Chateau Simone, promjeniti čaše.

Zatim sam išao po patku u naranči: III, podgrijati, promijeniti čaše, promijeniti vino, uzeti «Bandol»- Domaine Tempier.

Oko četiri sam otišao po platu IV: razne vrste provansalskog sira, kruh s maslinama i voćem, promijeniti čaše, promijeniti vino – Chateuneuf-du- Pape- Chante Cigale.

Shvatio sam da se Michel drži starog francuskog običaja da se oko Božića i Dana Svete Obitelji pije vino iz kraja u kojem ga slaviš i uz put jedu delicije toga kraja i to pripravljenje od plodova iz tog kraja.

Uz put smo razlagali svoje živote. Kako sam bio s neuporedivo manje iskustva pustio sam Barbaru da vodi riječ.

Pričala je, sukladno prilici, o tucanjima uz Božić i razvijala jednu krasnu teoriju o vremenu uz božićne blagdane kao promiskutetnom vremenu. Uz neumjerenost u jelu i piću se razvija i neumjerenost u seksu. Okupljaju se velika društva, time se i mogućnost promjene partnera povećava…Ljudi su opušteni…Slave dolazak Djeteta…Zaborave poslove i prepuštaju se zabavama, a koja bi ljepša zabava bila poslije dobrog jela i pića nego razvaljivanje po krevetima i pušenje nečeg boljeg od najbolje Havane.

Sjećala se nekih Božića u Parizu, onda nekih »evo baš tu u St. Tropezu», pa jednog Božića na divljoj Korzici i jednog fenomenalnog pušenja i naticanja pod strehom žičare u Chamberiju, visoko u Alpama, na sitnom snijegu i blagoj poledici….Čitava teorija o tome kako se poševiti u skijaškom kombinezonu da bude uspješno, a da ti se ne smrzne dupe…  Smijali smo se ko ludi.

Čudo tehnike.

Raskopčaju se vindjakne i kombinezoni…onda se vindjake ponovo zakopčaju… kombinezoni ne…Za klečanje se upotrebe skije, a za pridržavanje služe štapovi…

Organ se vadi u zadnji čas, kad je sve spremno…da ne ozebe. Zatim se natiče na organ momka koji leđima podupire žičaru dok sprijeda raspečena cura sjeda na podlaktice ruku koje čvrsti drže štapove…Pomaže tehnika, naravno, ali više mladost, ludost i snaga volje za naticanjem.

Zatim, nakon nekoliko gutljaja izvanrednog crnjaka:

«Jeste li primjetili da stari ljudi jako rado lažu. Došla sam do zaključka da to rade samo zato što više namaju ni vremena ni volje ni mogućnosti da nešto promjene u svom životu ili da planiraju budućnost pa onda mijenjaju i uljepšavaju ono što je prošlo i na što realno ne mogu utjecati…..Ostale su im samo riječi pa njih koriste kao lak, kao šmirgl papir i lak za uljepšati i lakirati ono što je bilo grubo i bez sjaja… pomažu i zlatni listići i srebreni premaz…Kurve i riječi se roje kao lažni dijamanti…

Evo i ja, mada je to u Parizu, Korzici, Chamberiju, St. Tropezu bilo tako kako ti sad pričam i mada je bilo beskrajno lijepo i razvratno ipak pokušavam uljepšati prošlost i napravit je još ljepšom i razvratnijom…Bilo je tako i bilo je sjajno, a ja još premazujem lakom i pozlaćujem inače zlatne trenutke i to pozlaćujem tako da i sama u njih prestajem vjerovati…da, prestajem vjerovati da su se stvarno zbili da su stvarno bili takvi i da su se uopće dogodili….Dogodili su se….imam ih urezane u tijelu, ali je između njih i sada prošlo toliko vremena da se bojim da su uopće postojali…. I iz tog straha da mi se nije dogodilo nešto što mi se dogodilo nadodajem bespotrebnu pozlatu koja je samo meni potrebna…Potrebna?… Zašto bi mi bilo potrebno nešto što mi više ne treba…pa ja sam to doživjela…., ali gdje je vrag…možda i nisam?…Možda je to samo moglo biti i mada se sjećam svakog detalja, svakog dodira po nabreklim grudima i svakog razmicanja nogu i milkenja karom po naelektriziranim dlačicama nabubrelog pubisa….Moglo se osjetiti u zraku frcanje iskrica i miris spaljene šumice na Mons Veneris….Požar strasti….Svaki detalj urezan u tijelo i to tijelo sada već staro pamti još uvijek bolje od mozga…one lijepe trenutke užitka…pa da bi ih opet uživala potrebne su riječi da ih uljepšaju mada su one, zapravo, nepotrebne, jer je bilo lijepo i sad je lijepo u sjećanju i bez njih».

«Došla si točno na moju ideju da je gluma i jebanje jedno te isto. Glumac ima sjećanja i na dobre trenutke na sceni i na loše…Bolje ipak pamti dobre i scene koje je odigrao uspješno, ali ono što jest glumački i jebački pravi život, glumačka i jebačka istina su trenutci na sceni ili na pici kad se neposredno djeluje. Jedna sekunda poslije agiranja i poslije svršavanja je milijunima svjetlosnih godina udaljena od samoga čina…Gotovo je gotovo i možemo samo čekati novo penjanje na scenu ili picu i ponovni početak glume ili jebačine».

«Ali se lijepše sjećati uspješnica nego brljanja».

«Naravno…Time uzdižemo sebe i svoju vještinu…Bili smo divni..Bili smo nezamjenjivi

…bili smo napaljeni i kurati…oholi i stvaralački pohlepni, ali sad je to prošlo pa se možemo oblizivati na prazan tanjir ili…»

«Ili»?

«Ili potražiti, drugi komad, drugu scenu ili drugu picu. Što uradi režiser kad umre stari, nezamjenjivi glumac? Uzme mlađega….Glavno da je živ…Svaki je glumac dobar, osim mrtvoga…To isto važi i za jebače…Bolje ikakav nego mrtav…Pamte se majstorski potezi starog velikana, ali ako ćeš gledati predstavu onda je i mlađi dobar i neće proći puno vremena kad ćeš staroga zaboraviti i gledati mlađega, pa ako užitak i nije jednak ipak je nekakav užitak…Možeš naravno igrati monodrame ili leći sama u krevet i močit srednjak u vlažnoj rupici sjećajući se starih dana i genijalnih izvedbi, ali je ipak bolje biti nataknut na živahnu žilicu i ne sjećati se ničaga…Toga ćemo se sjećati nekada kad ga više ne bude…Treba stalno igrati…Ljudi koji se igraju imaju veći i prilagodljiviji mozak …i puno bolje pamte».

Otkucalo je pet.

Donio sam vino.

Kucnuli smo se iskapili. Oči su joj se zacaklile…blago mi je, preko hlača dodirnula izbočinu…Nije bilo neugodno…Kokot je zaseban organizam…Slijep i gluh…Ne vidi i ne čuje…Samo osjeća dodir, a dodir je bio blag i pun nade.

«A Celine i Katty»?

«Što Celine i Katty»?

«Što Celine i Katty…? Pa kako je bilo?…Ne možeš samo tako otići dok ne čujem detalje».

«Nisam od onih koji pričaju…ali tebi mogu…nadam se…Ti znaš što je diskrecija»?

«Zar sumnjaš»?

« No, dobro».

Lagano sam meračio i razlagao do detalja Katty pa Celine…pa Katty… pa Celine.

Uživala je u svakoj riječi.

Sjećam se samo da je kad sam pričao o Celine primjetila:

« Sponzoruše devalviraju i bračnu zajednicu i pravi kurveraj…Sjećam se sebe…To je nekakva nakaradna ustanova…poluustanova između nevjere i vječne ljubavi nastala na punom džepu, dobrom dupetu i muškoj sujeti. Pošto obično sponzoriraju stariji lovaroši, to vrlo brzo stvaraju navike u ponašanju…Tucaju u određeno vrijeme, jer im se nekad pustopašni život pretvorio u naviku, tako da prava žena, ako ima imalo mozga, može točno znati kad joj se muž kurva i iskoristiti to vrijeme za osobnu razonodu. Osim toga znam puno vjernih udatih žena, a niti jednu sponzorušu koja se ne praska sa strane…Ili je čak i sama sponzor kakvom kuratom balavcu… Nešto kao osveta za status».

«Ne radi se tu samo o muškoj sujeti».

«Naravno i ženska sujeta i pohlepa igra važnu ulogu. Tako napreduje civilizacija.

Tamo gdje su žene nezahtjevne nema ni napretka, ni love. One tjeraju na produktivnost i na stvaranje viška kapitala koji se onda može trošiti na luksuz…         A mlada pica je luksuz…Zato u Africi nema napretka…Žene su nezahtjevne».

«Ako ovako nastaviš sa svojom filozofijom ekonomije i teorijom evolucije ispašće da je jebačina glavna pogonska snaga nastanka civilizacije».

« Nisi daleko od istine…Kaže se da je ruka stvorila čovjeka…Potreba za radom, za branjem plodova, za pravljenjem oružja za lov, a ja se s tim ne slažem. Da, ruka jest stvorila čovjeka, ali ne ruka radnika – hommo laborus nago ruka jebača hommo ludens koja je drkala, milovala picu i stezala karu. To je pravo objašnjenje evolucije ruke…Razvoj ruke kao sredstva za samozadovoljavanje ili milovanje…Životinje se mogu jebati i raditi kao životinje, ali se ne miluju».

«Jebačina je ,sukladno tome, odraz naše ljudskosti…Jedno uzdignuto ispoljavanje duboke vjere u napredak i čovječnost».

«S time bi se zaključkom u potpunosti mogla složiti. I još nešto. Ne bih htjela da mi se tako dragocjeni primjerak ljudskosti i civiliziranosti nahladi i uništi nada u dalje napredovanje dobra i bestijalnosti, tucajući po vjetru neosedlane mlade kobile…Evo, tu ti je ključ od kuće. U prizemlju uz bazen imaš nekoliko soba…izaberi koju hoćeš i u jutro tari malu Celine, pod mojim krovom…Kad večeras dođe Marie, reći ću joj da sve pripremi ».

Katty ju je puno više interesirala, jer joj je bilo potpuno neshvatljivo da ta ukočena

«grahova pritka», kako ju je nazivala, uopće ima organe za uveseljavanje.

« O, itekako, ima i pohlepnija je na šturac i strasnija nego savršano građena i puno mlađa pohotna Celine.

Mlado, zeleno dijete raja,

jeblo bi se nikad kraja.

Katty je, dakle, pohotnija od najpohotnije i ni to joj nije dovoljno nego muči i sebe i popa u crkvi Svetog Milosrđa Djeve Marije, ispovjedima i teškim pokorama».

« Baš je nerazumna. Kad otvoriš međunožje otvori i srce i problem s grijehom je, samim činom jebanja, definitivno riješen».

«Složio bi se i Sveti Augustin:»Što god radiš, radi čista srca i bit će ti oprošteno». Pokušao sam joj to provući kroz uši, ali ona će,očigledno,umrijeti na kurcu uživajući  u grižnji savjesti».

«Natoči mi još…Ovu večer ne bi smjeli zaboraviti».

Ustao sam. Natočio vino. Ruka joj se stvori na dobro nabrekloj izbočini koja se ocrtavala ispod nategnutog jeansa.

«Barbara…pa nećeš valjda…»

« Zašto ne…? Zar nisi sam rekao da je jebačina odraz naše ljudskosti…Ja pamtim…

Pokaži to uzdignuto ispoljavanje duboke vjere u napredak i čovječnost»

Povukla je otvarač i ko zna nakon koliko vremena ugledala začetnika vjere u bolju budućnost i «mračni predmet želje».

« Probudi se Adonise i daruj mi posljednji poljubac, ljubi me sve dok u tvom poljupcu bude života, sve dok ne ispustiš svoju dušu u moja usta, dok se tvoj dah ne istoči u moje srce, dok ne isišem sav tvoj medni čar i ne ispijem tvoju ljubav sve do zadnje kapi….».

Vino potiče dušu da se izlije i srce da plane….

«Samo ću malo, mali moj…moja umiljata i nježna zvjeri…Ne boj se bit ću ti blaga i ljubit ću te beskrajno».

To je i činila…Pijuckao sam vino i milovao po kosi…

«Prenesi me u krevet…I tu bi bilo dobro, ali se bojim za kuk još je na svježe nakon operacije».

Uzeo sam je u naručje.

«Samo trenutak»…uzela je s tanjira s patkicom u naranči, malo guščje masti i podmazala rasporak….

«Nježno molim te…Moraš me podsjetiti…Uzmi me kao da sam nevina».

U krevetu je sve bilo u redu…Polumrak…Pazili smo na kuk, a ostalo je bilo potpuno pristojno za gospođu u poodmakloj starosti…Bolje nego sam mogao i zamisliti… Ječala je ko mladica …Treba bolje upoznati ljude ako hoćemo da se riješimo predrasuda…Obična radnička klatež je samim svojim poslom zajebana, a mi umjetnici slobodom…Ali je moramo prodavati i to često vrlo jeftino…Uredno smo svršili…Ustao sam i pošao u kupatilo da se operem…Po povratku je pao gromoglasan aplauz…Valjda je smatrala tu moju gestu nekakvim uzvišenim stvaralačkim činom, performansom, umjetničkim djelom… nešto kao postmoderna umjetnička gesta u umjeću jebanja.

«Reci Marie da mi pripremi sobu za jutro».

«Naravno…Napuni mi kadu toplom vodom i možeš kud hoćeš»

« Trebam li ti pomoći do kupatila»?

«Ne trebaš…Sad  bi mogla letjeti…Doviđenja anđele…Za neke je seks put do pakla, za druge vodi svetosti…Ako osjetiš da ti počinju rasti krila to će biti na moj zagovor…

Aureolu već imaš».

Ujutro sam čekao na Orangerie…Dotrčala je Celine. Jedva sam je spriječio da odmah ne zguli trenirku i gaćice…Objasnih joj na brzinu…posjedoh u auto i za pet minuta se gola i potpuno znojna, vrtila na kokotu u prostranoj ložnici kod bazena. Sisice i nosić su štrčali u nebo, a rupica je grčevito stiskala Sveti Gral i cijedila iz njega zadnje kapljice sjemena. Kad svrši skide se s njega, pogleda ga čežnjivo i uoči da su ostale još tri kapljice…  pokupi ih sve tri jezikom: «da nekom drugom nešto nebi ostalo»… Sebična balavica…Obuče se i otrča kući da stigne s jogginga prije nego Katty iz St. Tropeza.

Malo poležah u postelji…Trgnu me kucanje na vrata…Marie…da me gospođa Duclos zove na doručak…ako sam raspoložen.

Spremih se brzo i popeh kat više.

Barbara me gledala upitno i sa strahom:

«Oprosti za ono sinoć».

«Što oprosti»?

«Pa mislim ….ono sinoć…Možda nismo trebali»..

«Zašto…Bilo je sasvim uredu…Ma što uredu…veličanstveno…Mnogo ću što zaboraviti u životu, ali ono sinoćnje podmazivanje, blago tucanje i himnu Adonisu… sigurno nikada».

«Stvarno ti je bilo dobro»? Vraćala joj se boja i osmjeh na lice.

«Izvrsno…Pomoglo je malo i vino i ugodan razgovor, a što se tiče deranja to je bilo iznad svih očekivanja…Možeš ti još… i to dobro».

«Nikakve neugode»?

«Nikakve ni za mene ni za Kokota. Ja sam stari demokrat i moj kokot je potpuno autonoman…Predugo sam živio u diktaturi da nekome naređujem…Koliko sam shvatio njemu je to bio veliki izazov i gušt, a kad je on zadovoljen zadovoljen je i gazda. Ja niti mu naređujem, niti mu zavidim…Ta prijatelji smo još od prvih drkanja… Samostalan je da odlučuje, a na sinoćnjoj odluci i poštenom izvršenju zadatka mu se mogu samo duboko pokloniti…  A meni je bilo potaman».

«Evo i ja mu se klanjam». i pokloni mu se duboko.

«I ja tvojoj Veselnici» odgovorih s naklonom.

« Čak i ovakvoj kakva je sada»?

« Malinovski, koji piše o seksualnom životu divljaka, bilježi da se mladići s Trobrianda, ugodnog fizičkog izgleda, koji uz to imaju slobodan pristup mladim picama, ne libe odnosa sa starijim ženama. Očigledno da primitivni narodi, a ja dolazim iz jednog takvoga, oštro razlikuju užitak u koitusu od ugleda što ga pribavlja posjedovanje mlade ljubavnice».

«Nisam to znala».

« Inače ne bi bila ovdje nego na Trobriandskom otočju».

«Vrlo vjerojatno…Sinoć je bilo sve u redu…Spavala sam ko curica…Ali jutros…Nisam znala hoću li ti ikad više u oči pogledati».

«Pa što se to neobično dogodilo. Dva odrasla čovjeka se sporazumno poševila… Nikakve prisile…Rad na dobrovoljnoj bazi…Pedofilija je zakonom zabranjena i kažnjiva… Gerontofilija nije….Jutro je svanulo..sve zdravo i veselo».

« Sinoć je, kažem, bilo u redu…Ali mi se jutros stvari kompliciraju…Ne znam što mi to treba…Bilo je tako mirno i jednolično…A sada vihor…lomljava».

«Ali zašto. Pogledaj mene….Život mi je jednosmjeran jer je pozitivan i jednostavan… Sam sam pozitivan i prost. Nemam nikakvo iskustvo s lošim ljudima, jer ih izbjegavam kao i pesimiste koji uvijek nešto tupe, kojima je sve teško i koji stalno pate. Život je kratak i lijep …Zašto bi ga zacrnjivali…Nikad nisam ubijao, lagao, varao pa se ni ne družim s ubicama, lupežima i varalicama, tako da s njima nemam nikakvo iskustvo, a pošto mislim da je svaka umjetnost istina pa tako i umjetnost tucanja razmišljam baš o onome što sam doživio s dobrim ljudima s kojima sam živio, a oni su pozitivni i ne kukaju…U mom životu je najgore što se može nekome desiti da ga netko tuca ili da on tuca nekoga, usput pijuckajući, grickajući poslastice i ugodno razgovarajuć…može i malo dobre muzike…Ako je to najgore što mu se može desiti onda je ujedno i najbolje. Sve ostalo je gubljenje vremena».

« Postoje i drugi načini života. Na koncu konca postoji i najteža kazna Božija… Starenje».

« Postoji…Sve komplikacije, zaplete i tuge ostavljam pjesnicima koji nemaju drugog posla nego patiti u bezizlazju ispraznosti, brinuti brigu svjeta, brigu civilizacije i tuđe brige.

Zove pastir pastiricu s brda na brdo:

«O, Mare, dođi malo».

«Neću».

«Dođi da raspravimo o humanizmu i renesansi i problemima moderne»:

«Jebe mi se».

«Pa zato te i zovem».

U mene nama mutnih zora, crnih dana, tamnih predvečerja…nema kiše, snijega, drhtavice…mračnih noći i krvavog mesa….Zore su zore….Sunce izađe i bit će dan koji će biti točno takav kakav će biti…pa će doći večer…pa noć….Ako pada kiša lezi u kući i tucaj bližnju svoju…Ako moraš van uzmi kišobran…Sve su noći lijepe i pune ljubavnih uzdaha i pohote, a riba je pečena baš kako treba uz lešo blitvicu i dobar crnjak».

«Nisi mi jasan…Svjet propada na očigled…stare vrijednosti nestaju pred očima… gubi se smisao postojanja, a ti uživaš li uživaš».

«Ti meni nisi jasna. Jučer zajebavaš Katarinu zbog njenih gluposti, a danas se ti mučiš sa grižnjom savjesti…Poslije jebanja nema kajanja…Što je bilo bilo je…i bilo je dobro…i ako bog da ponovit ćemo opet. Mislio sam da si normalnija. Iz tvojih se riječi dalo naslutiti da si za tucanje do posljednjeg daha. Gdje ti je koncentracija. Kad se tuca, onda se tuca, a ne misli na razlike u godinama…Kakvog to ima smisla…Mene je poslije mučilo nešto sasvim drugo…Da li je tebi bilo dobro…Ne bih želio da ti posljednji meci budu ćorci….Kod nas Hercegovaca još uvijek zvoni to question d’ honneur…pitanje časti , a kod mene još i više glumačkotucački kodeks što je dublje pitanje etičko – dramaturško. Naime, ja nisam nekakva grandiozna ličnost svjetskog beščašća, ali nisam ni kamen temeljac općeg morala i etike. Međutim ako se grandioznost egipatskih piramida ne može zamisliti bez i najmanjeg kamenčića u njenim temeljima onda mogu računati da sam dio te grandioznosti. Sad, koliko moral pomaže kod jebačine teško je reći…Skloniji sam vjerovati da samo smeta…Ali o tome neka svatko odlučuje sam. Ne bi se štel mešati…Glumac i jebač moraju svoj posao obavljati čestito. Kakvog smisla ima glumiti i tucati kako bilo. Nemaš se pravo žaliti na loš komad i režisera ako si pristao da igraš u tom komadu i da radiš s tim režiserom… pa ti onda ni bina ne valja..ni kostim…ni scenografija…ni publika…Rđavu kurcu i dlaka smeta….Ti si odabrala mene…ja tebe… malo se provaljali u slatkom grijehu pri tome pazili i na bolni kuk i za to nismo nikom dužni polagati račune».

Doručak je bio gotov.

« Za novogodišnju večer sam pozvala društvo…Bit ćeš tu»?

«Snijeg  gazim… dolazim».

Sutra sam dočekao Celine…Dotrčala je …natakla se znojna i ista takva otrčala… Prekosutra isto tako….Pohlepa i znoj…

Dan prije Nove godine je utrčala, kao i uvijek, znojna i s posebnim se entuzijazmom

bacila na Veseljka…Htjela je odjedanput sve i sprijeda i straga i pušiti i biti gore bi dolje i s guza i sve to s licem crne tuge.

«Što ti je Celine»?

« Danas popodne dolazi Robert…Bjesan je ko pas…Netko nas je otkucao…Ne računaj više s jutarnjom gimnastikom….Sad mi predstoji žvakanje…Očajna sam».

«Kako? Pa nije znao nitko osim nas….».

« I Barbare….Stara ljubomorna kuja…Crkla da Bog da».

Sječanj se odvijao baš kako pametan čovjek zamišlja odmor. Rano buđenje… izležavanje u krevetu, malo poezije… Micheau, Char, Quenau, Montaigne, bogovski ručci s istim takvim vinom kod Michela, popodnevni odmor tu i tamo malo šampanjca s kurvama u baru na trgiću iza luke, izleti u lijepe St. Raphaele i St. Maxime s isto tako lijepim restoranima, tu i tamo pokoje dirljivo popodnevno drkanje, tu i tamo ugodan razgovor i večerica kod Barbare i spavanje u miru Božijem…Bez žena, bez obaveza.

Čovjek snuje, a vrag odlučuje.

Približavao se kraj sječnja…počeli su zvonit telefoni…da gdje sam…da što me nema …da kad ću u Pariz…Marie – Claude pa Jarmila…pa Marie – Claude…Marie – Claude,… pa Jarmila…pa Jarmila…pa Jarmila…

Da su mi pod ruku došli Bell, Edison i Tesla krvi bi im se napio.

Barbari sam rekao da pripremi lovu.

«Nema problema…Već sam pripremila. Ti samo izračunaj u detalje…Imam povjerenja u tebe». Bila je ponosna što je Celinu skinula s Kokota i natjerala na post i bila je spremna platiti i posebne zahtjeve.

Predzadnji dan otiđoh, slučajno, na jutarnju misu u kapelu Svetog Milosrđa koja je bila preko puta mog boravišta, da izmolim za sretan put. Ja, ma koliko vam se to činilo nevjerojatnim, zapravo,vjerujem u Boga, samo što o on o tome ništa ne zna.

U kapeli je u prvom redu molila Katty, koja se, kad me ugleda, usred mise tri puta prekrsti i tri puta brzo pljucnu preda se…

Kleknuo sam do nje…prekrstio se i lagano se očešao bokom  bok..spustio ruku, kao slučajno, na pohlepni pubis….Zadrhtala je,  digla oči nebu i oltaru:

»Zakrili me Gospodine…Odlazi Sotono…Odlazi Sotono…Odlazi Sotono… «

Pljuc….Pljuc…Pljuc…

«Evo idem…Bit ću u paklu…Tu preko puta…Čekam te…».

Čim sam došao u sobu skinuo sam se i rukama doveo harbiju u uspravan položaj.

Domalo utrča sva bijesna Katty, da mi očita bukvicu punu bijesa i vjerske netrpeljivosti spram grijeha…Ne znam što je očekivala, ali svakako ne mitološki prizor u kojem raspusni satir na livadi, uz bistri potočić, očekuje gorsku nimfu Eho da bi joj poravnao mitsku vulvu…Baubu…. Zagrcnu se… prokletstva joj zastaše u grlu…ruke same počeše otkopčavati bluzu, pa suknju… skidati gaćice uz prijekorne vapaje:

«Zašto mi to činiš…zašto mi to činiš…zašto mi to činiš»?

«Katty, nemoj se ljutiti…Za dan dva idem u Pariz…Ti ostaješ…Možda je ovo zadnji put da se vidimo…I na nebu ćemo biti odvojeni…Ja ću sigurno u pakao, a ti sigurno u raj… Uz tvoju vjersku revnost i čvrstu vjeru u ispovjed uopće ne sumnjam u to…».

Blago sam je primio u zagrljaj…Drhtala je….i okrenuo licem prema ogledalu…

«Pogledajmo se u lice i recimo istinu».

Nalaktila se na stol, licem prema ogledalu.

Oči joj se raširiše kad straga primi dar milosti Božije. Čvršće se primi za stol i teško uzdahnu.

Ulazio sam polako i nježno da joj ne pokvarim molitvu koju je u sebi tiho molila… Razvezah joj strogo zategnutu punđu i kosa se prosu po stolu…Nije više sličila na sveticu…U ogledalu je sad gledala lice tucane žene koja sve teže diše i kojoj grijesi preplavljuju utrobu.

Počeo sam tonom solidnih učenika preparandije na završnom ispitu na mladoj misi, pred punom crkvom puka i uže rodbine:

«Preko želja i radosti za uživanjem, preko žudnje i čežnje pokreće Bog sva svoja stvorenja i upravlja njima. Naša potreba za nečim…ta jaka želja da to i dobijemo pretpostavlja instinkt koji nas pokreće da biramo što nam najbolje odgovara, što najbolje zadovoljava naše želje.

Kao što utažujemo žeđ tako moramo utažiti i druge potrebe koje nas pritiskaju i kojih se moramo riješiti da bi živjeli. To je zakon prirode…Božji zakon koji nas iznutra vodi i to je nesvjesni nagon svih bića.

Norme i načini kako ćemo to postići leže u nama.

Tvar je perfektni egoist. Tijelo je tvar.

Kad su se dijelile prve ćelije iz kojih je nastajao život stvarana je i težnja da se ponovo spoje – prva varnica, prvi prosjaj ljubavi prema bližnjemu.

Seks je stepenicu više… U njemu postoji davanje i razmjena dobara. Ti meni daješ svoju Mučenicu ja tebi svoj Klipić  i to je očiti primjer ljubavi prema svomu bližnjemu.

Ima tu, naravno, i egoizma i impulsa da se zadovolji samo sebe, ali se već nalazimo u traženju i to se dotiče nečeg puno višeg, puno drugačijeg. Kod pravilnog promatranja erotika sadrži mjericu samozaborava u trenutku samozadovoljstva. U seksualnom odnosu težimo za zadovoljavanjem drugoga kako bi se sami ispunili zadovoljstvom. To jest još uvijek egoizam, ali jedan plemeniti egoizam, sebičnost uzdignuta za jednu stepenicu, za jedan fini stepen u otkrivanju ljubavi prema bližnjem i to nas najviše i privlači.

Erotika je mamac za nevine anđele božje.

Naša potpuna  sreća i zadovoljstvo je druge činiti sretnim i zadovoljnim..zadovoljenim.

Ržeš, ržeš, a nebesko milosrđe se širi tijelom. Jebeš, jebeš, a nebo se otvara. Ima zadovoljstva i u molitvi, ali i u jebanju.

Sjeti se Pavlove poruke Korinćanima:

Ljubav je strpljiva,

ljubav je dobrostiva,

ona nije ohola,

nije rasipna

i ne traži prednost za sebe.

«Dobro govoriš. Pozlatila ti se svaka riječ»…nataknu se bolje i uzdahnu.

«Raduje se istini…

podnosi sve…

vjeruje svemu…

nada se

i sve izdržava».

«Izdržat ću…Izdržat ću sve…Udri…Udri….Sotono….».

«Idemo od želje i radosti za zadovoljenje i uzdižemo se do ljubavi prema bližnjemu.

Bog nas vodi….On nam je putokaz.

U traženju ispunjenja svog samozadovoljenja vodi nas Bog u ljubav, a preko ljubavi   i ljubav prema bližnjemu svome. Sad sam ti ja bližnji…najbližnji…Mrdni malo življe dupetom….Sad idemo od erosa do agape…od sebične do opće ljubavi i onda ćeš jednog dana otkriti da ljubav prema samome sebi mora da, pa i u najudaljenijem kutku srca, sadrži opću ljubav.

Ne kaže zaludu Matej:»Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe».

Ljubav prema samome sebi se rodila iz ljubavi prema bližnjemu.

To je čudesna Božja pedagogija. Ona je usađena u naš razum unutarnjom logikom svjesnog bića.

Pravi Božji čovjek, a ti to sigurno jesi, mora ostati vjeran svojoj božijoj prirodi i taj čvrsto usađeni zakon mora postati zakon svakog pojedinog bića».

Suze su joj tekle niz blijedo lice…oči uzdizale k nebu…tijelo grčilo…Svršavala je u slavu Božiju, a sokovi joj obilno tekli niz bedra.

Poslije se išla oprati…Obukla se…skupila kosu na tjeme i s vrata, puna vjere u spasenje, prošaptala:

«Molit ću za tebe».

Sutra sam otišao do Barbare, na oproštajni ručak i sređivanje računa.

« Marie sam otpustila za danas…u kuhinji je sve spremno…Treba samo poslužiti».

Pijuckali smo…razgovarali…i sladili se ribom i školjcima.

« Eh, da vidimo kako je s isplatom…».

Izvadio sam listić.

«Ovako…Celine za prvi put deset i pet sljedećih puta po dva…sve zajedno dvadeset..

Katty tri puta po dva …to čini zajedno dvadeset i šest».

« Katty ćeš naplatiti kao i Celine…? Pa zar nisi rekao da će to biti nešto kao posebne usluge»?

«Mislio sam tako u početku, ali se pokazala kao sasvim pristojna  jebica…Dakle sve u svemu dvadeset i šest».

«A ja»?

«Tebi neću naplatiti…iz poštovanja».

« Ne dolazi u obzir…Nisi ti država da daješ popust umirovljenicima…Neću popust… Hoću pošteno platiti kao i ostale…Koliko»?

«U redu…Onda dva soma kao i ostale».

« Nikakve specijalne premije»?

«Nikakve…Tucanje je tucanje, a cijena je cjena…Svi smo mi bolji od naših plaća… Dakle, sve skupa dvadeset i osam».

« Zaokružit ćemo na trideset».

« Onda sam ti dužan još jedno».

«Zašto bi ostajao dužan…Sami smo, a vremena imamo.

Kad sam ti prvi put na njega sjela,

znala sam da je stvoren za herojska djela.

Dodaj mi torbicu…tu je na komodi».

Iz torbice je izvadila kutijicu od pliša…otvorila je i izvadila zlatnu medaljicu koja je jako potsjećala na Legiju časti…Morao sam stajati mirno dok mi je otkopčala šlic i zakačila to odlikovanje na gaćice direktno iznad nadignute harbije…Trenutak je bio svečan posebno kad je i Barbara stala mirno i započela:

«Allons enfants de la patrie….Le jour de gloire et arrive…»…što bi u prevodu bilo:

«Naprijed sinci domovine…stigao je dan slave…»…pratio sam je punim glasom svečano salutirajući.

Zatim je izvadila novac…odbrojila trideset…

«Prekontroliraj».

Prebrojao sam i ja ….Točno trideset.

Odložila je štap.

Kad sam predvečer odlazio opipao sam joj još jednom puls na ruci i na vratu…stavio uho na usta….Sve je bilo u redu…Disala je.

«Skoro je lijep ko picin zez,

gradić uz more, moj St. Tropez»…. pjevao sam vrteći volan i prašio na sjever.

Pariz je vonjao na seks…Počinjala je veljača i zajedno s mačkama budili su se i Parižani…Vrijeme se zgušnjavalo…Sperma se cijedila niz zidove…vonjala u zraku i ljepila se na potplate cipela…na prste…na dlanove…Proljeće je tek u nakanama, a životni sokovi vriju i udaraju o zidove jajnika i jaja. Pariz je, u veljači, jedno od onih mjesta gdje se balkanski čovjek proteže kao mačak uz peć.

Mene su čekale obaveze… Prvo željna Jarmila, pa onda potpuno poludjela Marie – Claude…Anette i Izabelle nisam morao dvoriti…Sreo sam ih u «Boussole», držale su se za ruke i nisu skidale pogled jedna s druge… Njima je proljeće već davno došlo i bilo u punom jeku. Izgrlile su me…izljubile i rekle platiti pjevanu misu zahvalnicu.

Anette je preselila kod Isabelle i sad može u miru pisati ne misleći na gluposti kao što su plaćanje stana, hrana i odjeća.

«Navrati kad god hoćeš…Ne izlazimo iz gnijezda».

To proljeće sam dokazao sam sebi da i najinteresantniji život može postati rutina i dosada ako čovjek nema nikakvih želja osim onih koje su ostvarive. Zadovoljan čovjek sam sebi postaje dosadan, a ako je nezadovoljan onda je to još gore: vrti se po noći sam u krevetu, predbacuje si što nije učinio ovo ili ono, pokušava slomititi nekakve brave i provaliti vrata za koja misli da ga ograničavaju pa kad ih i provali ne dobije ništa što ranije nije imao. Iskustva se gomilaju, ali pošto su uvijek ista ne dobiva ništa osim protoka vremena…Tako se proljeće pretvara u ljeto…ljeto u jesen pa u zimu, a ona opet u proljeće i ako pristojno prati taj protok vremena i odgovarajuće se oblači prateći klimu, pad ili porast vanjske temperature, ne osjeća čak ni da je hladnije ili toplije na ovom svijetu i uvjek mu je ugodno toplo, bolje reći, mlako.

Inače nisam sklon kompliciranju, uzdisanjima, težnji boljemu, ali ni goremu…Dobro mi je…Da je i sto puta gore meni bi bilo dobro..Ako je hladno obučem toplu potkošulju

…ako još zahladi dodam tome sako…a kad se temperatura još malo spusti navučem i kaput…Cipele nastojim imati što mekše i udobnije, a po kiši ne izlazim bez kišobrana.

Jedem kad ogladnim…spavam kad mi se spava i pijem koliko mi se pije….Jebem kad moram….ponekad i kad ne moram, ali to sebi ne uzimam za zlo….Tucati kad ne moraš jednostavno uzmeš kao zanimljiv izlet u nepoznato.

Pariz koji je stotinama kilometara udaljen od Mediterana ima njegovu svjetlost. Suviše je svjetla….Ima ga toliko da zablješti oči pa u drugom čovjeku ne vidimo čovjeka nego predmet tucanja…Čudim se roditeljima koji svoju djecu puštaju u Pariz…Ona možda i dođu s najboljim namjerama da studiraju, vide Louvre, Mona Lisu, Notre Dame i trg Concorde, ali obično završe u krevetima rasturajući se i ne misleći na umjetnost i nauku..Izležavaju se, skaču s kokota na kokot ko male vjeveričice s češera na češer, zaljubljuju se i ne vraćaju kućama u mjesta koja nemaju tu lakoću pripadanja….šire nogice i ne razmišljaju ni o čemu do o užitku.

Lisice se pare u sječnju…gosti Pariza cijelu godinu…Vidi se to i iz šansona…Kad bi lavež sječanjskih lisica preveo u ljudski govor vjerojatno bi riječi šansona Brasansa i Brela zvučale ovako:

«Daj mi, daj mi…javi se…

lisičice moja mala…

javi se…javi se…

da znam gdje si…

da ti malo priđem straga…

da ti malo gricnem potiljak…

da ti malo pustim krv…

i da ti ga zavučem…»

Parižani rade….Za njih je Pariz prebivalište u kojemu imaju radno mjesto…

Za goste Pariza Pariz je grad duha, opuštanja i jebačine….Svi polude…posebno primitivni, napredni narodi…Amerikanci, Englezi, Šveđani i Švabe…Zakočeni svojim osebujnim, skučenim kulturama i odgojem ovdje se osjećaju kao životinjice puštene s lanca u predivnoj, idiotima naseljenoj, džungli. Imaš osjećaj da još u avionu skinu gaće i ne oblače ih do ponovnog sjedanja u avion na povratku na svoje dosadne destinacije.

To se najbolje osjećalo u baru kod Minde, u Latinskoj četvrti, gdje sam sve češće odlazio na razgovor, muziku, hladno bijelo i uredne, ovlažene pice mladih turistkinja koje će se nakon iskustva kurvanja vratiti u svoja sela da bi postale pristojne supruge i majke.

To bi činio samo kad bi Jarmila otišla u Compiegne ili negdje drugdje s poslom, a Marie – Claude tražila previše…Novim se damama nisam davao u najam…Tesao sam svoje stare i bio čestito i uredno plaćen.

S Dašom sam obilazio kazališta i osjećao se ko u Zagrebu…Nagledao sam se sranja za čitav život…Veći grad…više kulture…više pizdarija…Što imaju Šekspir, Moliere i ostali nesretnici od toga da o njima raspravljaju i moderniziraju ih kojekakvi Kotovi, Brookovi, Daše, ja i još masa nesposobnih nikogovića…Ništa…Već su petsto godina u paklu …u to sam siguran…ta donedavna su kazališne djelatnike zakopavali izvan posvećenih mjesta…a mi im još nedamo mira i činimo sve moguće vrste perverznih gluposti da ih moderniziramo i prilagodimo svom vremenu…umjesto da sami pišemo.

U svibnju su me malo poremetile Anette i Isabelle. Pozvale su me na večeru u svoj novi dom i nakon večere odvukle u krevet…Radi promjene…Anette je inzistirala da spavam samo s njom…Izabelle ju je podržavala i napravila sve da nam bude ugodno i navečer i još jednom ujutro…Uredno je platila…

Nakon desetak dana bio sam ponovo pozvan, ali sam ovaj put spavao sam samo s Isabelle, a Anette je potpirivala vatru i uživala u Isabellinom predanom naticanju na njihovo, očigledno, zajedničko vlasništvo…

Razlog tog seksualno-lezbijskog eksperimenta su bili plodni dani ovih proračunatih dama, ali sam to shvatio tek u listopadu kad su mi poslije ugodne večeri i dosta vina pokazale svoje lijepo zaobljene trbuščiće…U siječnju i početkom veljače očekuju prinove i širenje porodice…Mene će pozvati kad dečki maturiraju.

Na jesenjoj izložbi Marie –Claude sam upoznao Francinne, omiljenu učenicu Marie – Claude, buduću zvijezdu pariške slikarske scene…Nisam se mogao suzdržati, pa nas je Marie – Claude uhvatila, u svom ateljeu, spuštenih gaća…A nisam bio kriv koliko je crno pod noktom….Kriva je bila Marie – Claude…Nije trebala biti toliko talentirana…

Na izložbi su glavna atrakcija bile dvije slike u kojima sam bio vidljivo istaknut i koje su izazivale uzdahe i pažnju…pa su izazvale i pažnju osjetljive Francinne…Naime slika pijanog Lota, raspečenog na ležaljci kojeg obrađuju razuzdane, guzate kćeri od kojih je najguzatija neodoljivo potsjećala na Marie- Claude, je poticala najskrivenije jebačke porive kao i slika na kojoj nimfa Eho, također prispodobna Marie – Claude, s izdignutim sunčanim prknom lijevom rukom bere ljubičice, a desnom poteže Pana za rep i uvlači ga u požudnu rupicu dok joj se niz bedra slijeva mirisna voda Kastalskog vrela zaraslog u šikaru…

Tko bi tome odolio…Osjetljiva umjetnička duša, kakva je bila Francinne…svakako ne.

Jarmila me otkantala nedugo nakon toga…I tu sam bio nevin ko Onaj na križu.

Naime…Muž joj je bio otišao u Libanon obnavljati Bejrut pa smo familijarno, bez njega, naravno, otišli u Compiegne…Jarmila je morala skoknuti na dan – dva u Pariz,

njenoj kćerkici Arianne i meni je bilo dosadno pa smo se malo razonodili i ne bi se to ništa otkrilo da mala Didi, zlato bakino, nije po povratku Jarmile iz Pariza, rekla da je mama puno veselija od kad je novi dida u kući.

Došao je i studeni…Popio se beaujolais  ….Otišao sam do Granića i aktivirao kartu za Zagreb….

Avion se podigao s Orlya…Napravio krug nad Parizom i zaputio ka jugu… Gledao sam ga kako ostaje za nama…kako se gubi u svjetlu i budi u srcu pjesnički ushit.    Oči su mi se punile suzama, a duša pjevala:

«Lijep je skoro ko picin griz,

glavni grad Francuske, moj Pariz».

 

EPILOG:

Avion je bio poluprazan. Stjuardesa, Nada iz Beograda, mi je otkrila tajnu da, tu večer, ne lete za Beograd, nego da ostaju u Zagrebu, u «Esplanadi», jer ujutro lete za Frakfurt. Mislio sam da ne čujem dobro i skoro da sam odbio ovu laskavu najavu dame tu večer spremne na sve i uz to slobodne, ali kad je zavrckala niz avionski prolaz s visoko podignutim prknom, a i kad se vraćala uz prolaz s čašicom vina samo za mene s nadrkanim u nebo štrčećim sisicama nisam mogao odoliti.

Naći ćemo se u devet u»Bistrou» na večeri.

Na aerodromu me je čekao Darko da me odveze u svoju garsonjeru na Knežiji, Braće Domani 6, da se smjestim privremeno dok se ne snađem za stan….on će se dotle povući kod svojih na Iblerov trg u Drvenjak….Ako hoću…Ima posla za Novu godinu u Pionirskom Gradu u Dubravi…

« Neću Darko…Imam love za ovu godinu…Radilo se…zaradilo se…Iduće godine u ovo vrijeme računaj sa mnom…Navlačimo glave irvasa i vučemo na sanjkama Ota da darovima  uveseljavamo nevinu dječicu».

Večera je trajala kratko…Jebavanje dugo…Ujutro je Nada odletila za Frankfurt … s tim da će se javiti…Dobro su rekli naši stari…Sve prolazi…Ostaje Nada…a ja sam pred Esplanadom čekao taksi.

Pogled mi je lutao lijevo niz Vodnikovu do Botaničkog vrta i desno do Kolodvora i Kralja Tomislava.

Mirisala je kasna jesen.

«Lijep je skoro ko dobar jeb,

glavni grad Hrvatske, moj Zagreb….».

 

                                     K R A J

 

Nijedna knjiga ne treba opravdanje. Dovoljno je da je napisana. Njoj je dovoljno. I ne govorim samo o knjigama nego i o umjetničkim djelima druge vrste: slikama, skulpturama, muzičkim skladbama, koreografijama, režijama i ulogama u kazalištu. …Sva su ta djela nastala da bi umjetnik opravdao svoje postojanje na zemlji i svoj život….Tako bi trebalo biti…Ali nije…nije uvijek…

Jednog umjetnika progone demoni pa napiše «Demone», onda ga progoni zločin pa napiše «Zločin i kaznu»…drugog progone misli pa napiše «Misli», a trećeg tripice  sa špekom pa napiše»Gargantua i Pantagruel».

Tragičari pišu tragedije, dramatičari drame, komediografi komedije, romanopisci romane, pjesnici poeziju, a Shakespeare sve to, iz čiste zlobe i veselja, pomiješa da bi se književni teoretičari imali s čim zajebavati sljedećih tisuću godina.

Krajnji smisao, cilj umjetnosti, bi trebala biti istina…To mnogi tvrde…,ali zašto onda pišu Coelho, Richard Bach i njima slični…To, valjda, samo oni znaju. Ne vjerujem da je tu samo lova u pitanju…Samo lova nikad nije u pitanju. Ima tu i sujete i lukavosti, koja je uvijek glupa, a i malo barnumske misli da nitko ko je potcijenio ukus publike nije bio na gubitku.

Moja knjiga, koju ste upravo pročitali, najviše sliči na «Kosmos» Alexandra von Humbolta…istraživačka književnost….književnost nastala na iskustvima istraživanja po predjelima neiscrpnim za istraživanje: otoci, pustinje, planinski vrhunci, Amazonija i amazonske prašume. Moji otoci, moje pustinje i prašume su nešto bliže, svuda su oko nas, ali zato ništa manje opasne i ništa manje neistražene.

Zapravo, kad bolje razmislim, više me potsjeća na život i djelo Charlsa Darwina, koji se u mladosti sa «Beaglom» smucao po svijetu skupljajući egzotične suvenire da bi  po povratku u London sve to sortirao i došao do nove teorije o postanku vrsta. Tako sam i ja skupljao iskustva i trofeje, bauljajući po životu,…. pustio da prođe četrdeset godina… i onda sjeo da razmislim što sam to radio landrajući u ono nesvijesno, gluho doba mladosti…Da još mogu landrati ne bih pisao…

Istraživanje, u književnosti, je potrebno da bi se znalo o čemu se piše. Moje ekspedicije u nepoznato nisu bile zvanične, od države financirane, ekspedicije, nego skromna, samofinansirana istraživanja i izleti u bližu okolicu. Iz tih, samo iz tih razloga, nisam stvorio neku zaokruženu teoriju, nego dajem skromni prilog nekom budućem teoretičaru da je zaokruži.

Jednostavno sam sjeo, razmislio i napisao ono čega se, još uvijek, mogu sjetiti dok ne zagazim u nepoznato gdje više nema sjećanja.

Za razliku od nas običnih smrtnika rimski carevi su nakon smrti proglašavani bogovima, pa je ipak veliki Vespazijan na samrtnoj postelji, na pitanje:»kako mu je»?, zavapio:»Jao, meni, čini mi se da postajem bog».

K tome me muči i pitanje:»Gdje nestaje svjetlost pogleda kada smrt položi svoje hladne prste na oči smrtnika»?

Ima još takvih pitanja….Malo je onih na koji znam odgovore.

A što sam to doživio, čega se mogu sjetiti?

« Usnilo mi se – ali da kažem, što mi se usnilo, to je izvan dohvata ljudske pameti. Čovjek je tek magarac, ako bi htio da razlaže taj san. Učinilo mi se, da sam – ali nitko ne bi mogao da kaže, što. Učinilo mi se, da sam – i učinilo mi se da imam – ali čovjek je tek šarena budala, ako bi htio da kaže, što mi se učinilo da imam. Oko čovječje nije čulo, uho čovječje nije vidilo, čovječja ruka nije kadra da okusi, ni jezik da zamisli, ni srce da ispriča, što mi se usnilo».

Opsesivno se baviti sjećanjima dostoji čovjeka posebno ako je opsesija beskonačnost.

Isto tako je s ljepotom i isto tako s nemogućim.

Htjeli mi to priznati ili ne, tom idealu, od svih na svijetu postojećih bića, najviše se približila malena Veselnica….živahna, beskonačna, nemoguća i opsesivno lijepa.

Rekli smo na početku da knjigama ne treba opravdanje…Nekima, ipak, treba…

 

 

 

 

O P R A V D A N J E

 

« I  TEBI  BI  DOŠLA GLAVE , ČASNI  KRALJU  TOMISLAVE «

 

 

(Prolegomena za zaštitu lika i djela malene Veselnice)

 

Kvantitet prelazi u kvalitet tvrdi veliki mag socijalizma i sličnih zajebancija Karl Marx misleći i pišući o ekonomiji, radničkoj klasi i sablasti komunizma koja kruži Europom.

U ovoj  našoj nauci o odnosima Kokot – Veselnica to sigurno nije slučaj no ipak ne mogu zamisliti naučnika u šeganju – sofisticiranog šegača koji se ponaša kao pripadnici nekih drugih egzaktnih nauka kao što su astronomi, patolozi, geografi i enolozi.

Počnimo od enologije. Enolozi i neki vrhunski kušači vina – sommelieri govore da se nikada u životu nisu napili, a ipak smatraju sebe i čak tvrde da su najbolji procjenjitelji kvalitete vina. Oni vino gledaju, njuše,okreću prema izvoru svjetlosti utvrđujući boju, bistrinu i buqet, mućkaju u ustima, grgljaju i onda ispljunu. Zamislite takve radnje u toku istraživanja žena i odnosa sa ženama. Izletili bi iz kreveta dok si reko britva.

U Picologiji – uskom specijalizarom djelu Feminologije se istu gleducka, osluškuje, njuška, lizucka, ali se poslje toga mora i poraditi na predmetu istraživanja da bi se što dublje ušlo u njegovu suštinu. To je težak posao i mora se raditi uporno i to što više puta to bolje, pa kad više ne možeš onda još jednom i onda znaš da je to to.

Kako može sommelier znati da je vino dobro ako nikada nije patio od mamurluka ili picolier ako je baš svaki put morao iskočiti iz kreveta punog Veselnice i otrčati na posao…Nikako. To su snobovi i fuliranti koji se prave da znaju što je vino i da znaju što je žensko. Picologija kao i svaka druga nauka i umjetnost traže cijelog čovjeka, trudbenika koji joj se posvećuje potpuno, bez ostatka.

Količina se ne pretvara u kakvoću, kako smo već na početku utvrdili i kod toga ostajemo, ali pomaže da se shvati što je kvalitetno, a što ne.

Ni najiskusniji enolog ne može nakon probanja prvog vina zaključiti da je ono najbolje. Mora ih probati barem stotinu da bi uočio razlike. Tako i šegač ako ubode jednom, kaže to je to, i ostane s tom Veselnicom do kraja života nemože dokazati nikome da zna nešto o njoj. Može tvrditi, ali dokazati ne može, jer je za dokaze u traženju novoga potrebno svakodnevno eksperimetiranje, upornost, temeljitost, pustolovni nagon, snaga duha i posebno tijela i talent.

Probati, probati i samo probati i na kraju si majstor i znalac ili nisi. Zapravo bi trebalo promjeniti onu Lenjinovu:»Učiti, učiti i samo učiti» u socijalističku floskulu o doškolovanju kroz rad:»Raditi, raditi i samo raditi» i kroz rad naravno učiti.

Velika je šteta i greška komisije za dodjelu Nobelovih nagrada što nisu uveli nagradu iz picologije za najboljeg veselnicolijera. Popularnost nagrade bi naglo skočila, posljedično tome i interes za predmet istraživanja što bi naročito razveselilo ženski dio svjetske populacije, a muški ohrabrilo da se masovnije, upornije i više bave predmetom istraživanja, a manje ratovima i biznisom, što bi pridonijelo veselju, nasmijanosti, duhovnosti, miru, zadovoljstvu i razigranosti cijelog čovječanstva. To bi trebala biti nešto između nobelove nagrade za mir i nagrade za medicinu. Ne kaže se džaba:»Čovjek je čovjeku lijek». Žene bi se smirile, s njima i muškarci, nestalo bi stresa, glavnog izazivača bolešćina i nikome ne bi padala na pamet bolnica nego kupleraj. Svijet je i danas već pomalo kupleraj, ali nezdravi i nepravedni kupleraj u kojem već prepadnuto i iznatezano čovječanstvo grupice novčara, velike korporacije, vlade i ministarstava i dalje prepadaju i šegaju u zdrav mozak. Šeganje je, u krajnjoj konsekvenci, najplemenitiji pokret otpora globalizaciji i imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma.

Mi zastupamo uvođenje pravih i ravnopravnih odnosa zasnovanih ne na socijalnoj nego na seksualnoj osnovi u jednom ravnopravnom svijetu gdje bi se dobra razmjenjivala bez ostatka i bez trećih misli. Iskreno i razuzdano Veselnicu prepusti Kokotu, a Kokota Veselnici pa da vidiš mira, napretka i uživanja. To jest, na neki način, iskorištavanje čovjeka po čovjeku, ali na bazi dobrovoljnosti i uzajamnog razumijevanja. Lako zamišljam sedam milijardi ljudi u činu kopulacije i pobjednički, zajedenički orgazmički vrisak koji uspostavlja vezu s drugim civilizacijama rasutim po svemiru.

E sad, a ko bi radio? Ne bojte se uvijek ima budala kojima je draži posao, bogaćenje, vlast i karijera od Veselnice, a ja imam i pouzdanje u civilizaciju koja je uvijek, kad bi zapadala i u teže položaje, našla izlaz. Da nije tako već bi davno propala. Kad je nisu uništili življenje u hordi, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam, komunizam, nacizam, pohlepa za vlašću i novcem, atomska bomba, Kubanska kriza i brak, neće, ne boj se, ni malo radovanja Veselnice Kokotu i Kokota Veselnici.

«Raditi, raditi i samo raditi», i što više radnih pobjeda, što više udarničkih značaka i prebacivanja norme to više veselja, to se više izoštrava njuh, sluh, vid, duh, a stiče i kondicija za nove radne pobjede.

Dragi enolozi i dragi šegači, dragi sommelieri i dragi veselnicolieri, budući nobelovci: gledanje, njušenje, lickanje, grickanje, konzumiranje u velikim količinama, mamurluk, otriježnjenje pa tek onda ocjena….Bez toga ne ide. Na osnovu gledanja možeš ocijeniti sliku ne i Veselnicu. Što ti vrijedi mala koja je proglašena za mis Hrvatske ako joj je među nogam frižider.

Na osnovu njušenja se ocjenjuje parfem, na osnovu grickanja kava, lickanja med, ali tek nakon svega toga i nakon učestalog konzumiranja Veselnica i njena kakvoća.

Kvantitet se, dakle, ne pretvara u kvalitet, ali se bez njega ne može shvatiti i doći do pravih zaključaka.

Ako hoćeš biti znalac moraš biti konzument… Probati sve da bi shvatio jedno koje je sve. Parmenid je tvrdio nešto slično, ali u drugom smjeru, Plotin je bio na tragu jednoga koje je sve, ali je pri tom mislio na Boga, a ispustio iz vida Veselnicu i nije došao do pravih zaključaka. Giordano Bruno, po osobnim riječima, konzument preko dvije tisuće ranobaroknih Veselnica, je bio na pravom putu, ali su ga na nesreću spalili u pola israživačkog posla pa je Galileo Galilei, umjesto da nastavi njegovim putem, bio prisiljen okrenuti pogled svemiru i tako zaboravio istraživanje puno bitnije stvari za život na zemlji čemu se pridružio i Erazmo Roterdamski pojednostavivši problem da bih evo ja doveo stvar do kraja što je dokaz da se nauka širi i uvećava horizontalno čime postaje plića i gluplja.

Sommelier mora imati dobro oko, nos i jezik, a picolog ili veselnicolier sve to isto i dobar i uvijek spreman i razigran kušač. Bez toga su mu teorija i nauka ništavni, a zaključci krivi i nepouzdani.

K tome sommelieri rade u grupi, zajednički se savjetuju oko jednog vina i zajednički donose zaključke o najboljemu i razlikama, a veselnicolier je prepušten sam sebi, svojoj intuiciji i iskustvu pa su zaključci uvijek individualni, a i uzorak koji uzima je uvijek drukčiji, jer mu se kvalitet mijenja od prigode do prigode pa jednom može biti živahan i izvanredan, a drugi put krepan i nizašta što uvelike ovisi od situacije, atmosfere pri kušanju i kušača kojim se kuša.

Vino je mrtva stvar, jednom napravljeno i zadano, a Veselnica živahna, uvijek individualna i promjenljiva. Do vina dolazimo lako, a do Veselnice kako kada.

Da zaključimo svaka čast sommelierima i enolozima, ali duboki naklon i kapa dolje picolozima i veselnicolierima.

Misli ti mogu biti duboke kao Platonove i Hegelove zajedno, ali ako Kušač ne prodire u dovoljne dubine kušane stvari, džaba i ti i i iskustvo i znanje i intuicija. Od ocjene ništa, od šeganja ništa pa ti je bolje i ne počinjati.

Ja sam ženama uvijek pristupao kao ravnopravnim osobama… Ako se meni da šegati zašto se to ne bi dalo i njoj?.. Pa vjerojatno i one imaju želje kao i ja i bio sam hrabar pa sam ih pitao i one su mi normalno odgovarale na ljubezno postavljeno pitanje i to većinom pozitivno. Rijetke nisu pristajale, a zašto i ne bi kad je to tako normalno, ništa uvredljivo i opasno, a postiže se užitak i izbjegava nepotrebno i dosadno samovanje u hladnom krevetu. Ali ništa na silu nego lijepo, pristojno i po protokolu. Ljubazno pitanje sa širokim smješkom i ljubazan odgovor, po mogućnosti potvrdan, upitane dame i uspostavljen je veseo i pravedan svijet. Time se civilizacija uzdiže na jedan viši nivo, pristojnost postaje općenarodno dobro, a mi se približavamo idealnom kršćaninu, svetom Augustinu i njegovoj uzvišenoj misli:           » Dobro je činiti dobro. Sve ostalo je besmisleno».

Zašto bi čovjek bio protiv ako nije smislio ništa bolje.

Kako možeš reći, a ne stiditi se, poslije prve ili druge da je najbolja i vezati se s njom čitav život, ako nisi probao vatrene Španjolke kojima je crkveno zabranjena kontracepcija pa se nakon svake ševe usrdno mole bogu da ne ostanu zbabne.

Kako  išta možeš reći ako nisi probo zemljakinje i sljedbenice velikog markiza de Sada spremnih ne sve za komadić Kokota ili ponosne i stamene unučice divljih Vikinga koje obaraju ljepotom, hladnoćom i okrutnošću međunožnih sprava za mučenje i zadovoljstvo. To je kao da se jednom napiješ zagorskog delanca kažeš ovo je najbolje vino na svijetu, nastaviš ga konzumirati i do kraja života patiš od glavobolje i teškog mamurluka.

Kako išta možeš reći ako nisi uživao u ortodoksnim veselnicama mladih Grkinjica s podnožja Svete Gore – Atosa čije su mučenice stvarno pravovjerne i ne popuštaju u vjeri ni za jotu….Udri dok je ima, a poslije ćemo misliti o drugoj vrsti raja, ako uopće još i postoji u drugom obliku.

Kako možeš bilo što reći ako nisi klizio po obrijanim međunožjima Alahovih sljedbenica koje su skinule sve dlake – šejtanovo uzdarje – da bi što lakše našao rajske dveri i što lakše ušao u dubine dženeta gdje posluje melek Džibril i plešu mlade hurijice štiteći gologlavog Hadžiju od šejtana i džehenema. Ništa one ne čine krivo i protiv vjere…pa i u Kuranu piše:» U kuću u koju ne ulazi gost ne ulazi ni melek» i ne zove se Veselnica, u našim krajevima, džabe Melekuša – ljubičica – anđeoski cvijet, zapravo bi je trebali zvati dolina rajskog cvijeća u kojoj se časte i uživaju do paroksizma, Epifanije i Boga uzdignuti meleci- anđeli.

Pa male prozirne Engleskinje koje se, nakon što skinu korzet mlade dame i bljedilo kišnog otoka, pretvore u vulkane iz njihovih kolonija….Pa škrte Škotkinje koje nakon provlačenja Budalaša kroz čvrsto stiskana tajna vratašca dobro čuvanog sefa daju i šakom i kapom i orlu i gavranu. Drpiš za Aberdeen…Može…., mazneš za Edinburgh..

Uzmi…., mogu li u Glasgow…Ulazi što čekaš….

Ponosne i disciplinirane nasljednice Trećeg Reicha koje liježu na zapovijed, šire noge isto tako i nepokolebivo drže položaje do zadnjeg metka..

Pa mlade Talijanke – crnokošuljašice – koje u grču pohlepe okreću na komunizam:

« Avanti popoli,

ubodi s kosa.

Bandijera rosa…

Bandijera rosa…»

E tek nakon toga se možeš zaustavit i reći ova je najbolja i tek tad bi ti se i moglo povjerovati.

Treba pogledati «Rašomon» i «La strada» da bi mogao reći da je «Titanik» smeće.

Sakupljanje maraka, leptirova, obrađivanje vrta, tetoviranje, razvojna nastojanja u naoružavanju, naučna istraživanja, arheološka iskopavanja, ronjenje na dah, veranje po planinama, joging, leksikografija….svu tu krivo usmjerenu energiju i nepotrebno gubljenje vremena treba preusmjeriti na Veselnicu. Kakva bi tu divota nastala i kakvo uživanje i polet da bi sve ostalo postalo bespredmetno. Otkriti stvarne i duboke predjele stalnog orgazma i zamislite planet Zemlju u stalnom orgazmičkom podrhtavanju. Vulkani bi se smirili i prestali rigati lavu, zamljotresi bi bili blagi i neopasni, a valovi tsunamija pogodni za surfanje….stalno bi sjalo sunce i ćarlijao nježni vjetrić da otire znoj s orošenih čela, grudi, leđa i međunožja zadihanih trudbenika ljubavi napušenih kokotina i našmrkanih micohane.

«Sunce zalazi,

Kokot se snalazi,

po polju se šeta,

Micicu rešeta.

Idealna atmosfera za konstantnu koopulaciju kompletnog čovječanstva. Tu nema mjesta za brige i nezadovoljstvo, nema pametovanja i mrgođenja, nema teških misli, teških riječi i neraspoloženja….sve je poezija tijela i duše, sve je čuvstvo i užitak i povratak čovjeka svojem korjenu – Kokotu i izvorištu – Veselnici.

Bolje da svijetom upravljaju nerazumni hormoni nego razumni nasljednici Hitlera, Ruzvelta, Staljina i Mao Tse Tunga koji se danas predstavljaju kao demokrati, a krvoločniji su i nerazumniji od svojih predšasnika i uzora.

Oni su vama uzori i idoli i gledate u njih kao u bogove zasljepljeni njihovim priglupim slavohlepljem i bezgraničnom moći, a za mene je idol Georg VI, koji se odrekne i vlasti i slave i engleske krune da bi na Lokrumu uživao u prelijepoj, nestašnoj, međubedrenoj Pohotnici gospođe Simpson.

Da bi se uopće uputili u međunarodna istraživanja treba istražiti ono što ti je pri ruci, što bi enolozi i maslinari rekli:» istražiti naše, autohtone vrste»

Naprimjer: Mala Imoćanka s pljosnatim keltskim licem i crnačkim usnama koja se spustila sa svojih biokovskih visina, kojoj nijedan vrhunac nije bio dovoljan, u ravnicu hrvatske prijestolnice: « Malo selo Imocki, nisi ti za mene….Meni treba veliki grad, velika potrošnja zavisti».

Ili: kršne Ličanke zarobljene godinama u snježnim prostranstvima malih ličkih sela izgubljenih na rubovima šuma, pa Slavonke širokih bedara i baroknih pregiba hranjene kulenom, kulenovom sekom i bijelim pšeničnim kruhom, Baranjke vlažnih staništa i mirisom Dunava, Drave i Kopačkog rita pa hitre Zagorkice koje jedva čekaju da pobjegnu od svojih seoskih lola:» Hebeš selo u kojem se glavni zagondžija zove Štef».

Tek kad istražiš svoju domovinu i sve njene ljepote, bogatstva i slasti niko ti ne brani da se preko Slovenije i njezinih radodajnih predstavnica uputiš u svoju staru,K und K, prijestolnicu Beč, gdje te čeka mlada Bečanka i spremno otvori vrata svog veličanstvenog Schönbrunna – lijepog zdenca – punog bistre vode i nerazumljivih želja.

Umjesto toga mladi mikrobiolog se zadubio u elektronički mikroskop i prebire po bakterijama deset godina, poslije toga pređe na još sitnije viruse trideset godina dođe do nekih minimalnih rezultata dobije državnu nagradu i ode u penziju.

Carter prebire po Tutankamonovoj mumiji umjesto da se lati mladih, pregibima bogatim Egipćanki crnih kosa i zamamnih stražnjica. Gledam ga cijelog zaprašenog tisućljećnjim prahom mrtvačkih kostiju pa mi se ote:»E moj Howard, jadna ti pamet».

I šta? Ništa. Umjesto da mene posluša i prihvati se mladih ko maslina tvrdih Krećanki on sluša pametnjakovića Evansa, kopa po Knososu i otkriva Minojsku kulturu.

Schliemann čitav svoj život provede čeprkajući zemlju po Mikeni, Orhomenu, Tiru i Troji umjesto da se posveti čeprkanju po vlažnim staništima mladih Grkinjica i Turkinjica. Više je tajanstvenosti ispod dimija mlade bule iz Hisarlika nego u blagu i svih sedam otkopanih slojeva davno zaboravljenog Iliona. I šta, otkrije kao Troju, a ona stoji gdje je oduvijek bila u Hercegovini, u Gabeli kod Čapljine.

Champollion po Egiptu odgoneta tajnu hijeroglifa dok mu pod nosom, u Parizu, stoje neodgonetnuti bordeli, u to vrijeme najbolji i najfiniji na svijetu. Ne slijedeći svog vrijednog zemljaka Baudelaire i Toulous – Lautrec se odlučuju ostati u Parizu i u bordelu i istraživati porijeklo pjesničke inspiracije i sad mi vi recite ima li više pristalica egiptologije ili posjetilaca bordela.

Kolumbo, da Gama, Magellan, Cook plove i traže otoke i nove zemlje umjesto da ostanu u svojim domovinama sa tisućama mladih i lijepih žena koje su više, šire, dublje i tajanstvenije od bilo kojeg kontinenta. Povijesno je potvrđeno da su se oni odlučivali na ta daleka putovanja, duga i po nekoliko godina, samo zato što su im legalne žene  dosadile, ali umjesto da svrate u prve komšinke oni bježe po oceanima otkrivajući nove zemlje. Tako počinju i ratovi. Iz dosade. Školska reforma, državni proračun, nedostatak energeneta, poremećaji u prehrambenoj industriji, klimatske promjene, dosadna žena i zahtjevna djeca i što će Atila nego postati Bič božiji. Skupi kosooku klatež i udri ratovat od divljih prostranstava Centralne Azije do plavetnog Jadrana.

To isto ponovi sedamsto godina kasnije Temudžin, Džingis – kan, silujući i paleći od Mongolije do Grobničkog Polja. O križarima, Napoleonu, Bizmarku i Hitleru neću ni započinjati….glupost do gluposti…ambicija do ambicije…smrt do smrti, a sve zato što im u komšiluku nije bila mala slatka Veselnica da ih smiri, ukroti i okrene na pravi put.

Mora cijeli svijet patiti što su oni bez šarma ili impotentni.

Pustimo budale, ajmo u nauku.

Među naučnicima ima puno pametnih ljudi,  ali malo razumnih.

Jedan koji mi se čini razumnim je Isaak Newton koji je u jedan jasan ljetnji dan, pod jabukom, natakao na Budalaša svoju prekrasnu Mirijam i toliko su se zanijeli u strasti da su otresli sve plodove sa stabla. Mirjam sjedi na njemu i potiho cvili, Isaak puše i uzdiše i smišlja zakon gravitacije. To se zove nauka…To je naučni postupak. Jest da ga je jedna jabuka sa grane opalila u glavu, ali su ga puno više opalile Mirjamine jabučice čiji su rumeni vršci štrčali ka nebu.

Erazmo Roterdamski se nije mogao smiriti na jednom mjestu duže od dva dana. Iz Roterdama u London, iz Londona u Pariz, iz Pariza u Rim, pa iz Rima u London pa u Pariz, pa u Roterdam pa u Rim pa u Pariz…. u nas bi se reklo»zduja ko jeben vuk» ili

« ko krava kad se zaobada» ili « ko konj kad mu stane voda» ili» ko da su mu crvi u stražnjici». I svi su mislili da on trči po Europi za znanjem, a on je trčo od kupleraja do kupleraja i poznavao ih je, kako se kasnije ustanovilo, sve u Zapadnoj, Centralnoj i Južnoj Europi, te je svojoj poriomaniji – bolestan nagon za putovanjem, za promjenom boravišta, dodao i pornolangiju – bolesnu sklonost za spolnim općenjem   samo s bludnicama. Nije se štedio. Putovanja kočijama u to vrijeme su bila teška i prava, po život opasna, pustolovina, ali su zato bordeli i bludnice bili izvanredni. U kratkim pauzama između orgijanja bi pisao genijalna djela. Tako je «Pohvala ludosti» napisao u kočijama, prelazeći Alpe, jer je u njima bio sam, bordeli u tom dijelu Europe, kao i danas, sramotni, a kurve nikakve na Erazmovu žalost, a na glupu radost čovječanstva i ljubitelja filozofije.

Giordano Bruno je u slobodno vrijeme, kad se odmarao između dvije ljubavnice, pokušavao pomiriti kršćanstvo s neoplatonizmom uzevši za svog duhovnog oca Epikura. To ga je i došlo glave. Kardinal Bellarmini mu je pronašao da ne vjeruje u euharistiju, Sveto Trojstvo, da zastupa postojanje više svjetova, jede petkom meso, a noći provodi s bezbrojnim ženama. Sam je Bruno tvrdio da je spavao s više žena nego mudri kralj Solomon, koji je sam tvrdio da ih je bilo više od tisuću. Kad su ga spalili u slobodnim gradovima Apeninskog poluotoka je nastao plač, čupanje kose i škrgut zubi i mnoge su djevice iz protesta otišle u samostane ne našavši više smisla životu. S Brunom zezanje i orgazam, bez Bruna dosada i tuga.

Svoju najbolju raspravu « Herojski zanosi», u kojoj iznosi svoje stavove o spoznaji je napisao na golim leđima jedne maloljetne plemkinje, njegove učenice. Ona se skinula, naslonila laktima na otvoren prozor, natrćila …on pripremio papira, pero i tinte pa se i sam skinuo, utjero joj ga straga i započeo pisanje…. Stodvadest stranica od ujutro do naveče, pisano u grču i strasti nastalo je jedno od najboljih djela o spoznaji i jedno od najiskreniji i najuvjerljivijih…a kako i ne bi bilo. Gdje bi to, molim vas, spoznaja bila evidentnija. Da se i meni pruži takva prilika i ja bi tako spoznavao i napisao isto tako značajno djelo pa makar poslije završio na lomači na Campo del Fiori.

Giacomo Girolamo Casanova, samozvani vitez de Saigalt, čijim je rođenjem razigrani barok prešao u još razigraniji rokoko, zaslužan za razvoj sociologije i psihologije još u vrijeme kad te nauke nisu zvanično ni postojale, više je učinio za prosvjetljivanje ženskog dijela pučanstva svojeg doba nego svi zvanično priznati prosvijetitelji od Didroa, D’ Alamberta, Rousseaua do Dositeja Obradovića, Antuna Matije Reljkovića   i Primoža Trubara, mada se nikad nije bavio naukom nego kartanjem, novčanim spekulacijama i pretežito Veselnicom.

I umjesto da se današnja mladost ugleda na te lučonoše uma i krčitelje puteva moderne misli ona se baca na ples, pivo i sport.

Zaboravljaju Sapfo, Lukulusa, Petronija Arbitra, Villona, Rabelaisa, de Sadea, Oskara Wildea, madam Bovary i lady Cheterly i treniraju plivanje, trčanje, guranje lopte, dizanje tegova i biciklizam i pri tom su stalno povrijeđeni. Koliko besmislenog trošenja energije, mladosti i vremena.

Sport je opasan, a tucanje užitak.

Doduše i pri tucanju se može zaraditi kakva bolest… triper ili picajzla, ali to je neuporedivo sa lomovima kostiju, pucanjem mišića i otkazivanjem srca koje donosi sport.

Ko ti može pružiti užitak peckanja i žarenja u mokračnoj cijevi kakav nastaje kad se imajući triper mokriš ili češkanje do krvi ispod pasa po dlačicama na kojima vise grozdovi picajzli. Češkaš se češkaš, a nebo se otvara.

Pitamo se naravno kako to da je svijet pun pametnjakovića, naučnika, doktora znanosti, umjetnika, vrhunskih cirkusanata, akademika, a tako malo picologa.

Pa zato što vrhunski picolog mora objediniti znanja iz anatomije, fiziologije, psihologije, psihijatrije, sociologije, filozofije, fizike, astronomije, astrologije, organske kemije, zoologije, farmaceutike, književnosti s posebnim težištem na poeziju,sve vrste umjetničkog izražavanja, speleologiju, planinarstvo, magiju, estetiku, etiku,mnogo ljubavi i vjeru u Boga, sudbinu i sreću i uz to biti fizički spreman ko vrhunski sportaš.

Ne kaže se uzalud:»Nije ljubav doratovo prkno» i ne rađa se svaki dan Leonardo da Vinci. Kad smo već kod njega razjasnimo i tajnu Đokondinog osmjeha. Leonardo je crtao desnom rukom, a na lijevoj mu je sjedila dotična dok joj je njegov srednjak prebirao po dražici. Često bi znala prostenjati:» Ajme, Leo, ispalit ću na ganglije».

Veselnica je toliko široko i ozbiljno područje istraživanja da ne dopušta zabušavanje, otprilike i lako ćemo  kao ni rad na brzinu. Nauka je to. Nije to ono prostačko:» Daj Mare, Zvizde»? Usudio bi se reći da je picologija sa praktičnim djelom naukom o tucanju preciznija od kirurgije čak i u slučajevima kad se radi o kardio i neurokirurgiji.

Tu se mješa kemija s alkemijom, astronomija s astrologijom, geografija s osvajanjem geografskih područja, vojna taktika napada i obrane s ratnom tehnikom i naoružanjem i mirotvoračko – pacifistički licemjerni duh, kolonijalna pohlepa prvih pionira i avanturizam velikih osvajača spremnih na sve pa i na izdaju vlastitih principa, prijatelja, braće i sestara, roditelja i domovine. Ko nije izdo domovinu radi Veselnice taj ne zna što je domoljublje. Cilj opravdava sredstvo, reče Machiavelli,     a naš  je uzvišeni cilj Veselnica i nikakva nas napor, riziko, bruka i sramota neće spriječiti da dođemo do njega to jest do nje.

I sad se vi čudite što nas je tako malo….Dobro je da nas još uopće ima.

U ovom bezmudom, virtualnom svijetu se neda više nikome uživati. Sve se bacilo na zarađivanje, karijeru, uzimanje kredita, pivu i ogovaranje. Mlade cure koje ne znaju što bi s ljepotom se zaduže, kupe modne haljine, pokriju tu ljepotu, pa onda lijepo obučene, zabrinute i ljute,što su se zadužile, hodaju ulicom i čine kokotu dešpet, a puno bi ljepše bile da se nisu zadužile, da nisu kupovale te krpice nego da gole i nasmijane šetaju trgovima, sokacima i plažama prelijepe nam stare slave djedovine. Osmijeh na sirotinjskom licu je ljepši od  Versaceove haljine, privlačniji od Guccijevih čizmica i skupocjeniji od najljepše Vuitonove torbe.

Guzate, sisate, podatne i mlade se vežu uz prominentne, vehementne, solventne i bez grizodušja da bi napravile karijeru javne djelatnice u bilo čemu za što nemaju talenta. Muški preko karijere dolaze do pice, a ženske preko pice do karijere. A užitak, a užitak dragi moji bezumnici…?…njega će te ostaviti za kasnije koje neće doći nikada.

Gdje si Baudelaire stari mračnjače i pohotniče… Evo suze i za tebe i bolje ti je da si umro prije pojave ovog bezbojnog pokoljenja. Danas te nitko ne bi razumio. Ako u raju sretneš gospođu Bovary pozdravi je od mene…Ti barem znaš francuski.

I ti Villonu stari razvratniče i propalico, koji si mačem branio svoje bludnice, jesi li i u nebu otvorio bordel? Evo me da ti se pridružim u traćenju vremena s tvojom Margot i ostalim mučenicama ljubavi. Pozdravi mi de Sada i Justinu, Juditu, Salomu, Katarinu II Veliku i Mariju Magdalenu pa neka se na nas bace kamenom oni koji nisu grešni.

Gdje si ljubavlju zaneseni Lorka i gdje su ti andaluške cigančice koje si milovao na obalama divljih rijeka pod blještećim mjesecom.

Recite gdje ste….Snijeg gazim…dolazim.

Izgubili se u mračnim vremenima nevoljenja i nehtijenja, plitkih zadovoljstava i sitnih duša koje su slika i prilika Boga koji porađa izrode da bi uništili njegovo djelo.

Ima ih i takvih koji popravljaju stare brodove i auta, čak što više i onih koji idu u ribanje i pričaju da je to zanimljivo samo da bi se makli od ženine veselnice…Ko će to razumit? Ima čak i takvih žena koje im vjeruju.

Što ima zanimljivo u vrćenju vida i zakivanju čavala ili sjedenju na obali rijeke sa štapom u ruci dok ti komarci piju krv,…. a tek igranje šaha….Ma hajte molim vas… Laž do laži.

Loviti leptire, pribijati buba mare i skakavce u insektarij, lijepiti trave u herbarij, hraniti ribe i čistiti akvarij, promatrati pauke i mrave i održavati terarij ili šetati psa i praviti mački košaricu za spavanje….Laži i laži….Bježe od strašne Veselnice i traže za to izliku.

Jedan se zavuče u knjižnicu i piše raspravu o utjecaju Matije Reljkovića na uzgoj repe u Slavoniji, a drugi u Muzeju moderne umjetnosti organizira izložbu toga i toga jedinog europskog slikara među Hrvatima, pošto je već prije toga organizirao druge tri izložbe drugih trojice jedinih europskih slikara među Hrvatima.

Zamislite čovjeka koji cijeli svoj život provede izučavajući leptire….Ja ne mogu, ali evo vi zamislite i koji razlikuje plavokrilog admirala od zelenkaste korvete i lastinog repka od žute smucalice i noćnog lepršavca.

Ili ženu koja ima 50 kilograma, a pod bilo koju cijenu hoće, iz nekih samo njoj poznatih razloga, imati 48. Muči se, ne jede, troši pare na welnes, fitnes i bespotrebne savjetnike i dijete, zanemaruje muža, djecu i posao i stalno je nezadovoljna i ljuta, jer spusti težinu na 49, a onda joj opet skoči vaga na 50. Idealna težina za takve žene je zapravo 3,400 kg. uključujući i urnu.

Ili čovjeka u godinama koji se tetovira…

Ili drugoga koji je četrdeset godina svog života i rada posvetio efemeridama čiji život traje jedan dan. Onda ode u mirovinu i ne smiri se nego nastavi istraživati do smrti da bi na kraju znao točno onoliko koliko je znao na početku…da žive jedan dan, zapravo, dva – tri sata, da u to vrijeme ne jedu i ne piju nego se oplode, snesu jajašca i krepaju i umjesto da se ugleda na njih, umirovljenik nastavlja istraživati drugu generaciju, koja također traje dva – tri sata. I sve to radi zaražen virusom velikog kvaritelja igre i ljudi pokojnog Charlesa Darwina. Kad sam dedi Andriji objašnjavao njegovu teoriju o postanku vrsta, s tim i ljudi, rekao mi je:» Ti sinko i taj tvoj Darling možda i jeste postali od majmuna, a ja ( tu se je prekrstio) ovoga mi, nisam».  Što će mu drugo znanje. Vjera je znanje.

S Bogom čovjek razgovara dva – tri puta u životu i to ne kad ti nego kad on hoće. Ponekog zapadne i samo jednom. Iskoristi to i poduči se. Nije ti Bog Jure Bubalo da ga možeš nazvat kad god hoćeš i kad ti dogusti. I nema tu brbljanja ko s prijateljima:  « E, Jure, kako si, oćemo li u «Tete Olge» na ribu s gradela»?, nego ozbiljno i samo o stvarnim problemima… Nije Bog ni gladan ni žedan, a ni ti nisi Mojsije da ga stalno zivkaš i zajebavaš.

Veliki duhovi su vjerovali.

Zamislite samo kolika je bila vjera u razuzdanog Grigorija Rasputina koji je silovao sobarice, kuharice, krčmarice, kurve, dvorske dame i samu caricu i tako grijehom uzdizao Boga. Mislio je Griška ovako: Ako si čitav život dobar i bezgrešan oduzimaš Bogu radost da se pokaže velikodušnim da bude milostiv i da oprašta. Što ima dobrome oprostiti? Ništa. A grešniku, posebno velikom grešniku, ima puno za oprostiti, a Bog je dobar i milostiv i to i čini. Dajmo mu šansu da se ukaže u svoj svojoj veličini, griješimo beskrajno da bi on mogao biti beskrajno milostiv i beskrajno dobar i pravedan…dajmo mu šansu da uživa u svoj svojoj veličini.

Rasputin to je beskrajna vjera u Boga i njegovu milost.

Mudri Salomon je veličanstven. Pjesma nad pjesmama je veličanstvena. Zamislite taj život u kojem otpjevaš tisuću puta sa tisuću žena pjesmu nad pjesmama, nenadhebivu himnu ljubavi i tisuću noći s prelijepim mladicama, sve lijepe ko Sulamit, uz uzdahe, užitak, pohotu….Zato su ga i zvali mudrim…i zaslužio je.

Pa pohotni Holoferno koji je izgubio glavu zbog komadića Juditine veselnice… I nije mu bilo žao, jer je prije toga na pijanom Budalašu držao nataknutu vatrenu Židovkicu i uživao dok se nije obeznanio.

Bez Juditine veselnice Židovi ne bi izašli iz babilonskog ropstva, a ne bi bilo ni hrvatske književnosti, jer ne bi bilo njenog oca Marka Marulića.

I ko je veći Mojsije ili Judita? Judita, naravno, jer Mojsije, pri izvođenju naroda iz egipatskog ropstva, savjetuje i pomaže Bog, a Juditu, kod spašavanja od babilonskog, nitko samo njena ženska intuicija, ljepota i raskošno međunožje.

Isto tako lijepim međunožjem Saloma dođe glave prelijepom Ivanu Krstitelju. Vrteći stražnjicom, duhovnom ekspoziturom Veselnice i sisicama njezinim filijalama, zavede poočima Heroda koji uma poremećenog vrckanjem prknašca ubije mudraca i sveca. Srećom je Ivan već prije krstio Isusa na rijeci Jordanu inače danas nebi bilo kršćanstva niti bi papa sjedio u Rimu.

Gdje su sada ti veliki duhovi. Gdje je Napoleon koji Mariji Valevskoj pokloni Poljsku za nakoliko noći uživanja u plemenitoj poljskoj Gizdi, a Napuljsko kraljevstvo dade Jozefini za godinice valjuckanja u mekim perinama…Pa Henrik VIII koji se zbog Mučenice odrekne jedne crkve i uspostavi drugu pri tom zaklavši najveće umove Engleske koji su ga htjeli izvesti na pravi put. Pravi put za njega je bio onaj koji vodi u postelju Ane Boleyn, a govorenje protiv njene Veselnice je bogohuljenje. Ko to nije shvatio osto je bez glave. U Aninu postelju je prešao iz postelje njene sestre Mary držeći se one narodne:»Ko nije šego svast, ne zna što je slast».

Markantun de Dominis – Splićanin je zbog toga posmrtno spaljen, a samo se zalagao za snošljivost.

A don Juan Tenorio, Romeo, Peer Gynt, Ana Karenjina i Nataša Rostova, te Toširo Mifune u «Rašomonu»….Pa ne bi čovjek zaplakao…?

Da ne govorim o velikom sanjaru Don Kihotu koji radi, samo zamišljene, Dulcinejine veselnice, smucajući se uzduž i poprijeko Španjolskom, pravi od sebe budalu.

E dragi moji don Juani…svi smo mi don Kihoti.

Vi ćete sada reći : « Ma daj, pusti, to je literatura». Literatura? Prava literatura je istina, a svakodnevica može bit literarnija od literature.

Evo uzmimo Katarinu II Veliku koja je prvo strpala u tamnicu pa onda i ubila svoga muža da bi spavala s ljubavnicima Orlovom i Potemkinom i s još pola kraljevske garde i u isto vrijeme ugušila seljačku bunu Pugačova i uvela Rusiju iz stoljetne zapuštenosti u modernu Europu. Sve je to uradila služeći se Veselnicom i umom koji je prosvjetljavala Kokotom.

Pa Marija Terezija koja je u prvih dvadest godina braka rodila šesnaestero djece.          Karlo Lotarinški ga očigledno nije ni vadio, a pomagali su i mladi Krajišnici, Ličani, carski gardisti, njedan preko dvadeset pet godina i nijedan niži od metar osamdest.

Tako prosvjetljena je ukinula kmetstvo, zabranila spaljivanje vještica i ušla u narodnu legendu kao vladarica vremenom u kojem je Bog hodao zemljom.

To su eklatantni  primjeri koji nam pokazuju kako Kokot služi u prosvjetljenju Veselnice, a Veselnica u civilizacijskom uzdizanju cijelih naroda.

Zaključimo:1. Bez Prosvjetljene Veselnice ne bi bilo  moderne Europe.

2. Govorenje protiv iste je bogohuljenje.

Bogohuljenje je i vjera u vječni život. Ja sam već jednom bio tamo i vjerujte mi na riječ tamo nema ništa. Vjerom u vječni život sakatimo ovaj koji imamo. Život ne treba produživati nego produbljivati. Ne treba mijenjati genetsku strukturu da bi ga produžili, jer je ona savršena, nego osposobiti mozak da misli, ne kao dosad, sa pet posto mogućnosti nego da mu ih podignemo na sto posto. Tako bi život produžili za dvadeset puta.Razumijem Mikelanđela koji moli Boga da mu da još dva mjeseca da dovrši Sikstinsku kapelu. A što to mi imamo dovršiti?

U vremenu je upisana prolaznost, a u prolaznost kajanje.

Gdje su sad’ oni što vladaše svijetom,

dični cari, kralji, silni osvajači

što se ne bojaše ni pred samim Bogom

otjero ih đavo u pakao petom

i još u prkno raspalio rogom.

Sada su u paklu, nose slave stijeg

i pitaju sebe, tukuć se po glavi:

A gdje li je, Bože, gdje je lanjski snijeg?

Gdje li su mudraci koji baš sve znaju

i nije im dosta nego hoće još

hoće se poredit i sa Svemogućim

i oni su došli svaki svome kraju

uz vragova dreku, u uljima vrućim.

Sada su u paklu, nose uma stijeg

i pitaju sebe, čupajući kose:

A gdje li je, Bože, gdje je lanjski snijeg?

Gdje li su sad pisci i slikari vajni

pred kojim’ se klanjao kardinal i knez

što stvaraše djela kao božjom rukom.

Upali su žurno u pakao bajni

pa ih sad čereče trozupcem i kukom.

U trećem su krugu, sujeta im stijeg

i pitanje jedno uz škrgute zubi:

A gdje li je, Bože, gdje je lanjski snijeg?

Gdje su lijepe gospe iz prošlih vremena

pred kojim je padao tiranin i car

kad su ih primale na Venerin brijeg

i koje su uzor svih na svijetu žena.

Eno ih u paklu vrazi su im par,

a čari im rabi i posljednja bena.

U sumpornoj pari, ljepota im stijeg

od pitanja sviju ostade im samo:

A gdje li, Bože, gdje je lanjski snijeg?

Zato ne čekajte, šegajte do kraja

nabij sve što možeš na uzdignut stijeg,

da se ne bi pito kad presuše jaja:

A gdje li je, Bože, gdje je lanjski snijeg?

Ovo sa snijegovima nek vam bude opomena.

Umire lijepa Mara iz poznate narodne pitalice:»Daj Mare, Zvizde»?, a komšinica je pita:

»Mare, je li ti išta žao, sad na kraju kad se rastaješ od života»?

»Jest, – kaže Mara – što nisam više davala».

«Pa vala, Mare, nisi ti baš bila škrta. Davala si svakom ko je pito».

«Jesam, to ne tajim, – odgovara lijepa Mara – u tom i jest zajeb. Sad mi je žao što ja nisam pitala».

Što bi reko Dživo Bunić:

« Budi nam spomena: ljudska su godišta

vihar, plam i sjena, san, magla i ništa».

I najbolje bi i bilo da je tamo ništa. Jer ako tamo nije ništa onda nam ostaju dvije podvarijante, kojima nas prepadaju ili ostavljaju u nadi, od kojih ni jedna ne valja.

Ljudi često shvataju crkvu kao osiguravajući zavod iz kojeg se može izvući neka korist. Ne vjeruju baš puno u boga, griješe povremeno, ali onda svoju nevinost otkupljuju novčanim prilozima i ispovjedima. Ako Boga ima to im ne pomaže, a ako ga nema ni nemože im pomoć.

Ako Boga ima postoje, dakle, dvije podvarijante:

1. Bog je dobar i milostiv : U ovoj podvarijanti ti je svejedno kako živiš i što radiš, griješiš li ili ne griješiš…nakon susreta s Bogom ideš u raj i sve ti je oprošteno.
2. Bog je strog i pravedan : U ovoj podvarijanti dobri, skromni, bogobojazni koji zarađuju kruh svoj svagdašnji u znoju lica svog idu u raj gdje klečeći i gledajući lice Njegovo, pjevaju psalme Njemu u slavu . I to ne godinu, dvije, sto godina, milion i milijardu ili deset milijardi godina nego vječno. Neki dan sam probao tu varijantu i nakon deset minuta su me zaboljela koljena…o dosadi da ne govorim.

U istoj toj podvarijanti loši, raspusni, bogohulni, koji lažu, kradu i varaju idu u pakao gdje ih dočekuju đavli čereče kukama, nabijaju na trozupce i bacaju u vruće ulje. I to ne godinu, dvije, sto godina, milion i milijardu ili deset milijardi godina nego vječno. Nimalo lijepa varijanta, ali ipak, po meni,nešto povoljnija od one prve.

U prvoj varijanti ti dobrovoljno pristaješ na dosadu,najveći grijeh božiji, u dosadnom, pjevačkom društvu, u kojem mnogi čak ni sluha nemaju, gledajući u blještavi izvor svjetlosti tisuće puta blještaviji od sunca.

U drugoj podvarijanti si prisilno na neugodnom mjestu i nastojiš se varakati s đavlima. Ne vjerujem da đavola ima više od grešnika koji su se nakupili u paklu u protoku tisućljeća tako da, jadni, teško mogu stalno sve kontrolirati.. Dok te muče i čereče možda u sebi otkriješ i neke sadomazohističke sklonosti pa ti čak bude i ugodno, a kad im izmakneš pažnji možda na brzinu mazneš čašu vina ili pritisneš kakvu cigančicu ili grešnu damu, a takvih je u paklu, hvala Bogu, dosta.

Ima još jedna prednost u ovoj drugoj podvarjanti. U raju ne poznajem nikoga, a u paklu su sve sami poznati i dragi mi prijatelji pa bi bilo manje dosadno.

Dakle, ateist nisam, jer me moja priroda priječi da mrzim i odbijam, a ono «a» uvijek znači mržnju i negaciju. Agnostik također nisam, jer je to prekomplicirano za način na koji ja razmišljam i prenaporno za rad mojih moždanih vijuga i mojih misaonih potencijala. Ne osjećam se da sam na nivou,

Humea, Berkleya, Kanta i Spencera, jer ne mogu sebi, a ni drugima objasniti kako se može poricati mogućnost spoznaje objektivnog svijeta to jest da nema ničega što se ne bi dalo spoznati….dakle, nisam spreman tvrditi da postoje samo stvari i pojave prirode koje na dotičnom povjesnom stupnju razvitka nauke nisu spoznate. Čitavo moje biće se opire agnoziji, jer pretpostavlja da sam nesposoban da nešto osjetilno zamjećeno raspoznam, razumijem i ponovo označim.

Život ljudski je prekratak da bi se shvatilo što je smrt. Često ne shvatimo ni što je to život. Postoje biološka, kemijska i fizička objašnjenja, ali ona nisu dovoljna, jer ljudska duša ne shvata o čemu se radi, a ono što ljudska duša ne može shvatiti ne može ni čovjek.

Bog sigurno postoji i sigurno je stvorio zemlju prije 13,5 milijardi svjetlosnih godina, ali kako nije računao da će se njegovo veličanstveno djelo tako naglo i tako dugo širiti udaljio se nepovratno od zemlje i njegovih miljenika na njoj pa im sad s te daljine ne može puno pomoći. Njegovo genijalno zamišljeno djelo se i dalje širi i uvećava i veze su sve tanje i nesigurnije i sve nas manje može kontrolirati, a nekontrolirani glupani, kojima je ostavio previše slobode, a premalo pameti, su u stanju pokvariti sve pa čak i božje djelo. Glupost je nepogrešiva, jer radi samo greške. Daj joj šansu i ona će je neumoljivo iskoristiti. Pamet neće, jer je razumna,uvijek u dilemi što je dobro, a što zlo pa često kasni s realizacijom za razliku od gluposti koja je pravovremena i nepogrešiva. Njoj se nemože desiti da zakasni i vječna je. Tsunami, zemljotres, bura, tajfun dođu i prođu. Glupost ostaje nepokolebljivo na svom mjestu…ništa je ne može uplašiti, ne boji se nikakvih posljedica, jer ih ne može predvidjeti i širi se nepokolebljivo u svim pravcima osvajajući najskrivenije kutove zemlje, svemira i mozga.

Mogućnost da se, baš, ja susretnem s Bogom je vjerojatno nikakva, ali se ne bi puno iznenadio i da ga sretnem. Zamišljam tako jednog pristojnog gospodina u godinama, još u snazi, sa sjedom bradicom, onako kako mi ga je moja baba Jaka predstavljala, okruženog mladim hurijicama pa Terezom Avilskom, Katarinom Sijenskom, Hildegard von Bingen i ostalim ljepoticama, kako se smijucka mojoj zbunjenosti, poziva me u to veselo društvo i kaže:       » Evo, vidiš, Jelčiću, da ipak postojim». Smislio sam već i odgovor:»Drago mi je, Gospodine Bože, posebno radi Vas».

Postoji još jedna najnovija, naučna varijanta. Mi živimo u svemiru, kompleksnoj tvorevini samoga sebe, stvorenog samim sobom po zakonima gravitacije. U njemu postoji praznina, svemirska prašina, meteoriti, kometi, pleneti, zvijezde, sunca i crne rupe.

Kako postoji više crnih rupa tako se i duše raspoređuju prema pripadnosti  i odlaze u onu koja im je određena.

Jedna od rupa je kozmička Veselnica koja je i oblikom i sadržajem istovjetna prosječnoj zemaljskoj Veselnici i prima u sebe duše njoj pripadajuće. To su duše njenih ljubitelja, poklonika, zanesenjaka koji ni na onom svijetu ne mogu bez nje i ona ih prima svojom nutrinom i svojom toplinom.

Duše poštenjaka i trudbenika, vrtlara, naučnika, modnih kreatora, frizera, filatelista, radnika u prosvjeti i gradskom prijevozu koji su je koristili samo za produživanje vrste i nisu obraćali pažnju na uživanje u njoj i njenoj toplini, odlaze na sunce gdje je temperatura nekoliko miliona stupnjeva da bi se konačno ogrijali.

Nama je dovoljna Ona, njen unutarnji prostor i njena prirodna toplina i sjećanja naših duša na dane kad su naša tijela uživala u njoj.

Naša psihologija, naši životi, stremljenja pa čak i ona najuzvišenija, umjetnička, su izgrađeni na odnosu prema rupi kao ishodištu i odnosu prema onoj drugoj u kojoj ćemo završiti.

Svesti Veselnicu na rupu je neučtivo i nenaučno tako da ćemo je rađe zamisliti kao svjetlo ishodište svih inspiracija, estetičkih htijenja i nešto manje etičkih, a i onu kozmičku Veselnicu – crnu rupu se, također, nemože shvatiti samo kao propuntu koja ždere nego kao Elizej kome streme uzvišene duše. U tom rasponu od rupe do rupe su i naši životi, umjetnička stremljenja i snovi i možda je to i razlog što smo tako opsesivno vezani za nju.

Poznata je himna Izidi, Velikoj Majci i božjoj bludnici koja otvoreno potvrđuje zamislivu svemoć spasonosne Božice:

« Ja sam gospodarica rata,

Ja sam gospodarica munje.

Ja smirujem i uzburkavam more.

Ja sam u sunčevim zrakama.

Ja sam uz sunce u njegovom hodu.

Što mi se čini dobrim, to se ispunjava.

Po meni se sve ravna».

Veselnica kao izvor nadahnuća budi ono najbolje u čovjeku,ono orgijastičko, stvaralačko, patetično. Pogledajte lica velikih umjetnika pri stvaranju i lica običnih ljudi pri svršavanju i vidit ćete da se izjednačuju u izgledu…. toliko grča, a toliko ljepote, zanosa i patetike. Možemo, dakle, tvrditi da su temelji svjetske umjetnosti izgrađeni na rupama. Zamislite i najobičniji drveni kućerak izgrađen na rupi pa ćete vidjeti da je to nemoguće i da će se vrlo brzo urušiti, a umjetnici su izgradili veličanstvenu zgradu svjetske literature, slikarstva i glazbe upravo na njoj i eno je izdržla je vjekove i nadograđiva se još i danas. Oni koji grade na nečemu su građevinari, a oni koji grade na ničemu su čarobnjaci, utemeljitelji ljepote i graditeljski geniji.

Čitava svjetska literatura je o njoj ili se vrti oko nje. Ne postoji i čak se ne može zamisliti djelo kome Ona nije centralni motiv ili barem inspiracija. Od samih početaka pisanja sve se je vrtilo oko nje. Pjesme u njenu slavu ili borba za nju ili Ona kao izvorište sukoba i zapleta od prvih početaka pa do danas. Od najuzvišenijih himni ljubavi do najbanalnijih kriminalističkih romana u kojima se pljačkaju banke da bi se došlo do novca preko kojeg se dolazi do Nje. Čak i one knjige u kojima se ne pominje nijednom rječju su inspirirane Njome pa se i

«Moby Dick» i potraga za velikim, bijelim kitom može shvatiti kao potraga za tajanstvenim, opasnim i nemogućim to jest za Njom.

Dok narodni genij smišlja banalnosti kao što su:

« Moja mala kako se ne stidiš,

ja je željan, a ti na njoj sidiš»

ili

«Proda mala magare krumpira,

da po pici dlake ondulira»,

dotle uzvišeni pjesnički genij Amr’ul Kais opisuje kako ga mlada majka drži jednom rukom za nadignutog Stojka, a drugom ljulja zaplakano čedo u kolijevci.

Naravno da se ne mislim baviti pisanjem povjesti svjetske književnosti i umjetnosti ionako je o tome već sve napisano i ako malo bolje pročitate vidjet ćete da potvrđuju moje teze. Ovo što pišem shvatite kao prolegomenu to jest nešto što služi kao podsjetnik, prethodne napomene, pripreme za uvođenje u neku znanost ili uvod u neko veće djelo koje će možda kasnije biti napisano.

Izložit ću samo osnovu koja se provlači kroz poeziju i romane od prvih ljudskih zapisa ili čak i prije početaka pisanja dok je postojala samo usmena predaja do sofisticiranih romana Joycea i Prousta.

1. «Doć’ će ti Zvička glave».
2. Cijelu noć pitaš, a ona ti ne da .To ti je:» Suha Šturca, mokrih opanaka».
3. Cijelu noć pitaš i ujutro ti da. To ti je:» A moj Šturče, našto me navuče»?
4. Elem : « Doć’ će ti Zvička glave».

Mitovi i legende, narodna predanja, antička tragedija, komedija sve je zasnovano na Veselnici i borbi i spletkama oko Veselnice. Grčki bogovi i heroji Njoj popuštaju, gube karaktere i položaje. Njima se pridružuju filozofi koji u zamamnom plesu i pjesmi hetera traže smisao postojanja i odgovore na vječna pitanja o postanku čovjeka i neba. Rimski carevi, senatori, vojskovođe gube glave i čast da bi se domogli zlaćanog trokuta kakve robinjice il’ carice. O trubadurima i vitezovima, koji se brukaju pjevajući besmislice pod prozorima dama da bi ih ove pripustile u svoje ložnice dok njihovi muževi- kraljevi i grofovi- pljačkaju i osvajaju tuđe zemlje i posjede, ne treba  trošiti riječi. U baroku i rokokou nisu ništa drugo ni radili nego učili jezik galanterije da bi lakše došli do Nje. A tek romantizam koji ju je uzdigao na nedodirljivi pijadestal stalne i nedostižne želje, zbog koje se ubijaju mladi Werteri, a bljedunjavi pjesnici umiru od tuberkoloze.

Cvijet pjesništva i inteligencije se upeo da pjeva o Njoj da bi došo do Nje. Narodne mase su u tom prostije, ali misle isto. Tako dok Lorka uzdignuto pjeva:

« Te sam noći projahao

ponajljepšu od svih cesta

na ždrebici od sedefa

bez stremana i bez uzda»,

moj prijatelj Tomo zvani Piškina Čimavica otpijeva idući curi na sijelo u Zviroviće:

« Noć na glavu, a picu poda se».

Pjesnici misle na konkretne ličnosti i daju im konkretna imena dok je prostacima, trubadurima i narodu svejedno kako se zove samo da je ima, da je pri ruci i uzimaju je općenito kao zadovoljstvo.

Uzvišeni Katul, Dante, Petrarca, Shakespeare, Tolstoj, zameću tragove i pišu o nekakvoj Lezbiji, Beatrice, Lauri, Juliji, Dezdemoni i Ani Karenjinoj, a naši seljaci im daju imena onoga što im je najdraže i najskupocjenije, imena domaće zvjeradi, živadi i stoke i ne zovu stoku džabe blagom.

Tako imamo nazive po ovcama : Alica – plaha i pretila, Grlica – lijepih očiju i pramenima po vratu,Jabuka – malena i tovna, Runja – dlakava po nogama, a i tamo gdje treba.

Po kozama: Bilobara – ni tamna ni svjetla, Perla – biserne boje, Šušulja – mirna, Kokotom ušišikana, utučenih rogova, Veska – lijepa ko izvezena.

Po kravama: Bilava – bijela ko snijeg, Cvitulja – lijepa ko cvijet,Gizdulja – gizdava i ponosna, Lipava – lijepog lica, lijepe čunke, ko smišljena,Milava – koja je umiljata, smotala bi i crnog vraga, a kamo ne bi čovjeka, Mlikulja – odmah poslije poroda, Pavuna – lijepa stasom, a hoda uspravno ko paun oholeći se,Rosulja – po noći drvari i vraća se s tuluma u zoru po rosi, danas Party – girl, a u naše vrijeme pička od bubnjara, Ruma, Svilava – svilenkaste kose i dlačica oko Veselnice, Šibulja – koja se voli žestoko šibati, Špruljica – visoka, tanka i mršava, Šundava – šarena i po izgledu i po karakteru, Zlatulja – zlatne kose i drugih dlačica, Zvirluša – nemirna, zvira, zvrja očima na sve strane tražeći vraga.

Po kokošima: Galibarda – malena i lijepa, Giga – krupna i poteška.

Po kujama: Bibica – zna svakog vraga, dobra za cirkusa i za kreveta, Fina – samo joj ime govori, Runjica – po trbuhu i niže dlakava.

Po mačkama: Ciganka – stalno nešto traži, čim koga ugleda traži da joj se nešto da, Cimica – malena i vražija, Cimirotka – stalno pita da bi nanovo, pita bez prestanka, Falekuća – dobra lovica, lovi sve što stigne, Mačica – koja je dobra i ne bježi, ne boji se ničeg ni da je Kokot ko buzdovan, Nabikuća – koja se skita od kuće do kuće ne bi li se našto nabila, Ujdura – za razliku od Falekuće ne lovi sama nego čeka da je se ulovi, Pehana – lupežica, otet će momka najboljoj prijateljici, Vješćica – nikad ne spava, stalno mobilna i u stalnoj potrazi za novim.

Vidi mašte, vidi nadahnuća, vidi poznavanja prirode i društva, vidi poznavanja čovjeka i karaktera. Nema se narod čega stiditi. Pjesnik se zabije u mračnu sobicu pa uzdiše za kakvom Klarom ili Lucijom, a narod ode u polje pa mu se razigraju i mašta i porivi, a komplimenti samo teku i sustižu jedan drugog.

Nisu to uzvišeni i tankoćutni komplimenti kakve je ženama davao Fidija oblikujući Milosku Veneru nego prostački i prirodni kakve daje zdrav narodni nagon stvarajući Wilendorfsku guzatu i sisatu baš nako za nategnut.

Da je tucanje umjetnost i to jedna od važnijih nismo,naravno, nikada ni sumnjali.   Sve umjetnosti ostavljaju za sobom trajna djela kao što su knjige, građevine, slike, skulpture, note u kojima kasnije uživaju generacije. Oni i sami pri tome uživaju. Giacometti je rekao:»Stvaram isključivo zbog osjećaja koji me obuzima pri stvaranju», ili u našem prostačkom prevodu:»Jebem isključivo zbog osjećaja koji me obuzima pri jebačini». Znaju to dobri slikari. Oni su ruka, kičica i boja, a žensko tijelo je platno. Oni boju nanose kičicom sloj po sloj, a ono što se dešava između ruke i bijelog platna – tijela, je kompozicija. Tako je radio Murtić, a danas radi Kuliš nanoseći sloj po sloj boje širokim potezima, uzburkano tijelo se migolji, izmiče i tako nastaje dinamički pejsaž u kojem su disonance samo jako razmaknute konsonance ili još ljepše na hrvatskom u kom su nesuglasja samo jako udaljena suglasja.

Skulptor Barišić ima samo dlijeto, macu i talent…uzme običan kamen…prepipa ga… nađe mu aorte, vene, kapilare, nerve…onda malo pomalo po njemu kucuka nježno i oprezno i već je nastala «Noćna ljuljaška boginje Tanit» ili tijelo žene koje bi najrađe natego. Jednom je, pred mojim očima zaronio u Jagodnoj, drazi na Hvaru, izvukao običan kamen, kucnuo ga vrškom mace i pred nama se prosula čista umjetnost, prstaci…svaki ko kažiprst. Takve je orgazmičke trenutke sigurno imao Chopin dok je stvarao glazbu, a i Pogorelić dok je izvodi. Svi veliki umjetnici, milovali oni platno, kamen, note, riječ ili picu daju materijalu na kojem rade nova značenja. Loši umjetnici, epigoni kopiraju i ne daju predmetu obrade svoje značenje. Ako riječima, boji, notama i pici ne daješ značenje onda one doista i nemaju značenja, a rezultati tvoje «umjetnosti» i tucanja su beznačajni.

Kreativni gen je božji gen, a Bog je kreator po tom što je kaosu dao novo značenje.

Zeus je nategao Heru, Jupiter Junonu i kud ćeš ljepše kreacije… evo ti čudesnog svemira, evo ti lijepe zemlje, evo ti veličanstvenih oceana i sunca, evo žene raskošnog ukrasa toga svega, a evo i čovjeka, umjetnika koji se svemu tome može diviti i u raskoši uživati.

Na viši stupanj od Božje se uzdigla glumačka kreativnost. Teatarska umjetnost živi samo u trenutku stvaranja to jest dok traje stvaralački čin pa je po tome ona najbliža, zapravo, adekvatna umjetnosti tucanja. Čak ni cijela teatarska umjetnost nije ono što hoćemo upoređivati s tucačkom, jer pisci za teatar pišu djela koja ostaju trajno, režiseri režiraju, a scenografi i kostimografi prave objekte i kostime koji su trajni i mogu se upotrijebiti i po nekoliko puta, samo glumačka umjetnost, umjetnost glume je ono što je istovjetno s tucanjem, s prolaznim i nezaboravnim, trenutnim i uzvišenim, jedinstvenim.

U svim drugim umjetnostima uživa publika, samo u glumi i tucanju uživa i umjetnik.

Književnosti, arhitekturi, likovnim i muzičkim umjetnostima svaka čast i poštovanje, ali se pred glumačkom umjetnosti i umjetnosti tucanja treba kleknuti, pomoliti bogu za talenat, zahvaliti se, nakloniti duboko i reći:»To je to, to je ono zbog čega je čovjek najviše božje biće i njegova slika i prilika».

Samo se glumačkom umjetnošću i tucanjem dolazi do katarze, do uzvišenih trenutaka očišćenja od svega nepotrebnog, do trenutaka ljepote, strastvenih, sveobuhvatnih trenutak tjelesne i duševne sreće. Sve prije čina tucanja i glume je priprema, proba za te trenutke, a sve poslije toga je utisak, uspomena i razmišljanje o činu koji je već bespovratno prošao. Upravo to orgazmičko, katarzično je ono što nas privlači teatru i tucanju.

Naravno da ovdje mislimo na pravu glumu i na pravo tucanje autohtono, autonomno i autentično do čega dolaze pravi glumci i prave tucadžije. Šmiranti nisu poželjni ni na sceni ni u krevetu, jer na sceni tucaju glumu, a u krevetu glume tucanje.

Glumac i tucač traju dok su na sceni ili u krevetu i ako u tom trenutku ne uspiju s publikom  ili s partnerom stvoriti nekakav orgazmički odnos onda bolje da nisu ni počinjali. Predstava i tucanje traju točno onoliko koliko te publika i partner gledaju i osjećaju i tad se mora stvoriti odnos. Hebeš predstavu i tucanje bez patosa i orgazma. Sve ono što dolazi poslije predstave i tucanja…ono kao poslali smo poruku pa nek ljudi kući razmišljaju je nevažno. Ljudi poslije predstave i tucanja odu na večeru ili piće ili kući gdje imaju druge probleme…Važno je ono orgazmičko što se dešava na sceni i u krevatu. Sve ostalo su priče…Pusta teorija.

Patos – po mom dragom Klaji – od grčkoga –  strast, uzbuđenje, strastveno oduševljenje, zanos, žar, uzbuđenost, polet, uzvišenost, silina i visoka osjećajnost – plemeniti patos je bitan dio orgazmičkog i katarzičnog. U mene bi nekako poredak kod stvaranja na sceni i u krevetu bio ovakav : ljubav, žudnja, entuzijazam, strast, patos, katarzični orgazam.

Razum bi ostavio publici i kritičarima.

Razum ne znači znanje, a nerazum neznanje. Mi znamo i zato smo nerazumni. Razum znači racionalno promišljanje činjenica, a mi smo nerazumni zato činjenice ne razmatramo racionalno nego ih ovijamo strašću, ljubavlju koja je uvijek nerazumna pa žudeći patetično doživljavamo katarzu.

Predstava i tucanje izvođeni u jednom odsječku vremena…, vremena izvođenja predstave i trajanju tucanja, mora biti shvaćena i doživljena u toku njihovog trajanja, u vremenu izvođenja predstave i tucanja. Ako je shvatamo i osjećamo kasnije mogli smo je isto tako igrati u Splitu, a da gledaoci sjede u nekom drugom prostoru u Mađarskoj…To jest mogli bi se skinuti, narajcati i zavaliti na krevet u Splitu, a da mala skine gaće i naguzi se u Gjöru ili Segedinu. Čak bi i ta prostorna razdaljina bila bliža nego vremenski razmak između kraja predstave i tucanja i jedne minute nakon svršetka.

Nitko ne brani ljudima da raspravljaju o predstavi i tucanju poslije predstave i tucanja, ali vrijeme trajanja predstave i tucanja na sceni i u krevetu je ono vrijeme i mjesto gdje publici i partneru moramo pružiti sve što možemo da osjete, da dožive pročišćenje da bi poslije toga mogli razmišljati.

Vrijeme je iluzija i ako ga ne doživljavamo u istom vremenu kad i gledamo i radimo  to je kao da se  nije ni dogodilo ili kao da se dogodilo prošlog stoljeća ili će se tek dogoditi.

Što publiku i partnera uvlači u predstavu i tucanje u toku njihovog trajanja? Ljubav, žudnja, entuzijazam, strast i zato je patetika konstitutivni dio katrze i tko je ne doživi u toku predstave i tucanja neće je sigurno doživjeti kasnije uz hrkanje muža ili čak u seksu s dotičnim, jer ako ti se čak i desi vrhunac u seksu – orgazam, to sigurno neće biti radi predstave i prethodnog tucanja s ljubavnikom nego nekih puno prostijih, ali uzvišenijih stvari. Sve što se dešava i što se treba desiti je u vremenu trajanja predstave i u vremenu koopulacije. Sve prije toga je probanje i pretpostavljanje, a sve poslije toga je razmišljanje o predstavi i tucanju ili dobra večera i dobar seks bez razmišljanja.

Bavim se seksom i teatrom već pedeset godina i kunem se, nikad pri dobrom seksu nisam razmišljao o teatru.

E sad ima i ona, za neke tankoćutnike, negativna strana patetike to jest kad je netko prepatetičan. To mnogim ljudima ide na živce i po njima je protiv dobrog ukusa. Meni ne ide na živce i ne mislim da patetika ima ikakve veze s dobrim ukusom…Ona ima veze sa strašću i sa osjećanjima i sa našim životima…Meni je takav stav i način puno draži od ravnodušnosti, jer je bliže životu. Zašto nebismo bili prepatetični. Biti prepatetičan znači dobro shvatiti život. Život je smrtonosan i imamo vrlo male šanse da ga preživimo. Smrt nije presedan nego pravilo. To većina publike shvaća i ljudi puno češće plaču na melodramama glumljenim patetično ili u krevetu s puno uzdaha, drhtaja, suza i ridanja na tuđem ramenu nego u tucanju s teoretičarem koji je slab tucač ili na predstavama koje su pametne i racionaliziraju svijet i sve na svijetu i analitički razlažu činjenice u kakvoj modernoj drami. Još nisam vidio nikoga da se rasplakao gledajući Ionesca, ali sam vidio puno ljudi i žena kako plaču čitajući Zagorkinu «Gordanu» ili gledajući film» Prohujalo s vihorom» ili nakon dobre tucačine brišu orgazmičke suze i uzdišu gledajući onoga koji ih je svojim tijelom i spolovilom uzrokovao.To je bliže ljudskome nego bilo kakav razum. Ljudi su bića osjećaja i oni su im važniji od racionalnog promišljanja svijeta. Racio dolazi poslije i on nije pitanje duše i strasti nego potrebe da se pobjegne od života.

Patos, ma koliko se činio prizeman, je bliži životu od bilo kakvog uzvišenog razmišljanja. Vrati li se patos u teatar i krevet vratiće se i publika.

Prava je šteta što za jednu ovako ozbiljnu djelatnost ne postoji škola nego svatko mora učiti iz svog iskustva, svojim tijelom te se tako nepotrebno gubi dragocjeno vrijeme u nekakvim amaterskim pokušajima koje bi se moglo iskoristiti za profesionalno tucanje.

U umjeću glume i umjeću tucanja vrijede ista pravila, čak su i postupci kako se dolazi do vrhunskih rezultata u ovim umjetnostima istovjetni. « U tom ludilu ima metode» rekao bi Polonije. I za jedno i za drugo potrebni su koncentracija, razmišljanje u četiri dimenzije, otklanjanja straha i uporan duševni i fizički trening…..

Kako su pravila i postupci isti tako bi se moglo spojiti glumačku i tucačku akademiju u jednu ustanovu, u jednu školu koja bi davala vrhunske stručnjake, specijaliste i na jednom i na drugom području. Proces školovanja ne bi bio dovršen diplomiranjem na dotičnoj školi nego se čovjek mora školovati čitav život čime bi se uključili u moderne trendove doživotnog školovanja. Bio bi to revolucionaran korak naprijed i ujedno vraćanje korjenima prosvjetiteljstva, humanizma i renesanse i približavanje idealu univerzalnog obrazovanja što bi otvorilo mogućnost stvaranja univerzalnih umjetnika – hommo universalis po uzoru na Leonarda da Vincija, Michelangela, Montaignea i Erazma Roterdamskog.

Izlaganje ćemo početi jednim primjerom koji zorno pokazuje potrebu teoretskog obrazovanja, ali i praktičnih vježbi ili bolje rečeno potrebu osnaženog duha u kombinaciji s izvanrednim fizičkim pripremama.

Snimali smo film u jednom malom dalmatinskom mistu s velikim hotelom. Na snimanju sam prvi put vidio i jednu mladu kolegicu za koju se govorilo da je jako talentirana. Na setu – mjestu snimanja –  se to nije vidjelo jer je stalno griješila pa smo scene vraćali po nekoliko puta sve dok se redatelj nije umorio, prekinuo snimanje scene s njom i poslao u hotel da se odmori. Mi smo nastavili bez nje i nekako pokrpali dan da potpuno ne propadne. Poslije večere sam je zatekao na baru kako se pokušava izliječiti alkoholom.

Prišao sam joj i rekao da to ne čini i da bi bilo najbolje da odemo kod mene u sobu da malo porazgovaramo. Pristala je. Očajnici uvijek pristaju na sve.

Prepustio sam joj inicijativu…brzo se skinula…bacili smo se u krevet i tucanje je bilo isto tako zbrljano kao i današnje snimanje. Nedostajala je koncentracija. Nakon kratkog odmora smo se malo dragali, a kad sam se ukrutio pozvao sam je da sjedne na mene. Objasnio sam joj da je glumica, očigledno talentirana, ali da joj fali koncentracija. « Sad sjedi na mene i ne misli na mene nego se koncentriraj samo na ono mjesto gdje ulazim u tebe i na dubinu na koju ulazim…koncentriraj se samo na to…zatvori oči i koncentriraj se…» Učinila je to, ali sam osjetio da meni hoće ugoditi.»Ne ugađaj meni…sebi ugađaj…nađi svoj ritam …nađi ritam koji odgovara tebi, a od mene uzmi samo ono na čemu sjediš…mijenjaj ritam po svojoj volji… ubrzavaj i usporavaj kako tebi odgovara…radi samo ono što tebe zadovoljava…na mene ne misli…» Talentirana cura..Brzo je počela ritmizirati, ubrzavati i usporavati, a ja sam joj pomagao samo rukama dodirujući zamamne grudi i čvrstu stražnjicu. Nakon desetak minuta je zadrhtala i ispustila slabašan krik. Htjela je sići.

« Ne upravo sada moraš nastaviti. Jednom ko nijednom».

Nastavila je …još jedno drhtanje…još jedan lagani krik i opet pokušaj da se sve to prekine.

» Ne! Nastavi»!

« Bole me koljena».

«Pređi granicu boli i tada počinje pravo».

« Pa bilo je pravo…već dva puta».

«Ne znaš ti što je pravo…Nastavi»!

Nakon pet minuta je počela drhtati kao trstika na vjetru…i plakati…pa je plač prešao u jecaj, a jecaj u bespomoćno skvičanje. Trajalo je to sedam do deset minuta. Ušla je u svršavanje u seriji. Znao sam da smo uspjeli. Kad se sručila pored mene potpuno nemoćna i teško dišući znao sam da ne smijemo stati na pola puta. Uzeo sam je nježno i odnjeo na prozor ispred kojeg se širili more koje je lagano lupkalo o stjene i povlačilo se po pjesku plaže. Okrenuo sam je moru:

» Koncentriraj se na more, na otok preko puta, na šumove mora, na vjetar i na ono malo svjetlo na otoku ravno preko puta nas».

Nastavio sam ulaziti u nju gledajaći preko dugačkih leđa kako se mjesec sakriva za oblake.

Zatim sam je polegao u krevet pokrio i pustio spavati.

Sutra se na snimanju kolege i redatelj nisu mogli načuditi. Gledala je točno tamo gdje treba gledati…u rub kamere… partnera u oči…u daljinu…suze su tekle same kad je trebalo…a osmjeh krasio lice…Riječi i rečenice su se nizale baš kako treba i bivale izgovarane jasno i jednostavno. Išlo je brzo pa smo uspjeli nadoknaditi i jučerašnji dan.

Navečer smo odmah poslije večere otišli u sobu. Brzo se skinula, otuširala i bacila se ustima na onaj dio tijela koji stoji tamo gdje završava muški torzo. Htjela je sve odjedanput i na brzinu. Osjetio sam da se pomalo stidi, skanjiva i pokušava me zadovoljiti, a zapravo muči i sebe i mene. Odmakao sam joj glavu i nježno povukao na krevet.

« Sve što radiš čista srca nije grijeh. Ti si počela raditi kao da imaš obavezu da me zadovoljiš … Nemaš obavezu….Nismo ni u braku ni u kupleraju…Nisam ti platio da se mučiš…Radi sebi na zadovoljstvo pa ću i ja biti zadovoljan. Umjetnost nije muka nego zadovoljstvo. Ako se glumac muči, muči se i publika. Ako glumac zadovoljava sebe i glumi s ljubavlju zadovoljava i publiku i ona ga voli. Otvori grlo, ne napinji vratne mišiće, ni mišiće lica….pusti jezik…ne koči ga…Ljubi, ne usisavaj. Zašto bi uživala samo publika zašto ne bi uživao i izvođač. Biti jest. Ne biti nije. Glumac mora biti, a ne igrati kao da jest. Onaj koji igra kao da jest….nije, a onaj koji jest…jest. On se može prisiljavati da agira i govori uvjerljivo, ali neće biti uvjerljivo, neće biti prirodno, kao što ovaj tvoj pokušaj da me zadovoljiš nije bio prirodan, a scena i postelja koja je noćas scena ne smiju biti mučionice nego igraonice u kojim cvjeta zadovoljstvo duha i tijela. Ne može biti zadovoljan duh u nezadovoljnom tijelu. Moraš biti uvjerljiva i kad radiš i kad govoriš i ako se na sceni ne govori uvjerljivo bolje da se i ne govori. Radi čistim srcem i doći ćeš do cilja i bit ćeš nagrađena i zadovoljena i sve će ti biti oprošteno…Otvori grlo i iz njega će poteći pravi tonovi…Stisnutog grla se ne pjeva…Stisnutog grla se jeca… Mi nismo amateri…Mi smo profesionalci….Radi čistim srcem, ali sa znanjem i jedino će tako tvoj čin dobiti na uvjerljivosti».

« Pokaži mi», reče i rastvori svoje prekrasno međunožje.

Zaronio sam i pokazao joj kako je svaki dijelić tijela i svaki pregib na njemu dragocjen i kako se iz svakog pregiba i iz svakog otvora iz svakog djelića može ižeti uzdah, jecaj i vrisak… najdublje što iz sebe možemo ižeti.

Zatim smo otišli do prozora…Okrenuo sam je k moru i otocima i koncentrirani na more, kućicu na otoku iz koje se naziralo jedva vidljivo svijetlo, usredotočeni na slušanje lupkanja mora i dašak noćnog lahora ponavljali lekciju od sinoć.

Sutra je bila još bolja. Redatelj je bio ushićen, a kamerman se nije mogao nadiviti ljepoti izraza njenog lica i prekrasnom osmjehu koji je širio sreću.

Jedva je dočekala kraj večere.

Dočekala me u sobi raspusna i gola. Skinula me…kleknula i ponovila doslovce sve ono što sam ja njoj sinoć radio. Talentirana cura. Uvjerljiva. Ni znaka od grča i nelagode. Otvorila je grlo.

Zatim smo, ona preko prozora, a ja preko njenih uzdrhtalih leđa promatrali more i svićarice koje su se razmilile kanalom. More je lupkalo o obalu, a u ritmu mora dva tijela jedno o drugo.

Sutra nas je probudio telefon.

« Naručila sam buđenje u šest sati».

« Zašto? Snimanje počinje u devet».

« Da mogu ponoviti lekciju…utvrditi gradivo».

I utvrdila je.

Snimanje je bilo još bolje nego jučer.

Sutra je bila još bolja, a prekosutra fantastična i tako je krenuo njen uspon.

Zadnju noć sam donio iz bara ohlađeni pjenušac, otvorio ga i rekao da ga pomalo lijeva između svojih grudi, a ja sam ga čekao i pio na onom mjestu gdje završava ženski torzo.

Poželjela je isto i pila ga na onom mjestu gdje završava muški torzo.

Nikad boljega pjenušca.

Otišao sam na njenu prvu premijeru i u glavnoj sceni u kojoj razgovara s ljubavnikom, u kojoj je blistala, u jednom trenutku ugledao đavolski pogled zadovoljne žene za što je na kraju monologa dobila gromoglasan aplauz gledališta.

Poslije sam je pitao na što je mislila dok je govorila monolog.

«Na pjenušac sa zadnje točke torza muškog tijela».

I sad ponekad odem na poneku njenu predstavu i kad joj poslije izvedbe čestitam, sagne se i da nitko ne vidi prošapće na uho:

«Hvala profesore».

Pogledam se u prvo ogledalo u foajeu teatra i ponosno kažem:

«Ako ništa barem si to učinio na dobro hrvatskog teatra».A pri izlasku iz teatra riječi gospara Lukše iz Vojnovićeve «Na taraci»:»Pigmalione, izgubio si dušu».

Glumačka i tucačka sposobnost se sastoji od 90% koncentracije, a ostatak je ono nešto božje energije, prešle  rođenjem u nas, koju nazivamo talentom. Rekli smo da je talent oplemenjeni bijes, sposobnost da do neizmjernosti povećavamo onu energiju koja je potrebna za razaranje tvrdoglavih objekata, prometnuta u usredotočeno strpljivo promatranje da propustimo što manje od tajne promatranog objekta. Talent razara promatrani objekt  do najmanjih strukturalnih djelića da bi ga ponovno složio u smislenu cjelinu. Talent osvjetljava objekt sa svih strana, kao što sunce osvjetljava Zemlju i ujedno joj daje snagu rotacije, oko sebe i oko njezine osi, izlažući, pritom svojoj svjetlosti nju cijelu i svaki pojedinačni oblik postojanja na njoj. Kako od sunca dolazi energija koja omogućuje fotosintezu i nastajanje života na Zemlji tako i talent daje svjetlo i energiju objektu umjetničkog interesa. Pod umjetničkim mislim, naravno i na glumački i na tucački interes.

Na što se sve ljudi koncentriraju je izvan svake ljudske pameti. Neki se koncentriraju na ženu koja ih  ne voli, drugi na sport i plivanje preko La Mancha, treći na skupljanje maraka, četvrti na ubijanje muha, zaštitu od ekologije i ekologa koji se se koncentriraju na zaštitu muha… a jedan mladi Nijemac se već dvadeset godina koncentrirao na to da istetovira cijelo tijelo, do najsitnije točke na njemu…I evo ga sretan pokazuje da mu je ostalo još samo malo mjesta pod pazuhom i na očnim kapcima.

Savršena koncentracija je harmoničan proces kod kojeg su svjesno i nesvjesno u potpunoj suglasnosti. Ona je u običajenom smislu čista funkcija našega «Ja», koja ne ovisi o našim spontanim interesima, našim poistovjećenjima s dužnostima, savješću ili idealima.

Sve ustranu, a Nju na sridu i sve ide ko podmazano.

Prava koncentracija bi se mogla bolje nadomjestiti riječju fascinacija – opčinjenost:  Vrhunac bi mogao biti kad, na sceni i u krevetu, zaboraviš čak i iskustvo i samo uživaš. Doslovce bi zo značilo: Sva se pretvoriti u Veselnicu i sav se pretvoriti u Kokota.

Veselnica, Mučenica, Lomikurka, Radosnica, Nestašnica, Ribica izazivaju u zdravom muškom mozgu tisuće asocijacija i potiču koncentraciju na predmet tako da sama riječ koja označava to ljubljeno mjesto može potaknuti i najdublje kutke mozga u kojem počiva pjesnička inspiracija.

« U Šturca mi glava ko u zmije,

pa iz Gizde sukrvicu pije»

Nije, baš, Leopold Sedar Sengor, ali, ruku na srce, nije ni lošije.

Teži, ali vrlo vrijedan korak u upotpunjavanju četverodimenzionalnoga duševnog života, života koji je izgrađen u nama izvan realnosti, je vježba drugih, ne manje važnih, osjetila: sluha, mirisa, okusa, dodira. Za vjerno prizivanje tog četverodimenzionalnog  u nama, u predočavanju, uspostavljeni odnosi s realnošću moraju biti što potpuniji.

Erotika sama po sebi najbolje oslobađa tijelo i čula.

Ulazimo u sobu s lijepom dobro građenom mladom djevojkom.

Skinemo se. Zatim je promatraš desetak minuta kako gola šeće po sobi, zauzima poze koje hoće i erotizira i sebe i tebe i atmosferu oko vas. Promatrajte pažljivo svaki dio tijela i tijelo u cjelini. Zatim ugasite svjetlo ili zamračite prozore ako je dan. Rukama prepipajte cijelo tijelo, svaku izbočinu, svaku rupicu, glatki trbuh, koljena, grudi, međunožje, stražnjicu i radite to sve dok rukama ne zapamtite svaki djelić tijela i tijelo u cjelini. Zatim je položite na krevet i preslušajte tijelo ušima. Ne biste vjerovali, ali svaki dio tijela ima svoje zvukove. Kad joj slušate dah nek vam šapuće na uho svakakve besmislice kao:»Volim te», « Dragi», «Ljubavi»,» Ljubim te « i nek vam izvjesno vrijeme diše u uho, prvo u jedno pa u drugo. Znam da će vam se ovo činiti banalno i sličiti na kliše, ali neka vas to ne zamara. Banalno i kliše su naš život upravo zato što su banalno i kliše. Zatim poslušajte srce. Nijedno srce ne kuca na isti način, a ako joj pri tom još dodirujete i intimne dijelove tijela ono će ubrzavati ili usporavati rad. Zatim slušajte pluća, pa stomak. Organi smješteni u stomaku dišu svaki na svoj način i želudac i jetra i žuč i bubrezi, a posebno u takvim situacijama uzbuđeno dišu maternica i vagina. Preslušaj i bokove i stražnjicu i noge do nožnog palca. Zatim se vratite na početak i mirišite posebno svaki dio tijela. Svaki dio tijela ima svoj miris. Kosa miriše drugčije od lica ili uha. Grudi mirišu drugačije od ramena, trbuha i leđa. Stomak miriše drugačije od stražnjice, a svaka vagina ima svoj specifičan miris. Nastojte zapamtiti sve te vrsta mirisa i priključite ih doživljajima koji ste dobili opipom, sluhom i vidom. Kad ste to završili probajte cijelo tijelo ponovo opipati, ovaj put, usnama i jezikom. Usnama i jezikom, koji su izuzetno osjetljivi organi za opip, se najbolje pamti. Budite uporni i spori. Prikupite što više podataka iz tijela koje je pred vama. Uz put koristite i ruke i nos i uši. Zatim lezite cijelim tijelom na njezino tijelo i osjetite usnama usne, grudima grudi, stomakom stomak, muškim spolnim organom ženski spolni organ, nogama noge i rukama leđa i ruke. Tek kad ste učinili sve to možete pristupiti i spolnom činu, ali polako.» Od srkleta nema merhameta»to jest »Od žurbe nema božjeg blagoslova». Ne žurite i ne mislite nego osjećajte kako svojom sondom prebirete po njenoj unutrašnjosti i nastojte zapamtit kako joj diše unutrašnjost i kako leptirić s ulaza u maternicu leprša po glavici vaše sonde.

U mozgu postoje odvojeni centri za svako čulo, ali su ti centri umreženi i tek kad napuniš sve te centre podacima koje se sabrao čulima dobiva se prava slika onoga s kojim vodiš ljubav. Voditi ljubav s nekim kojem ne poznaš sve detalje je isto kao izaći na pozornicu bez znanja teksta i lupetati gluposti. Ovakav nastup na sceni ne dovodi do uspjeha i ne može se uporediti s nastupima promišljenih glumaca. To bi isto bilo kao uporediti umjetnost užitka s tucanjem na brzaka u javnom klozetu. Mi se bavimo umjetnošću, a ne špricanjem sperme. Lupanje po klaviru izaziva buku, a smišljeno prebiranje po dirkama stvara muziku. Tvoj je izbor hoćeš li biti lupetalo ili maestro.

Ovako dug uvod u seks je poželjan i iz drugih razloga….Odgađanje pojačava žudnju.

Kako ste postupali s tijelom djevojke tako postupajte s tekstom drame i s likom koji igraš.

Ne sforcavaj…karecaj. Opipaj, omiriši, oslušaj, vidi, obliži, poljubi i bit ćeš zadovoljan i zadovoljen, a publika će te voljeti. Zađi u svaku rupicu, opipaj svaki brežuljčić, posebno Venerin, pomiriši dolinicu, pomiluj bubanj stomaka, oslušaj dah i osjeti drhtaj pa i griješi. Greška nije sramota ako je učinjena u strasti i ako pokažeš dobru volju da ponoviš radnju i da je popraviš. Da nije svemoćna priroda griješila mi bismo i danas bili bakterije.

Izvorište dobre umjetnosti i dobrog tucanja je žudnja za istinom, a konsekvenca je istina. Oni koji neće su uvijek na gubitku….Oni koji žude u svakom slučaju dobivaju, jer ako ništa drugo žudili su.

Erotika je najbolji izraz pobune, oslobađanja. Ona je mamac za božje anđele.

Poboljšav tek i želju, a zamagljuje moralna načela.

Hodači po užarenom ugljevlju kažu: «Mi idemo preko žara  jer znamo da je naša krv od vatre». Krv od vatre je dobra misaona slika za pravog glumca i za pravog tucadžiju.Tijelo ispunjeno vatrom pozitivne energije zrači samouvjerenošću.

Evo, čim ti mene malo pustiš ja počnem pametovati…To je ko ukleto…Svi ljudi na svijetu misle da su najpametniji…, a to je za sada sedam milijardi ljudi….Biće toga i više ako ovako nastavi…ne kaže se za ludu:» Da Bog pusti niz polje sve pameti… svak bi za svojom trčao».

Ali to me prati godinama…Sve što umislim to moram do kraja dotjerati..Tako ću jednom sam sebe dotjerat do kraja.

Imajući u vidu sve pretpostavke koje su mi omogućile da na ovaj ili onaj način postanem čovjek i imajući u vidu sve ono što sam olako uzeo i protrajbao zezajući se sa svijetom i sa onim što je mogao biti svijet …Zadovoljan sam…Ne kapi mi za vrat…graha ima, a počesto i mesa…vina ne fali..a i klozet mi je blizu… Predbacivati sudbini sam davno odustao i jedina misao koja me još drži je da čovjek može biti svakakav samo ne onakav kako si je to zamišljao.

Doduše sam onu staru narodnu mudrost:»Sve što možeš učiniti danas ne ostavljaj za sutra» uredno zaobilazio i držao se svojih parafraza te iste mudrosti:» Sve što možeš popiti danas ne ostavljaj za sutra» i « Sve što možeš pritisnuti danas ne ostavljaj za sutra».

Karakter ljudski je čudna stvar. Ljudi često misle da je karakter nevažan, a da su važni vlast, slava i novac i tu griješe.

Kod karakternih ljudi kućni ljubimci, namještaj u stanu, slike na zidu, skulpture, novac sve dobiva karakter čak i njihovi organi dobivaju karakter gazde i gazdarice.

Kod nekarakternih ljudi i ljudi lošeg karaktera to je također tako. Pice i Kokoti su beskarakterni, dosadni, lijeni, umorni, podli, glupi, pokvareni i to ne zato što bi to oni htjeli nego zato što ne znaju. Loš karakter dolazi iz gluposti. Da znaju ne bi bili nekarakterni. Iz gluposti ih, također, ni ne upotrebljavaju onako kako bi trebalo tako da kućni ljubimci, slike na zidu i novac gube svoj izvorni smisao. Ljubimci i slike nisu ljubimci i umjetnost nego stvari za pokazivanje, moda. Novac služi za kupovanje nepotrebnih stvari i za gomilanje i postaje glup i odvratan, da, odvratan čak i samim gazdama pa ga upotrebljavaju za davanje na kamate i još više gomilanje i nije  više sredstvo plaćanja nego gomila. Za njega se može kupiti pica i to koliko hoćeš, ali to su pice:Tužnice, Mučenice, Garibice, Sirotice, Zaprdivalice..

Kod karakternih ljudi slike na zidu i novac dobivaju viši smisao i postaju stvari estetike. Novac se troši na uživanje, a slike, skulpture, namještaj i  kućni ljubimci, također, služe uživanju kao i jelo i piće kupljeni za taj novac. Tada su pice: Veselnice, Radosnice, Radodajke, Lomikurke, Poskočnice i Vjeverice, a Kokoti: Milani, Dragani,

Harbije, Gulanferi i Budalaši.

Bolje je, dakle, imati karakter nego cijeli svijet.

Sve je tu živahno, radosno, umilno, drago, lijepo, mirisno pa je i igranje s takvim razigranim, karakternim organima poželjno, lijepo i mistično.

Ovu teoriju ne treba dokazivati, ona je već dokazana u praksi što potvrđuju narodne umotvorine koje su, uvijek, dokaz stoljetnog iskustva i pamćenja:

« Kakva Mica, takva gazdarica,

joj, kakva Mica takva gazdarica».

i

«Kakvo trsje taki mu i čokot,

joj, kakav čovik taki mu i Kokot».

i

« Kakva jela takva joj i šiška,

joj, kakva cura takva joj i Piška».

Da bi potkrijepili ovu svoju teoriju i povijesnim i filozofskim dokazima, a ne samo narodnom zajebancijom i prostačkim pučkim naprdivanjem zaputili smo se u staru Grčku i tamo naišli na Teofrasta koji je imao što reći o karakterima. On je zastupao teoriju da se ljudi rode s karakterom ili bez njega, ali da se on odgojem može popraviti ili pokvariti. Vezao je dobar karakter uz znanje, a loš uz neobrazovanost i glupost.Glupost je tužna, a mudrost vesela. Nije mu bilo jasno zašto ljudi koji imaju slobodu izbora i mogu živjeti dobro, s dobrim ljudima u zadovoljstvu, biraju gore i druže se s glupanima i pokvarenjacima i čine štetu sebi i drugima i vrlo se rijetko vraćaju na pravi put dobrote i uživanja. Dok se još mogu vratiti neće, a kad počnu željeti dobro više nema vremena.

Ima nešto u tome. Puno je toga urođeno čovjeku i određeno genetskom strukturom, ali se puno toga može i naučiti i popraviti. Često se ljudi iz lijenosti ne popravljaju nego žive onako kako su rođeni, uzdajući se samo u svoj talent. Znao sam cura koje su bile glupe ko kotač, ali su se bubale tako talentirano da čovjeku stane pamet. Ima takvih i slikara, fizičara i šofera i šegača…znaju samo svoj posao, ali ga znaju savršeno. Zanemare i etiku i estetiku i deru ko mutavi iliti nije kakva zubarica, ali se šiba ko zvijer.

Ja sam ipak više za obrazovanje….Zato i pišem ovu knjigu ..da bi potakao talentirane da se uzdižu u zanatu i da osim talenta, koji im je već bogom dan, iskoriste i tuđa iskustva za brži napredak i uspješniji razvoj istoga.

Sudeći po Teofrastu koji je živio prije dvije tisuće i trista godina sve se je na svijetu mijenjalo i napredovalo samo anatomska struktura i kakrakeri ljudski ne. Čovječanstvo je napredovalo u tehnici i znanju, ali je i u staroj Grčkoj i danas bilo i zla i dobra i ružnog i lijepog i mada su se kriteriji mijenjali iz epohe u epohu ono što je bilo vrijedno u Grčkoj vrijedno je i danas, a ono što nije bilo vrijedno i poželjno tada nije ni sada. Ljudi su mogli naučiti nešto u tih dvadesetak stoljeća, ali nisu, a razlozi za to se ne znaju. Možda je to iz lijenosti duše, a možda i zbog genetskih pretpostavki i okolice koja ljude prisiljava da rađe budu gadni i duševno ružni nego lijepi, ugodni i dobri. Naravno da nigdje ne nalazimo karakter u čistom obliku naprimjer da je samo dobar ili da je isključivo loš, ali čovjeka određujemo po onome što u njemu preteže.» U poslima od jubavi vaja imati srce od lava, a obraz od kurbe», kaže stari Držić i dobro je govorio, ali bi bilo bolje da nije tako nego da se svijet razvijao u pravcu dobroga gdje bi takav pristup Veselnici i veselju koje se širi oko nje bio drukčiji i ne bi potencirao lukavost i laž nego prostodušnost i istinu.

Ipak i nakon šezdeset godina života, mislim da je dobro činiti dobro, a da je sve ostalo besmisleno. Ma koliko ti zlo donosilo koristi ne može ti donijeti zadovoljstvo koliko ga može donijeti dobro. Zapravo možeš i uživati u onom što si stekao na loš način, ali nisi opušten i ne uživaš u tom kao kad bi to što imaš stekao pošteno i na način koji je razuman i lijep.

Teofrast ne komentira smrtne grijehe nego nedostatke u kartakteru i dok on to čini na općoj razini mi ćemo pokušati te nedostatke svesti na relaciju Veselnica – Kokot  i na njihove odnose.

Brbljavac, Tračler, Laskavac, Hvastavac, Lažov su prvi na udaru i trebaju biti, jer su to stvarno mane koje mogu zagorčati život i vlasniku tih mana i okolici i donose samo kratkotrajnu korist nevrijednu truda i riječi.

Glup brbljavac neprestano priča gluposti i to ni nebi bilo toliko opasno da nije glup i čak bi moglo i razveseliti pametna čovjeka, ali brbljanju se obično dodaje i trač i hvastanje kojim laska sam sebi, ali i drugima da bi ga slušali.

Inzistiram na tvrdnji da su ove gore pobrojane karakterne osobine negativne u svakodnevnom životu i da ih treba kao kugu izbjegavati, ali kad se radi o Veselnici i načinu dolaženja do nje onda bi naglo umekšao svoje mišljenje. Čvrst karakter slabo pomaže u poslima od ljubavi…više pomaže čvrst Kokot. Dakle, da čvrstom karakteru, ali ne tvrdoglavosti koja često graniči s glupošću. Budi čvrst dok ti to treba. Lijepo je biti moralan, ali je ljepše uživati u Veselnici. Moral uzdiže dušu, a lijepa Veselnica i dušu i tijelo. Uživati ne može biti nemoralno. Zapravo moral i uživanje ne spadaju u istu vrijednosnu kategoriju i reći ćemo otvoreno, pa makar nas pekli na vatri, u stvarima Veselnice pragmatičnost je moralna iliti pragmatičnost je jedan od oblika, iliti bolje jedna od bitnih komponenata čvrstog karaktera.

Pravi šegač treba naučiti lagati iskreno i istinito. Naravno da će se sada naći neki pametnjakovići i reći da je to contradictio in adjecto, ali nije, jer petljaš i lažeš samo dok joj ne raspečiš nogice, ali se odmah potom promijeniš, odbaciš laž i petljavinu i čestito se potrudiš da je zadovoljiš, napuniš Veselnicu živahnim Kokotom, a gazdaricu Veselnice uzdigneš u deveto nebo. Dakle si teoretski govnar, a praktično dobrotvor i poželjan član društvene zajednice.

Nije zgorega pomalo laguckati, jer možda dotična ne zna što je to dobrotvorstvo, što je to dobra tucačina i kakvo zadovoljstvo donosi pa stiska nogice i ne da hašimagi da provali u harem. Malo prevariti, slagati i dovesti u vodoravan položaj s nježno podignutim i razmaknutim bedrima ili da se natrći pa onda pošteno, ljudski, to jest moralno poraditi na dotičnoj i vidjet ćeš kako će promjeniti mišljenje o moralu i bit će zadovoljna , sretna i zahvalna što si lažov i prevarant.

Laž i prevara se nesmiju koristiti samo u svom interesu nego u općem i onda su čak  i poželjne. Onaj koji radi samo u svom interesu je idiot. Kako smo već ranije, na nekoliko mjesta, isticali, poželjan zagondžija je visokomoralno kurbino kopile. Osim toga biti licemjeran i lagati je vrlo ugodno, jer se čovjek osjeća nekako toplo i postiđeno.

Rekli su, davno, da se ne treba držati zakona ko pijan plota pa bi ja to rekao za moral i ponovio da se ne držimo morala ko pijan plota. Zaključimo:Dobro je biti moralan dok je dobro, ali kad nije dobro može se biti i nemoralan. Naime, ako si svjestan svoje nemoralnosti onda si inteligentno nemoralan, a ako je nisi svjestan onda si glupo nemoralan i to je prava nemoralnost. Biti znanstveno nemoralan u korist općeg dobra, dakle, ne da nije negativno nego je i poželjno i od općeg je interesa za zajednicu, razvoj duhovnosti u njoj i napredak u uživanju i umjetnosti.

Ako si svjestan svojih nedostataka, na primjer hvastavosti i oholosti onda ti to može pomoći da ih znanstveno koristiš dok ti trebaju, ali da ih odbaciš kad ti više ne trebaju to jest na pozornici i u krevetu. Tu budi iskren i pošten i sve su ti prethodne podlosti oproštene. I nemojte da vas grize savjest, ako ste malo laguckali i varakali. Varati za opće dobro nije grjeh nego vrlina. Uostalom žene se može prevariti samo kad one hoće da  ih se prevari. Čak i najnerazumnije vrlo brzo shvate da im hoćeš dobro i ne ljute se nego su, suprotno očekivanjima, zahvalne. Morala niotkuda, a uživanja do za vrat.

U drugu grupu karaktera spadaju: Prostak – Seljačina, Drznik – Besramnik, Klipan, Tašt, Neuljudan, Gadan, Ohol – Nadut, Klevetnik. Za neke od ovih nedostataka nema nikakvog opravdanja i olakotnih okolnosti. Tako da za taštoga, neuljudnog, gadnog i oholog klevetnika imamo samo riječi pokude i njihovi nedostatci nikako ne mogu pomoći u igrama oko Veselnice i samo su na sramotu ljudskoj vrsti.

Prostak, Klipan i Drznik su na dobrom glasu kod finih dama iz boljeg društva koje su okružene uštogljenim gospočićima i kojima je dosta rukoljuba. Ponekad se zažele picoljuba i drska Kokota pa su Klipani jako traženi u takvim društvima te se nakon     « Ju, Ju. Prostak jedan» ipak prihvate harbije izlože pristojnu Veselnicu njegovim udarima i uživaju ko prasice . Ako je i za jednokratnu upotrebu Prostak pomaže u buđenju intuitivnog u već zamrlim fino odgojenim tijelima, jer ne misli i ne pravi probleme nego dere ko Klipan.

Za neke karakterne mane, ni uz najbolju volju, ne mogu naći ama baš nikakvo opravdanje. U te nepopravljive i u odnosima Veselnica – Kokot potpuno neupotrebljive mane spadaju: sitničavost, prevelika revnost, samodopadnost, praznovjernost, neuljudnost, taštost – ispraznost, oholost, a treba u najširem luku zaobilaziti i cjepidlake, kaćiperne, kukavice  i nadute budale zaljubljene samo u sebe.

Ipak na samom dnu i graniče sa smrtnim grijesima dvije nepopravljive mane, zavidnost i škrtost, jer su uperene protiv drugih, a u samoj svojoj strukturi su i autodestruktivne. Uperene su protiv čovjeka i čovječanstva, protiv svijeta i njegovih prirodnih zakona, ali i protiv sebe samoga.

Zavidnik u početku zavidi boljem od sebe, ali se to ludilo zavisti, pušteno s lanca, samo od sebe razvija i širi pa se gubi granica što je bolje, što isto, a što gore i na koncu sve što drugi imaju je bolje od onog što ti imaš te ne zavidiš samo boljima od sebe nego i istima i gorima i počneš zavidjeti svemu i svačemu. To izgriza dušu i na koncu si iscjeđena krpa koja puna ljutine čuči u kutu svoje ljudskosti, sipa otrov i zagađuje okolinu.

Škrtost je još gora. Neću govoriti o klasičnoj škrtosti, jer su o tome već dosta pisali Plaut, Molier, Držić i drugi smarajući je smiješnom. Na prvi pogled je doista smiješna, ali kad se malo dublje zagrebe ispod kore škrtost je tragična. Komedija = tragedija + proteklo vrijeme.

Zamislite mladu ljepojku, dobro građenu, guzatu i sisatu, a škrtu. Oko nje se vrte momci jedan ljepši od drugoga, zaljubljuju se, udvaraju, pitaju komadić Veselnice, mole, a ona stiska noge i dušu i ne da i ne da i ne da. Prolaze godine, tijelo polako vene s njim i duša, pojavljuju se bore ogorčenja i zloće oko ustiju, nos se izdužuje i ušpičava, sisice se spuštaju, bočići suše pa se javljaju bore na čelu od loših misli i na koncu shvati da bi trebala otvoriti vratašca i otvori ih i ponudi ulazak, ali gle čuda nitko neće u napušten raj. Zagondžije, nekade lude za njom, se poženile i dobile djecu, njihovim sinovima stara kvočka ne pada napamet i eno je u ćošku kako stišće uvele usne i drži predavanja o moralu koja nitko ne sluša. Nije «Orestija» tragedija, nije «Medeja» tragedija …to je tragedija. Ljudi, žene, čujete očajni vapaj žednoga u pustinji, radite što hoćete i kako hoćete, ali jedno vas molim…nemojte biti škrti… Čovjek koji previše daje može na koncu sve izgubiti, ali je imao zadovoljstvo dok je drugima davao, a škrtonja postaje lice tragedije, očajnik koji nikom ništa nije dao nit od koga šta primio.

Bolničarko mlada i nadasve lijepa

ti hoćeš poduku da ti sada dam

i ti doktorice kod očiju slijepa

i ja ću vam reći sve što, jadan, znam.

Samo desno, lijevo gruvajte, jer trajna

baš ničega nema, ko pita tom daj.

Starica nikom nije slatka tajna :

Potrošene pare izlizani sjaj.

Balerino slatka, ljupkošću presjajna

plesom i igrom svakom pružaš raj

i ti glumičice, zvjezdo veličajna

nedajte Kokotu da vam skrati maj.

Zatvorićeš radnju kad preživiš sebe

kad ostariš dobro, nema više daj…

Kao šlapu staru niko te ne grebe:

Potrošene pare izlizani sjaj.

Manekenko slatka omlaćivaj sobom

nedaj samo jednom da po tebi klima

i ti modistice nemoj biti robom

nego se otvori i podaj se svima.

A ti naučnice, curice prebajna

zabij nos u knjige, tamo ti je raj,

pa kad sve naučiš ostaće ti samo :

Potrošene pare izlizani sjaj.

Čujte me, ljepojke, govori vam znanje

svemu što je lijepo brzo dođe kraj

ostane vam samo od starosti sranje:

Potrošene pare izlizani sjaj.

Evo za kraj i dvije – tri poučne balade namjenjene uzrastu osnovnih i srednjih škola….Ako se ovog dosjetiš u mojim godinama sigurno si promašio život, a onda je kasno za popravljat stvar.

Na paperju mekom leži podla Pica,

anđelom se praveć, a gora od vraga,

pred njom kleči rob joj, tijela su im naga,

pijucka, gleducka, češka se i smješka,

bijela, dobra, lijepa i sprijeda i straga.

Evo sad ću i ja u postelju cvjetnu,

milovat i ljubit, gladit mjesto rodno.

Vidjeh to na javi i sanjat ću. Greška?

I tad smislih nešto u pameti plodno:

Jedino je blago kad se živi zgodno.

Sirotinja Pero i njegova ljuba

da je za njih bilo te slasti, bar malo

ne bi saransakom gleđ kužili zuba

i žderali čvarke, otopljeno salo,

poguzijam hrana priprosta i gruba.

Juha od kopriva, tvrda kukuruza

od kojih se začepe i crijeva i guza,

svaki prdac ižme potoke od suza.

Jastoge i škampe i škrpinu lešo

k tome dobro vino da ne bude vodno:

Jedino je blago kad se živi zgodno.

Seljak jede puru, pogaču od zobi

vodurinu pije kod svih dobrih vlaga

i još hvali Bogu i na takvoj kobi,

ne mami me ona, odmamila vraga,

ni u cipelama sa njom ne znam što bi.

I još mora radit u znoju i smradu,

kopat tvrdu zemlju, ševiti na slami,

ne bi na to pristo da mi džabe dadu

takva me ljepota nimalo ne mami.

Ja mu ne zavidim, sve mu bilo plodno:

Jedino je blago kad se živi zgodno.

Dušo, ne zamjeri, puno si mi draga,

riješi kako riješiš, riješi umu shodno.

Čuo sam ko dijete, a znam cijenu blaga,

jedino je blago kad se živi zgodno.

Evo i mene na putevima Antuna Matije Reljkovića i Frana Kurelca zvanog Ogulinac inače iz Bruvna na Krbavi, kako prosvjećujem narod i pišem didaktičnu poeziju u vremenu kojem ne treba ni znanja ni prosvjete. Ko se nije picom prosvijetlio neće ni poezijom, ne boj se.

Mudrost je skroman, bistar izvor koji tvori lijepi potočić pun ribica, trava i potočnog cvijeća…miran i tih.

Glupost je kao vulkan koji eruptira nekontrolirano i uništava sve pred sobom. Lava se prelijeva, pali i ruši i pokreće mutne vode koje se obaraju s planina odnoseći ljude, žene, djecu, kuće i plodnu zemlju, pretvarajući sve u mulj i oduzimajući vrijednost svemu na što naiđe.

Sad sjedim na vodama babilonskim i plačem sjećajući se Siona. Frcaju suze ko Šturčeve glave. Suza suzu goni. Kad je meni ovako kako li je onima koji su čitav život bili skromni, razumni, pogrbljeno radeći i tražeći smisao u poštenju i vjeri. Mora da se svakom čovjeku, barem u jednom trenutku, ukaže besmislenost, gola, pohotna i lijepa kao život. Ne mogu vjerovati da se, barem u nekakvom bljesku razuma, pa i kod najograničenijih ljudi, ne pojavi pitanje o smislu i posljedicama. Nismo svi pjesnici. Ne može svaki čovjek poezijom podići sebi spomenik  trajniji od mjedi. Jedan je Puškin. Ali isto tako ne mogu vjerovati da savršeno građeni svemir ne prima naše duše i naše misli. Bog je razuman. Ne bi stvarao toliki svemir, s toliko zvijezda da nije za svakog od nas odredio po jednu na kojoj ćemo smjestiti naša najintimnija vjerovanja i želje. Bilo bi to čisto rasipanje prostora. Ako je već odredio da svi moramo umrijeti onda je sigurno rezervirao i mjesto na božjoj livadi da mi sami na njoj podižemo svaki sebi sebi spomenik trajniji od mjedi, spomenik od dobrote, ljepote duše i čistoće nepokvarene misli.

Ako čovjek i poživi malo dulje, nego što je to pristojno i normalno, smrt nema ništa protiv i ne ljuti se…Čeka….Ona je strpljiva…Čak se i zabavlja s ljudima koji su prošli šezdesetu, a ne misle na nju i da se nju pita vjerojatno bi bila za to da se takvima sve oprosti i da poslije šezdesete – sedamdesete nema grijeha i da ništa što takvi njeni miljenici urade nije grešno.

Prije, dok sam bio mlađi, jako me je je zabavljalo kad bi stariji čovjek, kome je malo popustila petlja, na ulici nekontrolirano prdio. Sada sam zabrinut tim prije što je svijet globaliziran i što preuzima sve od svakoga i pozitivno i negativno. Evo u Malaviju su uveli kaznu za prđenje na javnim mjestima.I to baš sad kad se meni približava. Kažu da je, poslije uvođenja demokracije u tu malu zemlju, prđenje na javnim mjestima postalo jako popularno, a to se mora spriječiti.Ipak, tješe nas, kazne neće biti velike. Ko hoće prditi, može, ali za to mora platiti. Svijet je selo i ja već zamišljam uvođenje ovog, nepravednog, zakona u našu»stare slave djedovinu»… Na ove mirovine?

Čovjek nije ameba, paramecijum ili bičar okati, iako i njih ima u svojim korjenima, nego razumno biće s aurom i mišlju. Misao je materijalna kao i tijelo i ako ti se nisu sasvim posušile moždane ćelije, čvorići i ganglije i kanalići koji ih spajaju, možda bi ti na pamet mogla pasti i misao o prolaznosti i razbojničkom djelovanju vremena. Čir na želucu, opstipacija, nekontrolirano mokrenje, reuma, staračka astma, artroza, Alsheimer, rak mogu sjebat čovjeka, ali kako ga godine sjebu to ne može niko. I to ne biraju. Možeš biti svetac ništa ne pomaže. Navale se na kosti i deru dok ne doderu.

Makar imao tvornice duhana,

dionice INE ili čak FIATA,

posjedovo banke i kredite davo,

i imao silne rudnike od zlata,

lupeške vještine spretno ispoljavo,

propast ti se piše: izgubićeš, gle

ko običnog blentu tebe čeka slom:

Kurve i krčme raznijet će ti sve.

Udaro po harfi, stihove sročavo,

sviro violinu, pravio se lud

lakrdijo glume na sceni i javi

ili preko vina tonuo u blud,

i na karti uvijek dobivao sve,

naći će se neko da ti ga zatjera

i da ti pokvari i javu i sne

pa će te zaskočit to prokletstvo staro:

Kurve i krčme raznijet će ti sve.

Čuvaj se tog šljama i pošteno živi,

čini samo dobro nek ti je za hranu,

ne daj vragu da te na put vodi krivi

i pod nogam pili od života granu.

Ori, kopaj, radi, voli djecu, ženu,

imaj svoju kuću i pod nogam tle

ne daj da te strasti smotaju ko benu:

Kurve i krčme raznijet će ti sve.

Zlato, dijamanti, što si god zašteko,

Ferrari i jahte pa i vile gle

neka te podsjete što sam sada reko:

Kurve i krčme raznijet će ti sve.

Kamo lijepe sreće da imaš toliko love da možeš bančiti u krčmama i plaćati kurve. To bi bio pravi život. Stanje je puno gore. Prije nego što plaća ili ono jadike što si radom stekao, stigne do tebe pootima ti država pola od toga pa i više. Prava ti kurva barem nešto da, raširi nogice  i malo te poveseli. U krčmi lijepo naliješ glavu, naždereš se i zapjevaš s ciganima pa se veseo narazbijaš čaša i ostalog staklovinja. Državne kurve sve povuku u svoje državne krčme u kojima se svađaju, raspravljaju i ne pruže ti ništa osim briga. A kakvo ti je zadovoljstvo brinuti brigu. I da to traje dan – dva i nekako…ali od rođenja pa do smrti neko ti se drugi oko duše vrti.

Ljudi se zbune tolikom količinom gluposti, zamisle se i da bi izbjegli veće zlo počnu život shvatati ozbiljno. Tko život shvata ozbiljno taj je neozbiljan. To oni i hoće. Što više ozbiljnih budala to njima poso bolje ide.

Uništiš mladost učeći, najljepše godine života radeći, uđeš u godine kad sve shvatiš i kad bi mogo počet šegat i uživat, više ne možeš ni jedno ni drugo:

«Lice bledo,

telo izmučeno,

a kleca ti staračko koleno….

Dođe doba da s’ ide u groba».

E, lijepa pameti, nipošto nisi skupa.

Jedna godina dojenja, dvije potpuno nesvjesne, četiri igranja školice, klikera, sakrive , gonje i žandara – lopova.

Dvanaest godina škole, godinu vojske i pet fakulteta kao priprema za četrdeset rmbanja, oranja i kopanja.

Potrošiš život da bi zaradio za život…Hebeš i taki život.

Dok se moglo, imalo se…sad se nema, hebalo se.

Čini mi se slušam neprebolni plač

Ljepotice one, nekad vrlo mile

ko da golim prknom sjela je u drač

suze divne oči, usta bolno cvile.

«O starosti grozna, što me sruši tako

da me više nitko neće ni da kresne,

mene što sam Kokot nalazila lako:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Iz ruku mi ote moje bajne moći

pred kojim su mnogi na koljena pali

i gledali kako do Čičkice doći

za koju bi odmah sve na svijetu dali.

Zaborave majku dokle u nju glede,

politike nema ni lijeve ni desne

srsi ih prolaze, obrazi im blijede:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Od tada je prošlo samo dvaest ljeta,

sad stara i sjeda otaljavam dane,

što to bi od mene o za ime svijeta,

na kakve sam danas niske spala grane.

Dizala sam noge od formule brže,

to će vam potvrdit sve lajone mjesne,

dok dvojica ševe, četiri me drže:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Čelo ponosito, kao mramor glatko,

usne pune krvi, kao rujne ruže,

ono među nogam kao šećer slatko

a bujni sisići za grickanje služe.

Ko bi to pogledo u čas mu se digne

stisnu mu se jaja, oko samo bljesne,

kako da me kob ta sada tako stigne:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Pa ta pleća fina i ljupka i vita,

pa guzovi tvrdi, o milosti božje

na koje se diže i najveća kita

da bi poharala slatko međunožje.

Plaćali su nakit i jela i pića

da bi se domogli te rupice šesne,

u milju vrtića, smilje od čičića:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Čelo smežurano, posjedjele vlasi,

oko ugašeno, usne prazne vise,

međunožna bajka davno se ugasi,

a vrećice prazne gdje su bile sise.

Ništa više nije kao što je bilo,

nema više strasti ni harbije prijesne,

niko ni da gledne na uvelo krilo:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Da ne bi žalili prijašnja vremena

dok vas ne sustigne lednog doba klima

poslušajte savjet daje vam ga žena,

tamburajte po njoj, udri dok je ima.

Podaj ko te pita, bolje podaj svima

neka te natežu, ko može nek tresne,

jer će biti kasno kad pritisne zima:

A bile smo nekad i mlade i bjesne.

Glupost je tužna, a mudrost vesela.

Kad su pitali Picassa kako zamišlja svoju smrt, odgovorio je da bi najviše volio da mu otkaže srce na mladoj, goloj, lijepoj  ženi….Stari, pohlepni jarac?….Talentirani, pametni, poštovanja vrijedan čovjek….Genije…

Pratim povjest čovječanstva i promatram ljude kako tisućama godina čine iste greške. Vode ratove, gube živote da bi došli do vlasti ili podržali neku vlast. Poslije izlaze na ulice da bi srušili vlast koju su omogućili svojim životima i koju su podržavali, odričući se svojih dobara, zadovoljstava, a počesto i samog svoga jedinog života.

Na ulicama ih dočekivaju agenti u civilu, garda, vojska, žandarmerija, policija,  rastjeravaju protestante, razbijaju demonstracije ginući, pri tome, i sami.

Kako sve to izbjeći.

Protestirajmo zadovoljstvom. Osnujmo seksualni pokret otpora. Protestirajmo tucanjem.

Ne izlazimo na ceste, ne zamarajmo se pješačenjem, nošenjem teških transparenata i vikanjem. Tako samo trošimo grla i đonove cipela.

Uđimo svi u svoje stanove sa sebi najdražim čovjekom, otvorimo prozore i tucajmo se. Prije toga pripremimo u kuću hrane i pića za deset dana. Nema te vlasti koja će izdržati deset dana tucanja cijelokupne državne populacije. Nema te vlasti koja će izdržat deset dana bezbrižnosti i zadovoljstva cjelokupnog radno sposobnog stanovništva.

Padaju vlade, predsjednici, ruše se države, sistemi, diktature, carstva, a narod uživa.

Nikoga na poslu. Vlada i policija idu u grad u kontrolu, a kroz otvorene prozore iz poskakujućih zgrada sa katova, iz prizemlja, podruma i mansardi čuju se uzdasi zadovoljstva i strasti, veselo groktanje, cika, pjesma, škripanje kreveta, krici pohote.

Grad se trese, zemlja se trese, kontinenti tonu u blud, a glupasta vlast biva uništena tsunamijem veselja i duševne i tjelesne sreće.

Tako se protestira protiv gluposti i vlasti i protiv izrabljivanja čovjeka po čovjeku i tako se stvara pravedno društvo uspostavljeno na zdravim osnovama veselja i požude. Tako se mudrost obračunava s glupošću i tako se utire put u nebo i na rajske livade bolje budućnosti.

Uvreda je razumu i Bogu, ako organe koje nam je dao za zadovoljstvo ne upotrebljavamo u tu svrhu. Svijet je i tako i tako bordel pa bi bilo nerazumno ponašati se u njemu kao u crkvi.

Oni hoće da budemo ozbiljni i uškopljeni i da njih ozbiljno shvaćamo.

Pogledajte manekenke dok hodaju pistom. Mlade, lijepe, poželjne, a hodaju pistom namračene, ozbiljne i zamišljene ko da im je majka umrla ili kao da smišljaju novu teoriju relativiteta. Ozbiljne ko dijete na tuti, a zapravo im misao dopire do nivoa:       » Ajme, ako mi pukne štikla».

Pa glumci u sapunicama. Svi smrtno ozbiljni izgovaraju ortodoksne gluposti koje su napisali vješti i priglupi manipulatori. Zato i jesu ozbiljni i ne bi se nasmijali ni da mu uperiš sačmaricu u glavu.

A rečenice, pa i one najtragičnije kod Šekspira, Čehova i Držića se mogu i moraju izgovarati s osmjehom zadovoljstva i sreće, jer su mudre.

Vlastodršci su stalno ozbiljni i stalno ozbiljno govore, jer govore gluposti. Da mudro govore mogli bi se smijati, ali kako su glupi tako moraju slijediti svoju pamet i govoriti ozbiljno.

Glupost je tužna….Mudrost je vesela…

Razigrajte maštu…Nemojte smišljati kako koga prevariti i doći do sredstava za život… Sredstva za život i uživanje već postoje …među nogama su vam….Pa kolko traje traje…Bolje dva dana bit ovan nego čitav život ovca…Ne blejite…Govorite…Šutnjom podržavamo monstrume…Izmislimo nove položaje…Ponizimo Kama – Sutru… Evo za početak mog skromnog priloga:

Skini se, lezi na perzijski tepih na pod ispod lustera i raširi nogice s malo podignutim bočićima…jastučić pod guzu, a ja ću se također skinuti, uhvatiti za luster i zaljuljati i u pogodnom trenutku otpustiti ruke.

Protiv takve vrsta otpora nema obrane.

Padale bi diktature, carstva, države…Sve bi otišlo u hurac, gdje nas i inače tjera kapitalizam, profit i gobalizacija…Pa kad već sve ide u zvizdu materinu, hajdemo onda barem otići veseli i nadignuti.

 

Ljubim ljepojku u postelji cvjetnoj

ona se rasteže i nogice širi

i češka se lako po rupici sretnoj

iz oka joj vražić perverzije viri.

Zagleda ga, draška i na njemu sjedi

uzdiže ga, stiska i lagano puši

koža mi se ježi od onog što slijedi

ne bi se sad mako da se svijet ruši.

Nalazim se blažen međ’ javom i snom:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

Poslije se rasteže i okreće guzu

stiska tvrde grudi i hropće u strasti

tko na ovo ne bi ispustio suzu

i zatjero Mačka u obilje slasti.

Milujem je blago po rasporku plodnom

ona se natrći ko ždrebica mlada

u čas u nju prodrem sa spravicom zgodnom

ona samo ciči:»Umrijet ću od slada».

Svršavamo skupa međ’ javom i snom:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

I dok mi ležimo i patimo tako

vani život buja, i glupost se širi:

«Pošteno radeći živjeti je lako»,

kaže to budala i s time se miri.

«Pomesti ću cestu pa burek i pivo,

poslije kopat kanal za oticaj vode

i pričati društvu:Ah, što sam uživo,

to je naša zemlja, evo nam slobode.

Uživajmo u njoj međ’ javom i snom»:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

Drugi u birou ugovore piše

i razmišlja kako zajebati koga

sa moralom davno on stražnjicu briše

više se ne boji ni pakla ni Boga.

Djeci platit školu, a ženi Ferrari,

tajnici Versace da nogice digne

a gdje ti je obraz, ko ti za to mari

na takve sitnice misliti ne stigne.

Tako se promeće međ javom i snom:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

Političar jadan htjeo bi do vlasti

priča, laže, maže, obećava svašta

davno zaboravi na životne slasti

zamrlo mu tijelo i Kokot i mašta.

Samo mu se jedno pred očima vrti

sjesti u fotelju i ništa ne radit

neg’ češkati jaja sve do same smrti

i pivicu hladnu iz gajbice vadit.

Tako on spletkari međ javom i snom:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

Kad sam to sagledo okrenuh se ženi

ne treba joj potstrek hvate me za Koka

i u hipu jednom stvori se na meni

pritisnu me prknom i sa oba boka.

Pa poskoči spretno i u se ga stavi

poče radit radnju kao mlin što melje

meni tad proradi bururet u glavi

i krepati tako jedine su želje.

Pa plovimo tako međ’ javom i snom:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

 

Tako se to radi Hrvatine moje

svi smo mi junaci i svoji na svom

o domaji našoj nek se pjesme poje:

U bordelu ovom gdje skućismo dom.

Uvijek su me frapirali ljudi koji prave planove, nešto smišljaju, zacrtavaju pa čak i ostvaruju ciljeve, da bi ponovo smišljali nove ideje i nastojali ih dovesti do kraja. Ima i takvih kojima to i uspijeva pa kad dođu do kraja onda vide da su pred ničim i da su život proveli baveći se uzaludnostima. Postizati ciljeve je banalno…bolje je živjeti. Oni koji postižu ciljeve žive u realnom vremenu, a njega je malo ili bolje rečeno njega nikad dosta. To nešto malo vremena, provedenog u vrćenju među realijama, je doista malo da bi se postigli bilo kakvi ciljevi osim onih banalnih. Steći vlast, moć, novac, određeni ugled među sebi sličnima može i neandertalac, a izbjeći te zamke, zamke kozmičkog vremena mogu samo umjetnici, vjernici i posebno zagondžije.

Vrijeme provedeno u molitvi, u stvaranju i na Veselnici ili Kokotu nije kozmičko nego naše. Ono ne traje i ne prolazi jer mu trajanje određuje količina užitka, a kako se užitak ne može svesti na količinu nego je kakvoća ono što ga označuje tako je on beskonačan. Dobar šegač, Leonardo da Vinci i Michelangelo žive šezdeset, sedamdeset, osamdeset godina kozmičkog vremena i vječno u vremenu zadovoljstva i stvaranja…u vremenu užitka.

Ići svetom Jakovu u Compostelu, slikati «Posljednju večeru» i prodirati u veselu Nježnicu je isto… dostizanje vrhunca ljudskog duha i odbacivanje ograničavajućeg vremena. Vrijeme potrošeno u Veselnici ili na Kokotu nije realno kozmičko vrijeme nego kao i kod vjere ili stvaranja posebno vrijeme užitka i ne mjeri se minutama i satima nego stupnjem zadovoljstva.

U kozmičkom vremenu, u uporedbi s trajanjem svemira su naši životi kraći od sekunde, kraći od nanosekunde…manje od treptaja svemirskog oka je naš život.

Živote možemo produžiti tako da otkrivamo prostranstva u sebi i da razmišljamo dok ne dođemo do istine to jest do praznine u nama samima.

Naravno da će se sada naći pametnjakovići i reći da je mišljenje zanat koji ima strogo utvrđena pravila i metode i da za doći do istine u sebi ne moraš hodati do Compostele i svetog Jakova, do Rima, Lurda, Fatime ili Međugorja. Možeš izračunati koliko je do tih svetišta i isti broj koraka napraviti u dvorištu samostana ili na livadi iza svoje kuće. Izračunaš koliko je do Compostele, to pretvoriš u broj koraka, izmjeriš koliko ti je dvorište u kojem jesi i praviš krugove…pa ako si 2000 kilometara od svetog Jakova, a svaki kilometar je 1500 prosječnih koraka ispada da bi morao napraviti 3 000 000 koraka da bi bio na vratima katedrale u Composteli.

Sad smo tu, dakle, pred našim snom. Hodali smo, šutili i molili tražeći svoju dušu prostranstvima pustim,… hodočastili tražeći sebe. Sveti Jakov je bio samo točka do koje je trebalo doći, a duša je bila negdje na putu između mjesta iz kojeg si pošao i Compostele. Mogli smo se isto tako, kažu, zametnuti svojom dušom i vjerom i činiti krugove po dvorištu….tisuću koraka…pa još tisuću i tako pedeset godina…put je pređen…bili smo tu već davno u mislima…evo sad smo došli i tijelom…sami smo i Bog je s nama.

U umjetnosti bi to bilo slikati uvijek istu sliku, pisati uvijek istu knjigu ili glumiti uvijek istu ulogu, a u picologiji tucati uvijek istu ženu i prekapati po njoj i njezinoj duši da bi došao do svoje.

Može se i to, ali se pri tome gubi osnovna svrha puta…užitak.

Hodajući po dvorištu samostana uvijek ti je ista staza pod nogama, isti zidovi i prozori sa strane i uvijek prolaziš pored istog jorgovana, jabuke i ružinog grma, a uveče se vraćaš u istu ćeliju izmoliš zdravo Mariju, da ti da snage da sutra nastaviš tražiti sebe praveći krugove prelazeći istu stazu.

Hodajući po livadi iza kuće gaziš po istoj travi, prolaziš pored iste breskve ili trešnje i uveče se vraćaš istoj ženi i ponavljaš iste pokrete da bi sutra prelazio isti put tražeći sebe.

Puno je bolje ići u Compostelu.

Evo, recimo, krenuo si iz Zagreba.

Prikladno si putnički obučen, na nogama dobre cipele pogodne za hodanje, na leđima ruksak s osnovnim potrepštinama, oko vrata lančić s medaljicom svetog Jakova, a u rukama pelegrinski štap.

Dobro si pripremljen. Dobro pripremljen čovjek može za dan preći četrdeset kilometara. Ali kud nam se žuri..na putu smo k otkrivanju sebe… dosta je i trideset, a i dvadeset nije za baciti. Nije važno kad ćemo doći…važno je da dođemo. Nije to reli Pariz – Dakar nego sveta staza duševnog buđenja.

Naravno da se do svetog Jakova u Composteli može doći i avionom, vlakom, autobusom i privatnim kolima, ali to nema nikakvog smisla.

Na primjer avionom. Sjedneš u Zagrebu na avion u subotu ujutro…odletiš do Frankfurta, Züricha, ili Ženeve…tu se prebaciš na redovni avion za Santiago koji se spusti na njihovo Pleso koje se zove Labacolla…uzmeš taxi koji te za dvadest eura prebaci tih jedanaest kilometara i već si u podne na Plaza Inmaculada ili Plaza Literarios, proguraš se kroz vječnu gužvu u Katedralu, zagrliš Svečeve noge i poljubiš mu skutove halje, izađeš na ulice Azabacherija ili Conga, kupiš Svečev kipić, svratiš u prvi restoran i naručiš Lacon con grelos – svinjske koljenice s repom – popiješ čašu vina pa na taxi …pa na Labacollu i već si navečer u Frankfurtu, Zürichu ili Ženevi…U nedelju obaviš kupovinu i već si popodne na derbiju Prve lige:»Hrvatski dragovoljac – Dinamo», a u ponedjeljak na radnom mjestu ko da se ništa nije dogodilo.

Vlakom traje malo duže, ali je zapravo isto. Prebaciš se do Barcelone…To može trajati, s dobrom organizacijom, dan – dva…uzmeš spavaća kola i preko Zaragoze, Burgosa i Leona si sutra u Composteli. Pošto si put prespavao možeš cijeli dan provesti u molitvi, obgrlit Svečeve noge, poljubit mu halju, požderat Lacon con grelos, uvalit se u spavaća kola i ujutro si u Barceloni. Za dan – dva si, s dobrom organizacijom, u Zagrebu i na radnom mjestu. Gdje si bio niđe…što si radio… ništa.

S autobusom je malo smislenije. Kroz prozor promatraš Sloveniju, pa sjevernu Italiju pa južnu Francusku. Prenoći se negdje oko Narbona, da bi taj dan proveli u Lourdesu, izmolili Gospu Lurdsku …tu možda i prenoćili, pa sutra u Oloron pa preko Pirineja u Jacu, Pamplonu, Logorono, Burgos, Leon i do navečer si u Santiagu.

Prenoćiš…ujutro u Katedralu. Obgrliš noge Svecu, poljubiš mu halju…na Congi kupiš Njegov kipić, svi zajedno naručite pedest porcija lacon con grelos pa se u noćnoj vožnji vratite do Lourdesa…pomolite Gospi i navečer ste u Narbonneu. Obavezno noćiti. Narbonne je predivan za spavanje i nije skup, a ujutro s božjom voljom prema Zagrebu gdje ste sutra pred zoru. Istuširati se, oprati zube pa na posao…poslije svih ovih molitvi na putu možda vam se posreći da šef ne primjeti da imate podočnjake i da vam se kunja.

Privatnim autom preporučam istu rutu s tri spavanja: Prvo u Mentonu ili Monacu… drugo u Narbonneu ili Carcassonnu da bi se mogo pokloniti gospi u Lourdu i istu večer prenoćiti u Pamploni. Sutra si u Santiagu…preporučam parador nacional

«Reyes Catolicos» s pet zvijezdica, svaku je zaslužio, dobro se naspavaj pa ujutro u Katedralu…obgrli Svecu noge poljubi mu halju, …svrati u prvu birtiju naruči lacon con grelos i navečer si u Pamploni. Ako si na putu spavao u Carcassonnu onda na povratku spavaj u Narbonnu, a ako si spavao u Mentonu spavaj u Monacu i navečer si u Zagrebu, a sutra  kod automehaničara da ti pogleda getribe, ulje i kočnice pa na posao s nadom da šef neće primjetiti da te bole leđa, noge i da ti se kunja.

Postoji još jedan način u kojem se naslućuje dublji smisao putovanja. Put je dug 800 kilometara, traje mjesec dana i ide se pješke. Započinje na francuskoj strani Pirineja u gradiću Saint Jean Pied de Port pa se prolazi:Jaca, San Juan de la Pena, Pamplona, Ponte la Reina, Estella, Logorono, San Milan de la Cogolla, Burgos, Sahagun, Leon, Astorga, Penalbei, Ponferrada, Lugo, Monterroso, Melida, Arzua,

Pedruozo da bi se stiglo na Monte Gaudi – Brdo Veselja, odakle se prvi put ugledaju vrhovi katedrale svetog Jakova u Composteli. S Monte Gaudi se pjevajuć svete pjesme i moleć Boga spustiš u Compostelu, uđeš u Katedralu, obgrliš Svecu noge i poljubiš halju, pa na Congi kupiš Svečev kipić i medaljicu, pojedeš lacon con grelos,

prespavaš u nekom crkvenom hospiciju i ujutro si na Labacolli – Plesu Santiaga, u podne u Frankfurtu, a navečer u Zagrebu. Sutra ne ideš na posao nego uzmeš još sedam dana bolovanja, zalječiš žuljeve na stopalima i šuljeve među nogama, ležiš u kući svih sedam dana da bi poblijedio i da ne bi došao s bolovanja preplanuo od španjolskog sunca.

Da bi sve to dobilo pravi smisao potrebno je učiniti ovo što sam ja učinio.

Krenuo sam dobro opremljen u jedan četvrtak i prva mi je štacija bila kvartovska birtija gdje sam svratio na jednu putnu. U birtiji sve poznati koji s veseljem prihvatiše oproštajnu rundu. Gazda plati još jednu kao i pridošli sused Marko koji se zaputio u rodno selo Karanac u Baranji. Zatim je jedna runda stizala drugu sve do četiri popodne dok se iz birtije orila pjesma:»Put putuje Latifaga». U pet su počele pristizati žene i odvlačiti članove oproštajnog društva, dok se lokalna radodajka Jula vješala oko vrata Marku i htjela s njim svakako u Karanac, jer da za tako lijepo  mjesto nikad nije čula, kombinacija kare i suseda Marka.

U petak sam se probudio s teškom glavoboljom i proveo cijeli dan u krevetu dok se preko mene prolijevala ženina jezikova juha.

U subotu sam se probudio prije otvaranja lokalne birtije i izvuko se iz kvarta bez gubitaka. U podne sam bio u Samoboru. Nazvao sam svog prijatelja Martina i pozvao ga da sa ženom i svastikom dođe kod «Gabreka» na ručak. Žena nije mogla, ali je došla svastika. Teleća koljenica i Gabrekov portugizac dižu mrtve iz groba kamo li neće veselog putnika i mladu svastiku. Da svastika nije morala u ponedjeljak na posao Samobor bi bio i prva i posljednja stanica hodočašća.

U ponedjeljak iza podne, dobro raskliman svastikinim čarima i shvativši zašto se omiljeni i omraženi kukasti križ tako naziva, upadoh u Čateške toplice. Rastovarih se i brzo u vodu, pa na masažu gdje upoznah jednu maserku… raspuštenicu koja me je poslije radnog vremena odvela na piće i u stan na drugu, intimniju masažu.

Noć je proletila ko u snu i u oluji.

Na klimavim nogama dokopah se Kostanjevice na Krki, zatim Prečne zaobišavši Novo Mesto pa u Žvirče iz kojih upadoh u Krvavu Peč. S zaseke na zaseku s raspuštenice na raspuštenicu u Razdrto sam stigao sedamnaesti dan. Sutra prenoćih u Gorjanskomu i dvadeseti dan sam pred večer ulazio u Fogliano prelazeći s zaseke na špagete i sa slovenskih raspuštenica na vesele talijanske divorcate i ljubavne trudbenice iz Istočne Evrope, Azije i Afrike.

Ovo za raspuštenice neka vas ne čudi. U Sloveniji ima više raspuštenica nego udatih tako da se stječe utisak da se Slovenke udaju samo zato da bi se mogle raspustiti.

Iz Fogliana udariš odmah u pravcu Venecije i Padove i u muškom hodu si za šest dana u Padovi i to izbjegavajući velika mjesta i držeći se pravca preko Latisane, Portogruaro, Mogliano, Vigonza odakle si za dva dana u Montebello iza Vicenze i za još jedan dva dana u Castelnuovo iza Verone. Odatle si do podne na jezeru Garda.

Tu se odmori dva – tri dana u Valeggio sul Mincio. Klopa je bogovska, selo sama ljepota, a turističkih trudbenica do za vrat. Dva dana do Brescie i još četiri do Bergama sve se držaći mojih naputa i malih mjesta na pokrajnim cestama. Od Bergama do Milana dva su dana, a u Milanu prijatelj Gualtijero, umjetnik u slikarstvu, skulpturi i životu. Pravac u njegov atelje, opusti se i uživaj. Prvo na večeru kod Gina,

sutra na ručak u «Il Sole», a večera kod «Silvana» na» tre colpe da Silvano». Usput poznanstvo sa slikarskim modelom iz Hrvatske Marijanom, udatom za Talijana i poznatom iz narodne popijevke:

«Ćao, ćao seljačine,

nema više hebačine,

udala se Marijana..

za Talijana».

Desetak dana Milana, Katedrale, parka skulptura, uz posjet Scali i ponovo kod Gina i Silvana na špagete i coda da rospo to jest repiće od grdobine i Marijanu.

Od Milana se spustiš na Paviu, Alessandriu, Asti, Alba, Bra i Cuneo probajuć pijemontska vina i pijemontske uspaljenice. Ne žuri i jedno i drugo je izvanredno.

U mjesec dana, ma kako se lijenio stići ćeš do Tende u Francuskoj. Svrati na jedan dan do Notre Dame des Fontaines i pomoli se Gospi što ti je luda glava još na ramenu i što te noge još nose.

Prenoći u Sospelu, zaobiđi Nicu i hvataj se Cros de Cagnes. Zavuci se u restoran      « Les Peintres» i pošto su vrućine već počele provedi na tom rajskom prostoru između Antibesa, Juan –les- Pinsa, Vanca, Grassa, Mouginsa i Cannesa cijelo ljeto.

Cijelo vrijeme misli da si na hodočašću i griješi koliko možeš. To u tom okružju nije teško, jer je područje poznato po Veselnicama iz cijelog svijeta, a ni lokalne Nježnice nisu za baciti. Hodočašće je put za dobre ljude…poroci se smanjuju, tijelo mrtvi, kreposti rastu, a grijesi praštaju. Pritajena opasnost za čovjeka je da postane žrtvom zlih misli. Toga se svakako oslobodite. Budite veseli. Svi su dobri katolici su veseli, jer se namaju čega bojati. Ne činiš ništa loše i nagrada ti je raj. Na hodočašću si… nisi krenuo na ratni pohod nego na molitvu. Čovjek koji vjeruje se moli na najrazličitije načine. Čini sve što činiš s ljubavlju i čista srca i sve ti je oprošteno. Ne reče džaba jedan svetac:»bio sam zavodnik i zavođeni, varalica i prevareni». Zakučasti su puti do božje milosti.

Ako tvoj boravak među punašnim bedrima oblaporne, pretile i živahne Jeane ne smeta njoj zašto bi smetao tebi. Odbaci crne i teške misli…ostavi ih za molitvu i ispovjed. Prepusti se životu koji kuca ispod njenih bujnih grudi i prati otkucaje srca koji se ubrzavaju na svaki dodir i svaku pomisao na razbludne noći provedena s njom.

Prešao si s pašte na bouillabesse i buridu i sa pijemontskih na francuska vina pa sad pati. Tko ti je kriv što si zacrtao tako dalek put. Da si pametan ostao bi tu vječno s Jeane ili još bolje da si bio pametan ne bi se maknuo dalje od Samobora i prijateljeve svastike. Ali šta je tu je. Na hodočašću si. Nisi se pošo zajebavat nego tražit sebe na putovima gospodnjim pa ako oni vode u Compostellu svetom Jakovu… onda u Compostellu, a šta ćeš raditi po putu to je božja volja i ne prtljaj mu se u posao….Evo neću… Hodočasnik na tom putu ne uživa u obilju hrane pa se na njem topi debljina proždrljivih, ograničava putenost, smanjuju apetiti tijela koji napadaju utvrdu duše, pročišćava duh, poziva na kontemplaciju, unizuje oholost, uzdiže poniznost, ljubi siromaštvo. Eto do svega toga ću doći na kraju puta, ali se za sada još uživa sve sa mišlju da prekomjernom pohotom ubijem pohotu, prekomjernom ohološću ponizim oholost, da uživanjem u hrani i tjelu uzdignem dušu na nivo neba i da pretjeranom upotrebom tijela i organa za rasplodnju ponizim tijelo i odvedem ga u pravcu kontemplacije i da konačno pročistim duh dobrano zaprljan strašću, znojem i tjelesnim sokovima mlade ždrebice Jeane.

Još je preda mnom puta i još iskušenja, a put je pokora za pokornike i staza pravednicima, ljubav svetaca, vjera u uskrsnuće i nagrada za blaženike, udaljavanje od pakla i zaštita nebesa.

Izdržaću.

« Jeane, skini gaće…i natoči još jednu …i…mal ne zaboravih… naguzi se»!

Prati me i misao da su dobra pašta – fažol, dobro vino, lijepa žena samo različita ispoljavanja Boga i da njegova blaga trebamo cijeniti i prepuštati im se s ljubavlju i poštovanjem. Loša pašta, loše vino i loša žena su ispoljavanja Sotone i trebamo ih se klonuti ko i njihovog gospodara.

Ako te žena nazove i pita dokle si dogurao reci iskreno, jer se na hodočašću ne laže, do Cros de Cagnes, a kad te zove za mjesec dana reci opet Cros de Cagnes i kad se začudi zašto si još uvijek na istom mjestu reci da se liječiš, jer ti se dolje sve upalilo i nećeš slagati. Ona će misliti da su se upalili žuljevi na nogama, a ti ćeš znati da nije to nego nešto drugo.

Polovina je kolovoza…vrućine popuštaju…opraštaš se od Jeane i krećeš na put. Suzice na rastanku i čvrsta volja u srcu…Pravac Compostella.

Preporučam izbjegavanje puta uz more i izbjegavanje Sodoma i Gomora s imenima:

St. Raphael, St. Tropez, Hyeres, La Ciotat i Marseille, kroz koje se nemože neoštećen proći od dobrihuzica, finisisica, duginogica i puniusnica i savjetujem put zaleđem: Frejus, Vidauban, Brignoles, Auriol, Aix-en – Provence, Arles. Iz Arlesa se obavezno spusti do Saintes – Maries-de –la- Mer – Svete Marije od mora, mjesto na kojem su se iskrcale na bijegu iz Jeruzalema, Marija Jakoba, sestra Majke Božije, Marija Salome, majka apostola Jakova Starijeg i Ivana i Sara njihova vjerna,crna robinjica iz Egipta. Kasnije su im francuski turistički radnici pridodali i svetu Marija majku Božiju i Mariju Magdalenu i Martu i pokojnjeg pa uskrslog Lazara i još izmislili da su donijele sa sobom i Zlatni Gral. Tu se pomoli i ispovjedi. Ako ti to ne pomogne ne znam šta će. Odatle udri na Aigues- Mortes, Frontignan, Beziers i Narbonne. Držeći se pravca Carcasonne, Limoux, Pamiers, St. Girons, Bagneres-de –Bigorre, stižeš u Lourdes. U Lourdes ostani dva tri dana, izmoli Mariju Majku Božiju da ti oprosti grijehe, napij se svete vode s lourdskog izvora, time ćeš očistiti negativne učinke prekrasnih aquitanskih vina i ostalih grijeha južne Francuske.

Dočepaš se Saint Jean Pied de Port, pređeš Pirineje i već si u Jaci, Pamploni i svim onim hospicijima gore navedenim i za mjesec dana u Compostelli na ljubljenu noga i halje Santiagu i na lacon con grelos i crnom vinu iz Rioje.

A kako je bilo usput objasnit ću vam u dvje-tri riječi. Već u Jaci sam naišao na jednu malu Poljakinju, koja je hodočastila u većoj grupi mladih žena različite provenijencije.

Pokušao sam uvjeriti jednu guzatu, dugonogu Šveđanku da je na hodočašću svejedno griješiš li ili ne griješiš, jer ti se na cilju i tako i tako sve oprašta, ali ona nije htjela ni čuti, jer je u prijašnjem životu previše griješila i vjera joj je zahtijevala tešku pokoru. Sve je to slušala mala Poljakinja Ljudmila, a kako su upute dolazile od starijeg i ozbiljnijeg gospodina vrlo je brzo pristala da griješimo kako bi smo bili bliži Bogu. U Poljaka je vjera uvijek bila na prvom mjestu, a Šturac na drugom, a kod Poljakinja, pravih vjernica, obrnuto. Držali smo se samo pravila da se ne hebemo po hospicijima, to je tako i tako nemoguće, jer su u njima odvojeni muškarci od žena, nego smo koristili okolne livadice, šumice i proplanke..reklo bi se ekološko tucanje na svetom putu u prekrasnom okolišu. Kad smo došli na Monte Gaudi….Brdo Veselja i ugledali vrhove katedreale u Composteli, padala je sitna, jesenja kišica…to joj nije smetalo da zadigne suknjicu, podboči na jedan panjić i natrći u pravcu istoka gdje sam je već čekao sa spuštenim gaćama. Kišica je padala i hladila nam upaljena  tijela, a ona je krkljajući ponavljala:» Santiago…Matamoros…Santiago …Matamoros» … što je povjesna istina jer su Španjolci pod zastavom svetog Jaga -Jakova istrijebili  istjerali Maure iz Španjolske…što sam prevodio u sebi da mene smatra Santiagom koji ubija i istrebljuje Maure to jest grijehove koji su se nalegli u njenoj maloj poljskoj međunožnoj Španjolskoj.

Poslije molitve u Katedrali, odmorih se dva tri dana u malom hotelu pored Labacolle, aerodroma, što upućuje na dobru namjeru da se vratim kući. U hotelu upoznah neke Kanađane koji su se spremali Svetoj Mariji Majki Božijoj u Fatimu. Shvatih to kao poziv. Stvarno, kako bi mogao propustiti da budem samo par sto kilometara od Fatime, a da ne vidim Majku Božju. To bi bila izdaja vjere….pa se sjetim Zagreba i što me u njem čeka … i odluka je bila tu….u Fatimu. To je samo par sati vožnje. Podijelismo troškove za iznajmljivanje vozila i već smo se vozili iz Španije u Portugal birajući mala mjesta uz Atlantik. Od birtije do birtije…. Osmi dan prispjesmo u Fatimu.

Tri sam dana usrdno molio i ispovijedao i nisam bio ni na pola grijeha. Ostadoh još tri dana i već sam mislio da sam blizu raja kad u jednoj birtiji jedući buzaru od Jakovljevih kapica ugledah na vratima Afroditu, kako izlazi iz Jakovljeve kapice i to takvu da je Boticcellijeva samo loša imitacija, a Boticelli prema njenom ocu amater.

Belgijanka, muzikolog, došla se pomolit Svetoj Majci Fatimskoj pa će u Španjolsku na izučvanje ciganske muzike.

I ja ću.

Preko Badajoza se spustismo do Jerez de los Cabaleros, pa do Seville i Jerez de la Frontere i Cadiza.

Po danu snimajući lokalne Cigane po selima smiješnih imena, od kojih svako zvuči kao pjesma, Chipiona na Punta del Perro, na Punti od pasa, La Baroso, Banos de Gigoza, Alcala de Guadaira, Alcala del Rio, La Riconada, Fencubierta, Fuente Palmera, Aldena, Almodovar del Rio i u proljeće smo stigli u Cordobu. Tu sam ustanovio da ono kad španjolski cigani jauču nije zato što im vade zub nego što ih boli duša.

Cijelu smo zimu naporno radili po Beaumarcheovu naputku:»piti kad nisi žedan i voditi ljubav u svako doba» da bi se razlikovali od životinja. Uz put smo snimili toliko materijala po krčmama, seoskim trgovima, malim skromnim dvorištima punim crnooke dječice i božjeg nadahnuća da će imati materijala ne za jednu nego za nekoliko doktorskih disertacija.

U Cordobi se rastasmo. Ona ode put Belgije pisat disertaciju, a ja na avion pa u Rim, za vidjet Papu, ispovidit se i konačno se riješit grijeha.

U Rimu upadoh u loše društvo mog drugara Jakše i džaba su bile molitve i ispovjedi po danu…po noći su se grijesi samo gomilali.

Jedino rješenje je Međugorje. Otputih se u Bari pa na trajekt za Dubrovnik. Nisam se nikom javljao, jer se Dubrovnik ljeti pretvara u leglo grijeha…nego na prvi autobus i to sam popodne bio u miru Međugorja. Svratih u Stankele na mezu i vino, u Veselka na mezu i vino obiđoh Križevac i Gospu, ispovjedih se u crkvi Svetog Jakova, pa na autobus u Zagreb. Zapravo ne u odmah u Zagreb nago u Samobor kod»Gabreka»  na portugizac i Martinovu svastiku.

Tako sam obišao tri Gospe: u Lourdesu, u Fatimi i Međugorju, dva sveta Jakova u Composteli i Međugorju, Papu u Rimu i dvaput svastiku u Samoboru.

Kod svastike je bilo najblje pa ostadoh do početka zime pa tek onda u Zagreb.

U Zagrebu pala vlada, šefa ti opalio srčani udar i odavna je na Mirogoju, poduzeće u kom si radio propalo, a žena otišla s najboljim prijateljem.

Pa da nema Boga? Ima ga da je ko zrno bibera i velik je i moćan i svaki ti se korak hodočašća, svaka stopa i svaka molitva na putu stostruko isplatila.

I na kraju poslušajte glas razuma. Ništa organizirati. Ako ideš na sveti put i Bog je s tobom i daće ti sve što poželiš.

Ne misli. Nitko se ne razumije u tkanine kao moljci. Uvijek se zavuku u najbolje.

Dobre ideje se ne odbacuju samo zato što su glupe ili neostvarive.

Lezi i uživaj.

K R A J

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari