Piše: Martina Petrinjak
Imala sam sasvim druge planove o čemu ću pisati. A onda mi je pregorio punjač laptopa zahvaljujući, prema navodima ljudi koji se u to razumiju, čudesnim događajima u mreži hepa. Jer te iste noći se to dogodilo mnogima.
Nalazim se u jednoj hrvatskoj turističkoj meki do daljnjeg. Meka je ljeti krcata ljudima a sad je prilično prazna. Zapravo, riječ je o gradu u kog svrate srne koliko pršti sadržajem. Ljeti, naravno, sadržaja ima. Vašar istovjetan onom u zagrebačkoj konjšćinskoj, kiosci s fast foodom, naiđe i lunapark.
Kako sam tu odrasla sjećam se da je nekoć bio jedan jedini restoran u kom su radili djelatnici službe „bezbednosti“ ili njihova braća blizanci i gdje je jedna riba koštala pet prosječnih plaća. Danas sličan restoran postoji u Zagrebu u Zvonimirovoj, isto riblji. Ono što je zanimljivo je, da ni onda ni danas, ni u jednom ribljem restoranu nema pribora za jedenje ribe.
Ovdje, u meki, a pod meka mislim na mjesto gdje, hoćeš nećeš, moraš zaraditi bilo kakvim biznisom, ima ljudi iz cijele hrvatske s malim restoranima. I tako, nametnulo mi se razmišljanje o tom famoznom hrvatskom turizmu.
Ono čega se pametan srami, ne baš pametan rado ističe. Činjenica da nam turizam nosi ogroman udio u nacionalnom dohotku govori samo jedno: da ništa pametno ne radimo. Naime, u normalnim gospodarstvima, turizmi s puno većim obrtom sredstava ne uspiju probiti granicu od desetak posto.
Prije par mjeseci kad sam se spuštala Barutanskim jarkom prema rotoru na Bukovačkoj za oko mi je zapela jedna obiteljska kuća na desnoj strani. Inače lijepa obična zgradica noću, zahvaljujući nečijem osjećaju za lijepo koji je iznenađujući za ovo podneblje, izgleda svjetski. Naime, led rasvjeta je ugrađena ispod svake stepenice, na neke neobične načine po vrtu i zidovima i kuća djeluje prekrasnije nego što zapravo jest.
S druge strane, mnogi javni objekti koji šljašte, citirat ću najvećeg Cincara južnoslavenskih književnosti „kao međunarodno pristanište“, ne ostavljaju tako spektakularan dojam.
Za obratan efekt primjer je Muzej Suvremene Umjetnosti, jedva dokopana zgrada za smještaj svjetski relevantnih zbirki divnih EXAT-ovaca i mnoštva drugih genijalnih autora koja ima luminokinetičko pročelje. Nevjerojatno je koliko je zgrada zapravo suprotna suptilnosti onog što je u nju pohranjeno. Genijalna zamisao da se replicira Kniferov meandar slomila je zube na nezgrapno dimenzioniranoj konstrukciji, što nije baš začudno obzirom na to kako stvari stoje u pitanjima dizajna konstrukcije i zanatskih vještina graditelja u Hrvatskoj, pa onda pokušaj korištenja transparentne izolacije viđene negdje u časopisima, ali umjesto nje montiranje mutnih staklenih ploča i sto nezgrapnosti u slijedu tako da je zgrada nalik mesarskoj kćeri iz provincije koju ambiciozna majka vodi redovno na balet. Bilo bi zanimljivo izvesti forenziku točaka slamanja dobrih arhitektonskih zamisli u realizaciji.
A luminokinetičko pročelje je tako predivna zamisao.
Hoću zapravo reći da je za arhitekturu strašno važno da arhitekti zaista dizajniraju konstrukciju, da je razumiju kao Oscar Niemeyer ili da postoje tvrtke kao Ove Arup koje mogu ispratiti najsmjelije zamisli. Za arhitekturu je beskrajno važno da postoje majstori zanata, ne nužno samo onih povijesnih nego i nekih novih.
Jedan od tih majstora možda bi mogao biti i majstor rasvjete za pročelja, ulice, spomenike, parkove. Možda je to važnije od fontana koje sada niču na najjezivijim mjestima po provinciji uslijed utjecaja glavnog grada.
U sistemskoj forenzici koja se bavi istraživanjem zašto je neki sustav u disfunkciji, govori se o točkama zastoja. Kod upravljanja sustavom bitno je napor usmjeriti na one koje s najmanjim ulogom daju najviše efekata. A one koje koštaju puno ostaviti za kraj.
Dajte ljudima kredite da si srede kuće rađe iz tih gradskih sredstava. Dovedite neke majstore rasvjete i napravite male bajke od tih gradića. Upravljajte preporukama i kreditnim linijama, odbijanjima od poreza, prestanite glumiti Sovjetski Savez nevjerojatnim pravilima GUP-ova kad je već i on prestao glumiti sam sebe.
To košta bitno manje od štrcajuće kompenzacije za nečiju erektilnu disfunkciju, izgledat će vam ljepše razglednice, pa možda još koji naivac svrati po čašu vina za pedeset kuna.
A i te štrcaljke izgledaju bolje ako svijetle.
Pedeset kuna možete naplatiti vino ako zapravo naplaćujete blizinu nekog fantastičnog doživljaja. Ali bolje nemojte. Stvarno nemojte.
