Uređuje: Darija Žilić
Renomirana hrvatska pjesnikinja, diplomirala filozofiju i komparativnu književnost, živi i radi u Zagrebu kao slobodna umjetnica. Objavila je zbirke poezije: Tako prolazi tijelo (1965), Davnog stranca ljubeći (1968), Sarabanda (1969), Jedan espresso za Mariju (1977), Civilne pjesme (1982), Babuška (1987), Njen izlog darova (1999), Vješturkov tanac (2001), Upoznaj Lilit – izbor1965. – 2002. (crteži Saša Šekoranja, 2002 i 2003), Čovječica (2005), Pjesme i crteži (izbor pjesama, crteži Saša Šekoranja ) (2008), Hod na rukama (2010), A sa šest labradora na more putovat ću (2012), Daj naslov (crteži Saša Šekoranja) (2013), Dobri za sve (crteži Saša Šekoranja, 2016), te knjige izabranih pjesama objavljenih u Rumunjskoj i Poljskoj, kao i pet knjiga pjesama dostupnih na internetu (na hrvatskom, francuskom i engleskom). Dobitnica je brojnih književnih nagrada kao što su: Sedam sekretara SKOJ-a (1966), Zlatna struna (1974), Pečat varoši sremsko-karlovačke (1975), Maslinov vijenac (2004), Plaketa sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu (2011), Grand Mediterranean Poetry Prize na Svjetskom kongresu pjesnika u Larissi, Grčka (2011), Nagrada grada Zagreba (2013), Kristalno pero za izvrsnost u pjesništvu na Međunarodnom festivalu slavenskog pjesništva u Tveru, Rusija (2013), te nagrade za poeziju u Osaki, Japan (2014) i International Michael Madhusudan Datta Award u Calcuti, Indija (2015).
PA, ŠTO, AKO NEVJEŠTO ŽIVIM
Pa, što, ako nevješto živim
Ako bauljam
na hiljadu očiju razmrcvarena
Gotovo pobijene, do kasno razvrstavam sićane slavuje
Otvaram i otvaram u njima ekrane daljine
Što, ako hoću disati, jesti
gdje ima hranjive juhe od zraka i knjiga
za koje ću zasjesti
bradu naslonit na dlan
dok ruka ne usahne
i kapci ne pripotvrde
Pa, što, ako od vas uzmem samo knjige
usta za naš poljubac
NENAPISANA AUTOBIOGRAFIJA
Ponekad kažu da su ljudi
ponekad da su mačke
i ja sam na njih svikla
da mi se na pola puta nađu
Kažu da su bliski,
uštihani uz put,
i umirim se tada,
u rijetkom zraku i sama kiborg
doneseno biće
Kako se baš na pravom mjestu nađem?
Kako do tebe stižem?
Zatvorim oči, udahnem duboko
ČOVJEK SVOJEG GLEŽNJA
Koliko mu treba do tamo da bude tu?
Skromnih li očiju, ali gležanj je hitar!
Sad je već od antimaterije, hranjen
rasprslim bljeskom, i zračnim udarima!
I kud bi smjerao, kroz otoke, do pučine?
Ulice dok još zrače, i desno, i lijevo,
lagodno žuri.
Zašto bi u kuću ušao?
Njegov čovjek poravna živo srebro ogledala
u samo jedan miran sloj.
I, kad bi se to uzljuljao, ponad, na tankoj niti,
kad bi se to udarcem pete iz jekovite praznine odgurivao,
čelom o svod?
