Piše: Snježana Babić – Višnjić
Nedavno je bio rođendan jednoj pojavi koja je izazvala mnogo buke i bijesa, a danas se na nju i ne osvrćemo, osim možda kad malobrojnima zazvoni panika od duge dosade tijekom vožnje busom ili vlakom pa skokne do kioska.
Naime, u ožujku 2004. dogodila se knjižna revolucija.
Bio je to dan kad su ljudi u našem glavnom gradu spontano formirali redove, tražili vezu i preispitivali rodbinske veze s prodavačima na kioscima, otimali se za posljednje primjerke knjiga tako da je na nekim mjestima morala intervenirati i policija. Oni koji su ostali bez svoje knjige, prijetili su i bjesnjeli. Bio je to dan kao iz utopijske vizije o svijetu u kojem knjiga postaje toliko važnom da se oko nje planira dan, a postaje dostupna običnom čovjeku, a nije lektira niti šund-roman.
Ta povijesna prva knjiga s kojom je počela prodaja knjiga na kiosku bila je „Ime ruže“ i dijelila se uz Jutarnji list. Redovi po gradu su bili nazamislivi, teško je bilo naći kiosk na kojem je bilo knjiga. Optimizam je bio na vrhuncu: ako s tom knjigom, koju su u doba njezina izlaska „čitali“ i spominjali svi koji drže do svog pametnog imidža u javnosti, počinje povratak knjige u naš život, a svi je žele, gdje će nam onda biti kraj?! Iza ćoška kod drugog kioska, pokazalo se! No znakovitije je naše ponašanje prema knjizi nego knjiga sama jer upravo to utiskuje sliku svijeta u kojoj živimo.
Neko je vrijeme, dakle, knjiga bila vrlo tražena roba u Hrvata. Iako su tada mnogi zaurlali protiv takva oskvrnuća svetosti knjige, drugi su se veselili što je postala dostupnija i što je ljudi žele. Osim toga na kioscima su se nudile dobre knjige, klasici, kojima si mogao popunjavati rupe u svojoj kućnoj biblioteci, ako još uopće ima ljudi koji slažu biblioteke. Taj je trenutak pokazao koliko smo idealistični. Čak i onda kad nas vodi samo misao na zaradu jer drugih motiva za takav potez nije bilo.
No ta izdanja klasika, među kojima su i Shakespeareove komedije i tragedije, iako stvorene za brzo konzumiranje jer se raspadaju nakon čitanja ili dva, danas popunjavaju police mnogih školskih knjižnica koje vape za knjigama jer nemaju novca za njihovu kupnju redovnim putom.
Nakon klasika 20 stoljeća krenule su i mnoge druge edicije, a što se danas prodaje na istom tom kiosku koji je odlučio podijeliti s narodom „Ime ruže“, „Anu Karenjinu“, „Šest lica traži autora“…? Danas vladaju mekani uvezi i grafika koja nedvojbeno poručuje da je riječ o knjizi s kioska. Više se nitko i ne trudi da „pokioskarena“ knjiga izgleda kao prava. To je postalo i kategorija koju, međutim, ne treba omalovažiti kao takvu jer sjetite se samo koja su nas autorska imena zaskakala s kioska: od Asimova koji je objavljen u kiosk-biblioteci Sirius do biblioteke Trag, ali tada se ni oni sami, duboko svjesni jaza koji je žanrovsku literaturu dijelio od „ozbiljnih“ literarnih djela, nisu kitili epitetom književnoga.
Zato je znakovito na što je danas spala ta borba za dostojanstvo knjige i što danas caruje kioscima.
Ljubići, kuharice, vjersko štivo, samopomoć i distopijski romani… Zanimljivo je da većina tih romana dolazi iz nekad velike nakladničke kuće koja je bila svijetla zraka dječje literature. Tko nije čuo za Stribor, nek se skrije, magarac je bio! Pisci za djecu su se godinama trsili da dođu u tu biblioteku. Iako je nakadašnji, danas pokojni vlasnik, ubrzo zagorčao piscima pisanje koliko je mogao, jer ih je zakidao na svakom koraku, zapravo je najavio trend koji su mnogi izdavači danas preuzeli od njega. Pisci valjda trebaju biti sretni da dobiju išta, možda čak i pod uvjetom da ne pitaju kako se prodaje knjiga i koliko je primjeraka prodano. Jer iako se knjige slabo prodaju, postoje načini na koje izdavači uspijevaju prodati pakete svojih izdanja. I ne dati piscu ništa ili mrvice. Ista izdavačka kuća bila je toliko velika da je imala biblioteke poput Hit i Hit junior u kojima se novi naslov doslovno nestrpljivo očekivao. Danas tiskaju knjige koje se prodaju na kioscima s dotjeranima damama iz prošlih stoljeća ili gotičkim spodobama na naslovnici.
Otkako je veliki kapital ušao u veliku izdavačku kuću, pisci se više ne otimaju da dođu k njima jer ih oni i ne zanimaju. Čak ih ne zanimaju ni nova izdanja uspješnih i rasprodanih knjiga, jer zagledani su na police supermarketa i kioske i tisuće lica koja svakodnevno prolaze pored njih i očešu ih pogledom dok traže policu s akcijskim artiklima. Uspjeli su pretvoriti knjigu u akcijski artikl za brzu uporabu. Kiosci su od potencijalne perjanice prosvjetiteljstva postali najbolji odraz našeg društva – pauperizacije duha. Od šarenih čokoladica, gaziranih sokova, kičerskih sličica poput Barbi, još gorih časopisa za djecu i mlade, do novina žutih, ali ne od starosti, knjiga, točnije ono što se nudi u tom obliku, slatka je vodica od koje bi vam se mogle dogoditi probavne tegobe. A među njima je nevjerojatno mnogo distopijskih romana za mlade kojima kao da nije dosta sumornih izmaglica na horizontu budućnosti.
Dosad je već obrađen svaki mogući način na koji je nešto u društvu moglo poći u pogrešnom smjeru da je katkad teško shvatiti kako tolike distopijske vizije budućnosti koje su nas okružile posljednjih godina nađu svoje čitatelje. Prozaici su dosad već manje i više maštovito nagrizli i doveli u pitanje postojanost svake strukture i ideje svijeta koji poznajemo da više i nije ostalo mnogo prostora za nova „razaranja“. No izdavači jeftinih izdanja uspjeli su naći svoju nišu i dodirnuti i pomaknuti granice.
Jedan od romana s kioska možda se pokaže kao metafora za sve što se s knjigom i kioscima dogodilo u posljednjih 12 godina. Susan Ee autorica je serijala o kraju vremena „Pad anđela“. Ime sve govori, i gotovo da više nema civilizacijske svetinje koju prozaici nisu pretvorili u nešto drugo, pa su nakon dobrih i zaljubljenih vampira i vukodlaka zli anđeli bili samo pitanje trenutka. Motive koji tek stasalu djevojku natjeraju na iskorak iz relativne sigurnosti jednak je onome što nekoga ponuka da potraži knjigu na kiosku – nije imala izbora.
U svim popularnijim pričama tog žanra motivski impulsi za djelovanje dolaze iz obiteljskog okruženja, tako i potragu za knjigama nastavljamo onako kako su je vodili naši roditelji, ako su nas naviknuli na kiosk, poći ćemo prema njemu.
Dvoje krnjih osobnosti, junaka tog romana, anđeo Raffe i djevojka Penryn, oslanjaju se sada jedno na drugo, kreću prema središtu zla s krhotinama prošlih života, on noseći odrezana krila, kao knjigu mekih korica, a ona gurajući sestrina invalidska kolica, korice bez knjige ili samo prvi nastavak darovan uz novine kako bi našli izgubljeno i opet postali cjeloviti. No u srušenom svijetu nema više cjelovitosti, samo preživljavanje u kojem čak i kad dobijete ono što tražite, knjigu, to katkad nije ono što ste priželjkivali – ne dobra knjiga nego surogat za knjigu.
No, kad sve se počne raspadati, čak i ako se upije smoći dovoljno snage za otpor i prevrat, prvo s čim se čovjek mora pozdraviti da bi mogao preživjeti i početi graditi nešto novo su stare želje.
Početak prodaje knjiga bio je trenutak iz distopijskog romana, ne zato što je knjiga presveta za kiosk niti zato što je mase ne zaslužuju, nego zato što je kvantiteta umanjila kvalitetu. Ubile su nam dragocjenost trenutka, ljepotu svake pojedine rečenice. Plima knjiga s kioska zamaglila je pogled na sadržaj, jednostavno ih je previše i posvuda su, toliko da se mnogima čini da ništa ne propuštaju ako danas ništa ne pročitaju jer knjige su svuda pa će nam doći pod ruku i sutra. Zato se čita sve manje.
