Martina Petrinjak – Moja oaza
Piše: Martina Petrinjak
Meni je, kao veteranu borbe protiv Vukovskog pravopisa, jeziva sama pomisao na službeni naziv ove boje. Naravno da će ona uvijek za mene intimno biti naranđasta ko što će i voće po kom je dobila ime nikad za mene biti naranČa. Strašno je to nelogično silovanje jezika i sila dekreta umjesto praćenja njegove prirodne evolucije.
Sigurno ste primijetili da nasmijani sai babe i đedovi na plakatima nose takvobojni stoljnjak omotan oko sebe. To me ponukalo pitat što ta boja simbolizira u vrletima Tibeta i bilo mi je rečeno da simbolizira sunce.
Sunce je centralni pojam većine religija na svijetu, što je prilično logično obzirom da o tom nebeskom tijelu ovisi doslovno život svega u njegovoj okolini. Iako bi se ono samo moglo definirati kao vatrena destrukcija što u ovo doba godine i s ovim događanjima postaje sve jasnije.
Opuštenije doba godine za većinu osoba koje svoje plaće primaju iz proračuna donosi možda sporiju reakciju na vatrenu stihiju koja prijeti drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, ali i pojačava želju tih osoba za vatrenim diskusijama i dubokoumnim intervjuima u kojima zaobilaze meritum kao mačka vruću kašu. Ujedinjeni filozofi i političari lupaju po praznoj slami u svim medijima kako bi količinom izgovorenog umorili one koji čitaju i isti se ne bi dosjetili ništa upitati. A što se ima za pitati?
Ima se za pitati čega je narančasta simbol ako je ujedno i simbol sunca. Naime, ona je zapravo simbol svjetlosti. Lučonoštva. Iluminiranosti ili prosvjetljenosti. Čak možda i Luciferstva jer netko taj lux mora i stvarati. Za katolike koji su se već jako uplašili ovog teksta i križaju se i dogovaraju termin ispovjedi, govorim o onim malim vatricama na glavama apostola na starim slikama koje govore da su oni bili iluminirani.
Narančasta je, dakle simbol onih koji nose svjetlo i guraju ga u glave drugih ljudi, ponekad na silu. Kako je Staljin volio reći, nema omleta bez razbijenih jaja.
Živimo u zemlji koja uporno ne želi nabrojati svoje probleme. Ne želi izbrojati ovisnike o tabletama, alkoholu i drogi. Ne želi nastaviti svijetlu tradiciju Andrije Štampara koji je osnivač svjetskog pokreta preventivne medicine i epidemiologije. Mediji su prepuni savjeta kako da se sami izliječite kokosovim uljem, peršinom, kurkumom i češnjakom. I kako se ne treba cijepiti. Unaprijed se veselim epidemiji kolere koju će se suzbiti kanabisom i molitvom. Fascinantne količine visokoobrazovanih ljudi podupire trenutnu antimedicinsku i antifarmakološku histeriju.
Živimo u zemlji u kojoj legislativa ne definira obaveze i odgovornost u slučaju njihovog neizvršavanja za državne službenike i djelatnike i uprave javno financiranih tvrtki. I u zemlji u kojoj javni državni tužitelj uzima plaću svakog možda petog možda petnaestog u mjesecu i ne prijavljuje nikakve sustavske greške a ima ih na tisuće.
Živimo u zemlji gdje se svi sabljaju oko reforme programa obrazovanja a nitko nije ni pomislio da u zemlji podijeljenoj noževima jedini lijek je istina i da se djeci smiju dati samo činjenice a nikako interpretacije i vjerovanja. Gdje se kmeči o robotici a ne uči se c++ u školama i ne postoje majstorske škole za zanate koji su temelj robotike jednako kao i programiranje. Jer, naime, vještine majstora se protokoliraju i pretvaraju u inteligentne sustave koji upravljaju robotima, ako niste znali. UMJESTO da cijelo ljeto NKV luđaci čekičaju po ulicama noću, to svakako mogu raditi roboti, i sve završiti za jednu noć. Ili dan.
Živimo u zemlji koja nema kvalitetno osmišljene sustave vlasništva a razni tupani urlaju iz medija o „javnom“ i „zajednici“ čim se spomenu koncesije kojima bi se platilo spašavanje malih onkoloških pacijenata za koje inače skupljamo telefonima novac. Ili ne bi, ali to ne možemo znati jer državni tužitelji ne traže transparentnost tokova novca.
Živimo u zemlji u kojoj nema strategija ničeg. Ako i postoje neki papiri oni sigurno nisu strategije niti itko zna pisati strategije u ovoj zemlji.
Živimo u zemlji iz koje je samo u zadnje tri godine, samo u Njemačku otišlo 180 000 ljudi. A neki su otišli i u Irsku, Ameriku, Švedsku, Dansku.
Živimo u zemlji kojoj zaista treba malo vatre i zaista treba malo svjetla u glavama. Ali, koja isto tako najvećim svojim neprijateljima smatra one koji prosvjetljuju i one koji su prosvjetljeni.
Pa da umjesto histerije, na Horizon 2020 u program sprečavanja katastrofa prijavimo neki strojarski fakultet i neko brodogradilište koje bi proizvodilo kanadere i kamione za gašenje požara, i još možda neke pametnije uređaje. Da na isti taj Horizon 2020 koji nudi novac i za program upravljanja koridorima za stada, negdje u nekoj poljoprivredi, sjećam se, bar je tako bilo prije par godina, prijavimo gradska stada koja bi brstila šikare i davala mlijeko za škole. Ili možda strojeve za mljevenje plastičnog i papirnog otpada i starih guma od kojih bi se, samljevenih, radila urbana oprema.
Ali, zaboga, mi mrzimo svaki oblik uvođenja reda. Nemojte mi sad pjevati o tome da jedna sama osoba može nešto od toga napraviti jer ne može. Iza svakog mora stajati funkcionirajući sustav, podrška neke akademske i neke državne organizacije, čak i financijska u nekom postotku. Nikad nitko ništa nije uspio sam napraviti.
Za početak, ofarbajte jedan zid u naranč/đasto i blejite u njega svaki dan petnaest minuta. Najbolje onaj preko puta toaleta.
Možda postanete iluminati. I završite na lomači. A možda pomislite, pa s vragom, valjda ti ljudi koji razvijaju lijekove znaju što rade, idem čas umjesto „na rubu znanosti“ povirit koliko su u zadnjih deset godina skočile rate petogodišnjeg preživljavanja malignih bolesti zbog novih otkrića. A, znate, nekom malenom djetetu njegova mama koja ne umre kad on ima tri nego kad ima osam godina znači poprilično. Ili možda uopće ne umre, ili možda umre tek kad on završi fakultet. Usput možete pogledati i podatke o tome kako su prošli oni koji su odbili liječenje i odabrali brati ljekovito bilje. Moja prabaka Sofija je bila ekspert za narodnu medicinu, liječila je sezamovim sjemenkama zagrijanim i uljem žučne kamence, hrenom i medom astmu i svašta još. Spasila je puno ljudi. Ali, nije uspjela spasiti tko zna koliko svoje djece koji su mali umrli u kolijevci od gušenja. I ja sam naslijedila tu bolest, ali sam svaki put na vrijeme dobila injekciju i preživjela sam. To su mi priredili mrski farmakolozi, pa sad moram slušati budale koje tamo gdje ljudi mukotrpno stvaraju znanost imaju svoje MIŠLJENJE.
