Heinrich Karl (Charles) Bukowski Jr. rođen je 16. kolovoza 1920. u Andernachtu, u Njemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Njemica.
Njegov djed je emigrirao iz Njemačke u Sjedinjene Američke Države 1880. god. a 1922. i obitelj mladog Bukowskog seli u Ameriku. Odrastao je u siromaštvu u vrijeme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva rata. Tijekom svoje rane mladosti Charles je bio sramežljiv i povučen mladić, što je bio rezultat zlostavljanja od strane njegovih vršnjaka ali i njegovog oca koji ga je tukao. Već u ranim tinejdžerskim godinama prvi put dolazi u doticaj s alkoholom koji će ga i kasnije tijekom života definirati kao osobu i pisca -“This [alcohol] is going to help me for a very long time” – kako je sam pisao.
Nakon mature na Los Angeles High School, pohađa Los Angeles City College tijekom kojega uzima kolegije iz umjetnosti, novinarstva i književnosti. Studij napušta nakon dvije godine. Odbivši se priključiti američkoj vojsci otac ga izbacuje iz kuće pa Bukowski ratne godine proživljava kao beskućnik, putuje Amerikom a prehranjuje se obavljajući povremeno sitne fizičke poslove. Bukowski je pisac iz najnižeg sloja stanovništva. Pisati počinje još u djetinjstvu, no svoju prvu kratku priču objavljuje u dvadesetpetoj godini a tek sa tridesetpet godina počinje objavljivati poeziju.
Da zaradi nešto novca. 1944. godine objavljuje u časopisu „Stori“ priču “Aftermath of a Lenghty Rejection Slip”. Bukovski odlazi u NY u namjeri da se uzdržava isključivo od pisanja ali prolazi potpuno nezapaženo. Razočaran, uskoro se vraća u LA.
Janet Koneli Bejker upoznaje 1947., ženu deset godina stariju od njega, također alkoholičarku, koja ubrzo postaje njegova ljubavnica i sa kojom će uz manje prekide provesti gotovo čitavo desetljeće. U tom periodu Charles Bukowski gotovo sasvim odustaje od pisanja, preživljava radeći slabo plaćene uslužne poslove i sve više tone u alkoholizam. 1952. godine privremeno se zapošljava u pošti gdje će provesti iduće tri godine. 1955. godine biva hospitalizran zbog ozbiljnog unutarnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. Prekida svoju vezu sa Janet koja će nekoliko godina kasnije umrijeti od prevelike doze alkohola i daje otkaz u pošti. Nakon njene smrti Charles počinje ponovo pisati poeziju.
Oženio se Barbarom Frej, bogatom vlasnicom literarnog časopisa “Arlekin”. U naredne dvije godine, koliko je potrajao ovaj brak, Bukowski radi kao novinar u “Arlekinu” i objavljuje nekoliko svojih pjesama u ovom časopisu. Poslije razvoda 1958. godine ponovo se zapošljava kao poštanski službenik, a dvanaest godina provedenih na ovom poslu opisat će u svom prvom romanu “Pošta”. Šezdesetih godina njegova karijera pisca napokon kreće uzlaznim tokom. Počinje redovno objavljivati svoje pjesme u malim „andergraund“ časopisima. Svoju prvu zbirku pjesama “Flower, Fist and Bastial Wail” Bukovski objavljuje 1959. godine.
Nikad nije imao podršku velikih izdavača ili časopisa pa je ostao vjeran klasi iz koje je potjecao, kako tematikom, tako i jezikom kojim se služio. Izdavan od opskurnih izdavačkih kuća, probio se isključivo svojim djelima. No nakon što je upoznao vlasnika nezavisne izdavačke kuće “Outsider” Džona Veba. 1963. godine dobiva nagradu znakovitog imena – “Outsider of the Year”, a pojavljuje se i njegov prvi intervju u književnom časopisu “Chicago Literary Times”. Uskoro upoznaje Frensis Smit s kojom će provesti par godina i dobiti kćerku Marinu.
Postaje sve poznatiji u neformalnim književnim krugovima a bilježi i svoja prva javna čitanja poezije. 1970. godine Charles Bukowski definitivno daje otkaz u pošti kada mu vlasnik izdavačke kuće “Black Sparrow Press”, Džon Martin nudi mjesečnu stipendiju od sto dolara kako bi se u potpunosti posvetio pisanju. Iste godine upoznaje Lindu King, pjesnikinju i kiparicu, s kojom će provesti nekoliko vrlo burnih godina i u tom razdoblju piše svoj prvi roman “Pošta”, koji je velikim dijelom autobiografski. Tijekom sedamdesetih godina piše i neka od svojih najpoznatijih djela i stiče zavidnu popularnost ali i dalje važi za „andergraund“ pisca čija djela objavljuju mali, nezavisni izdavači.
Bukowski duboko prezire laž i prijetvornost nazoviumjetnika. Njegov je stil pisanja krajnje jednostavan i direktan, no pun neugodnih opisa i nebiranih uličnih riječi. Jedna od važnijih odrednica njegovog djela nesumnjivo je humor, makar zbog svoje grubosti nije po svačijem ukusu. Poslije prikazivanja dokumentarnog filma „Bukowski“(1973.) reditelja Tejlora Hačforda dosta putuje i pojavljuje se na mnogim književnim večerima i festivalima širom Amerike i Evrope. Stiče zavidnu popularnost među čitalačkom publikom naročito u evropskim zemljama. 1976. godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985. godine i njegov život uz nju poprima mirniji tok.
Ostatak svoga života Charles Bukowski provest će u predgrađu San Pedra u luksuznoj vili s bazenom, vozeći skupi BMW i družeći se s filmskim zvijezdama a grupa „U-2“ mu je čak posvetila i pjesmu na koncertu u LA-u.
Bez obzira na težak i neobično buran osobni život, često neshvaćen od elite, Charles Bukowski ušao je u antologiju svjetskih velikana poezije, ali isto tako i kao vrstan romanopisac i novelist. Uz to Bukowski je i jedan od najcitiranijih autora aforizama, mudrih misli koje je crpio iz svojih često puta nesretnih iskustava.
Objavio je više od 60 knjiga, poezije, romana, novela ali bio je uspješan i kao filmski scenarist. ” The Last Night of the Earth Poems”, poslednja je zbirka pjesama objavljena za pjesnikova života.
Umro je 9.ožujka 1994.od leukemije u San Pedru, gdje je i sahranjen na memorijalnom groblju “Grean Hills” u blizini njegove kuće.
„Za one koji vjeruju u Boga, većina velikih pitanja je odgovorena. Ali mi koji ne možemo spremno prihvatiti “Božju formulu”, veliki odgovori nisu utisnuti u kamenu. Mi se prilagođavamo novim uvjetima i otkrićima. Mi smo savitljivi. Ljubav ne treba biti zapovijed ni vjera točno određena. Ja sam svoj vlastiti Bog. Ovdje smo da zaboravimo što nas je naučila crkva, država i naš obrazovni sustav. Ovdje smo kako bismo pili pivo. Ovdje smo kako bismo ubili rat. Ovdje smo kako bismo ismijavali izglede i živjeli svoje živote takvim ushitom da će i Smrt sama zadrhtati pred nama.“
Eto, ovo je kratak izvadak iz pisma J. W. Corringtonu u kojem je Bukowski objasnio značenje svoje čuvene fraze “Ne pokušavaj”.
“Što radiš? Kako pišeš, kako stvaraš?” bio sam upitan.
“Nikako”, rekao sam. “Ne pokušavaš. To je vrlo bitno, NE pokušavati, bilo da se radi o Cadillacima, stvaranju ili besmrtnosti. Čekaš i ako se ništa ne dogodi, nastaviš čekati. To je kao ogromna buba na zidu, čekaš da dođe k tebi. Kad ti se dovoljno približi, posegneš za njom, pljusneš ju i ubiješ. A ako ti se svidi kako izgleda, učiniš ju svojim kućnim ljubimcem.”
„Negdje sam pročitao da ga je i FBI pratio zbog njegove kolumne “Zabilješke starog pokvarenjaka”. Iako je kasnije rečeno da je tokom godina FBI pratio i stotine drugih pisaca. Barem se može reći da su gospoda iz FBI-a čitala dobre knjige.“
Pronađi što voliš i pusti da te ubije.
Neki ljudi nikad ne polude. Kakve uistinu užasne živote mora da žive.
Slobodna duša je rijetka, ali ju prepoznaš kad ju vidiš – u suštini zato jer se osjećaš dobro, veoma dobro, kad si pored takve osobe ili sa njom.
Vražji dosadni ljudi. Posvuda po zemlji. Propagiraju još više vražje dosadnih ljudi. Kakva horor predstava. Zemlja je preplavljenja njima.
Prilog pripremila: Darija Žilić
PREOBRAZBA
djevojka je došla
i namjestila mi postelju
oribala i ulaštila kuhinjski pod
oprala zidove
usisala podove
očistila školjku
i kadu
izribala pločice u kupaonici
podrezala mi nokte
i podšišala kosu.
da bi zatim istog dana
došao vodoinstalater
popravio slavinu u kuhinji i odčepio zahod
čovjek iz plinare sredio je grijanje
i telefonist telefon.
sad sjedim tu usred sveg tog savršenstva.
u tišini-
nakon što sam prekinuo sa sve 3 svoje cure.
Osjećao sam se nekako bolje
dok je još sve bilo u neredu.
trebat će mi mjeseci da stvari vratim
u normalu:
nema više ni žohara s kojim bih popričao.
izgubio sam ritam.
ne mogu spavati.
ne mogu jesti.
ovako lišen
svoje nečisti.
Mizantrop
Optužen sam kao takav.
Dobro, ja sam ruina, znate već.
Večito radim na ponovnoj izgradnji,
popravljam se.
Ali kad sam sa ljudima
nešto se oduzima od mene.
Većina ljudi teško da je vesela
i retko je zanimljiva.
Slušam njihove žalopojke,
uočavam njihovu hvalisavost,
njihova neoriginalna zapažanja.
Pretvaraju mi život u zev.
Tražite da ih prigrlim?
Ja ih ne mrzim,
ne želim da ih porazim ili ubijem.
Samo hoću da se sklonim.
Samo kada sam sam
osećam se najbolje.
To je moj normalni put,
kada klizim,
lebdim,
kada bilo kakva svetlost
ulazi u mene.
Ruina.
Stari klošar.
Dobro vino.
Duhovni razgovori sa madam smrt.
San o zlatnim vetrenjačama.
Udisanje života.
Uzvišeno zatočeništvo.
Nežni zidovi.
Ako ljubav prema tome
umesto prema čovečanstvu
čini od mene mizantropa
onda to i jesam
do koske, rado.
Sada,
ovde,
noćas,
sutra,
dogodine,
sam sa samoćom konačno.
